Na Čistu srijedu – Pepelnicu, 17. veljače požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Marije Kraljice i sv. Jurja Mučenika u Davoru te se spomenuo četvrte godišnjice smrti prof. Tomislava Ivančića, koji je u navedenoj crkvi primio sveto krštenje. S njim su koncelebrirali davorački župnik Mario Cimbal, prepošt požeškoga Stolnog kaptola Ivica Žuljević, te kanonici Mladen Štivin i Mario Sanić, župnik u Rešetarima Josip Bogović, župni vikar u novogradiškoj župi Bezgrješnog začeća BDM Marko Dušak te biskupov tajnik Matej Siluković.
U homiliji biskup je zapitao sudionike slavlja kako se snalaze u svemu onome što se u posljednje vrijeme događa u Hrvatskoj. Kazao je kako u javnom prostoru susrećemo izazovnu činjenicu, da ljudi stalno jedni druge za nešto optužuju, jedni drugima prigovaraju na političkoj i drugim razinama, te šalju poruku kako drugi ne valjaju, da su pokvareni, korumpirani. A kad netko u javnosti progovori o sebi, to je onda redovito da se nečim pohvali, ustvrdio je biskup. Spomenuo je da naša osobna sadašnjost i budućnost ne ovisi o tome kakav je drugi, nego kakav je svatko pojedini od nas. Istaknuo je kako je korizma vrijeme koje nas želi raskrinkati u našim prijetvornostima. Isus nas u naviještenom evanđeoskom ulomku poziva da uvijek počinjemo od sebe s pitanjem kakav sam, jer svijet se mijenja po onome što se najprije mijenja u svakom pojedinom od nas. Nema značenja to što se drugi mijenjaju, ako se svaki pojedini od nas ne promijeni. Biskup je kazao kako nam Isus naznačuje neke konkretne čine po kojim se ta promjena u nama može ostvarivati: molitva, post i milostinja. Molitva koju Bogu upućujemo, post koji poduzimamo i milostinja koju dajemo nevoljnome naš su osobni čin, kojim nadvladavamo ono što je u nama sebično i ranjeno zloćom, što nas zatvara u nas same, onemogućavajući nam da dišemo punim životnim dahom, kako je to Gospodin naumio kad nas je pozvao u život, ustvrdio je biskup. Podsjetio je kako nas Isus upozorava da se molitvu, post i milostinju ne smije pretvoriti u nešto što izvanjski činimo da nas ljudi vide, postati djela naše samohvale, nego djelo naše iskrenosti da Bogu omilimo, koji vidi u tajnosti, što Isus triput ponavlja u evanđelju. Bog ne gleda što smo u svojoj vanjštini, nego kakvi smo iznutra, u iskrenosti svoga srca, kazao je biskup. Naglasio je kako je korizma vrijeme u kojem si iskreno trebamo pogledati u oči, priznati ono što u nama nije dobro, posvjedočiti Bogu koliko ga volimo u čistoći svoga neprijetvornog srca, kao prvome i najvažnijem u našem životu. Ako Bogu dodijelimo sporedno ili zadnje mjesto u svojoj svakodnevici, to neće nauditi njemu, nego nama koji bez njega duhovno umiremo, upozorio je biskup.
Istaknuo je potom kako nas apostol Pavao u ulomku drugog čitanja iz Druge poslanice Korinćanima uvjerava u važnost sadašnjeg trenutka našeg postojanja i mogućnosti promjene koje on pruža: „evo, sad je vrijeme milosti, evo sad je vrijeme spasa“. Biskup je podsjetio sudionike slavlja na njihovo iskustvo nekog posebnog životnog trenutka, kada se u njima dogodio određeni preokret, sudbonosan za cijeli život. Obraćenje je trenutak kad se čovjek slobodno i svjesno posvema okrene Boga, te odluči istinski i nepodijeljeno oči u oči, i ruku pod ruku koračati s njime životnim putem. Istaknuo je kako nam prorok Joel u prvom čitanju predstavlja najezdu skakavaca koji su uništili svu ljetinu u Palestini i uzrokovali glad među njezinim žiteljima, kao događaj kojim je Bog pozvao svoj odmetnuti narod da mu se kajanjem, postom i molitvom svim srcem vrati. Uništena polja i njive bili su svojevrsni znak nutarnje razorenosti, pustoši u srcima i savjestima ljudi. Prorok Joel uči svoje suvremenike čitati »znakove vremena«, onu dubinu koja se zbiva u dnu svakodnevnih događaja. Biskup je podsjetio na učenje Drugog vatikanskog sabora o znakovima vremena, te je potaknuo sudionike slavlja da vjerničkim srcem znaju prodirati u poruku koju nam Bog šalje po događajima kojih smo dionici, ili ih pratimo u vijestima na radiju i televiziji i putem drugih suvremenih sredstava komunikacije. Spomenuo je kako nemamo nikakve koristi od onoga što svakodnevno slušamo i gledamo, o zlu i nevoljama koji se zbivaju u svijetu ako ih ne promatramo očima vjere, i u njima ne pronalazimo Božji poziv na obraćenje i vjerniji život u skladu s njegovom voljom.
Kazao je kako je na taj način razmišljao, živio i naviještao svećenik Tomislav Ivančić, svjedočio koliko mu je osobno stalo do susreta sa živim Bogom i pomaganja drugima da dođu do takva iskustva. Organiziranjem evangelizacijskih seminara nastojao je služiti ljudima da se u njima ostvaruje ona punina života koja nam je darovana u Isusu Kristu, kad je za nas postao čovjekom, položio sebe u smrt, i kad je pobijedio u uskrsnuću. Zahvalio je svećeniku Tomislavu i drugim preminulim svećenicima porijeklom iz Davora kojih se spominjemo što su u svojoj ljudskoj krhkosti i lomnosti živjeli vjernost Bogu, otvorenost za njega i suradnju s njime, u uvjerenju da će im on svojom božanskom mjerom uzvrati za sve što su u skrovitosti, poniznosti i plemenitosti svoga srca nastojali činiti. Pozvao je sudionike slavlja da moleći za preminule svećenike puninu života u vječnosti, ove korizme rade na sebi te ona bude za njih vrijeme milosti, po kojem postajemo bliži Bogu i on nama.
