LECTIO
Prvo čitanje: Postanak 22, 1-2.9a.10-13.15-18
U one dane:
1 Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: »Abrahame! On odgovori: »Evo me!« 2 Bog nastavi: »Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.« ⁹ I stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne žrtvenik i naslaže drva. 10 Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. 11 Uto ga zovnu s neba anđeo Gospodnji i poviče: »Abrahame! Abrahame!« »Evo me!« odgovori on. 12 »Ne spuštaj ruku na dječaka« – reče – »niti mu što čini. Sad, evo, znam da se Boga bojiš jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga«: 13 Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tada Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svog sina. 15 Anđeo Gospodnji zovnu Abrahama s neba drugi put 1⁶ i reče: »Kunem se samim sobom , izjavljuje Gospodin: kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, 1⁷ svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. 18 Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.«
Riječ Gospodnja
Bogoslužje ove nedjelje pruža nam jednu od najuzvišenijih stranica Svetog pisma s duhovnog i umjetničkog gledišta. Početni redak odmah iznosi na vidjelo nît vodilju koja međusobno povezuje različite teme koje se nalaze u ovom ulomku: »U one dane Bog stavi Abrahama na kušnju«. Riječ je dakle o kušnji koja dolazi od Boga. U drevnom semitskom svijetu susrećemo brojne slučajeve žrtvovanja ljudi, osobito prvorođenaca. Stoga je razumljivo da Božji zahtjev nije Abrahamu bio užasan ili neobičan, već zbunjujući. Izak je naime »sin obećanja«, sin jedinac- hebrejski jahíd, što grčki prijevod Septuaginta prevodi riječju agapētós, ‘ljubljeni’; to je naziv što će ga Novi zavjet pridati Isusu, osobito u evanđeoskom prizoru preobraženju). Za starog patrijarha, Izak je ostvarenje obećanja, za koje je on do sada sve žrtvovao: vlastitu zemlju, vlastite korijene (r. 12), mogućnost potomstva po Jišmaelu (r. 16… Bog dakle od njega traži da žrtvuje sámo obećanje, to jest božansku sigurnost – više nego ljudsku – za budućnost, u osobi ljubljenog sina.
Abrahamov šutljivi odgovor je poslušnost vjere u boli srca, koju pripovjedač daje naslutiti premda je izričito ne spominje. Odlomci se smjenjuju polako, ritmički. Pokreti i radnje su snažni, riječi veoma kratke, a prodorne. Sve o čemu se pripovijeda je bitno, tako da se uvijek iznova omogućuje uspinjanje na brdo Moriju, čas po čas. Anđeo Gospodnji zaustavlja Abrahamovu ruku koja je podignuta da prinese najtežu žrtvu: Bog će već sâm providjeti janje za paljenicu (usp. r. 8.). To neće biti samo ovan koji se tu sretno zatekao za žrtvu toga dana, već Sin jedinorođenac, za savršenu i vječnu žrtvu. Abraham je djelima potvrdio svoju vjeru (r. 12b; usp. Jak 2, 21-23); zbog toga Gospodin svečano obnavlja svoj blagoslov: Izak, sin bezuvjetnog podvrgavanja Božjem naumu, začetnik je potomstva obećanja koje pobjeđuje nad neprijateljima (r. 17b), u kome će blagoslovljeni biti svi narodi na zemlji.
Drugo čitanje: Poslanica Rimljanima 8,31b-34
Braćo:
31 Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? 32 Tȁ on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati’ 33 Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava. 34 Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!
Riječ Gospodnja
Poput divnog hvalospjeva ljubavi Božjoj, r. 31-39 zaključuju ne samo 8. poglavlje nego i cijeli drugi dio poslanice Rimljanima (5.-8. pogl.). Ulomak što ga donosi današnje bogoslužje veliča vjernu ljubav Boga koji je za nas ljude i za naše spasenje darovao ono što je najdragocjenije posjedovao: svoga vlastitog Sina. Više nam ništa ne nedostaje jer nam je u njemu sve darovao. To nam ulijeva veliko pouzdanje u vrhovni sud: Bog sudac je pokazao do koje mjere on stoji na strani čovjeka. Tko će se dakle pojaviti da optuži vjernike koje je Gospodin opravdao?. I tko će nas moći osuditi, od trenutka kad je Otac iskazao silno milosrđe u Kristu koji na sebe preuzima grijeh da ga iskupi umjesto nas? Isus se suočio sa smrću da nitko ne bi morao trpjeti vječnu smrt; uskrsnuo je i stalno se zauzima za nas kako bismo i mi mogli postići život u izobilju u Božjoj prisutnosti. Ničega se ne trebamo bojati, jer nas nikada ništa neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Isusu Kristu (r. 39).
Evanđelje: Marko 9, 2-10
U ono vrijeme 2 Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same i preobrazi se pred njima. 3 I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. 4 I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. 5 A Petar prihvati i reče: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« ⁶ Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. ⁷ I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« 8 I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. ⁹ Dok su silazili s gore, naloži im da nikome ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. ¹⁰ Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.
Riječ Gospodnja
Marko pripovijeda događaj preobraženja na početku drugog dijela svog evanđelja: Isus počinje otvoreno govoriti o muci svojim učenicima, koji su u njemu prepoznali Mesiju ( 8, 29), no oni sada moraju razumjeti otajstvo da je on Sin Božji a ujedno i Sluga koji trpi. Isus odvodi u osamu uzvišenog brda trojicu svojih učenika i pred njima objavljuje vlastitu slavu, da ne skrenu s puta vjere.
Sjaj i žarka svjetlost njegove osobe podsjećaju na sina čovječjega iz Danijelova viđenja (pogl. 7. i 10.). Ukazanje Ilije i Mojsija, koji su bili iščekivani kao preteče Mesije, pokazuje da su u Isusu dovršeni Zakon i Proroci. Oni su imali povlasticu da na visokoj gori promatraju slavu Božju u vidu velikog poslanja koje treba izvršiti za cijeli narod: stari savez sada prelazi u novi a trojica učenika postaju očevici Kristove slave na korist svih vjernika (usp. 1 Iv 1, 1-3; 2 Pt 1, 17s.). Obuzima ih sveti strah. Petar nastoji nešto poduzeti i predlaže izgraditi tri sjenice tim blistavim osobama. Sudeći po tom podatku ovaj se događaj odigrao za vrijeme blagdana Sjenica; sedmoga dana (2. r.) svi su odijevali bjelinu i hram je odsijevao svjetlošću. Isus se dakle objavljuje kao pravi hram, pravi šator Prisutnosti.
Drugi veoma važni simbol je oblak, koji je uvijek pratio izabrani narod na putu izlaska a sada obavija ovdje prisutne. Iz njega dolazi božanski glas koji Isusa proglašava ljubljenim Sinom. U trenutku krštenja taj se glas obratio Isusu da ga potvrdi i uvede u njegovo poslanje (usp. Mk 1,11). Sada se obraća učenicima: Isus je ljubljeni Sin kojega treba slušati, slijediti, kojemu se treba pokoravati, jer je njegovo svjedočanstvo i proroštvo istinito.
Nakon što je božanski glas odjeknuo, viđenje je prestalo: Isus ponovno postaje suputnik (r. 8b), no njegov cilj ostaje neshvatljiv učenicima, koji, obavijeni otajstvom, ništa neće govoriti o događajima kojima su svjedočili (r. 9s.).
MEDITACIJA
Bogoslužje Riječi danas nam daje promatrati svjetlost koju preobraženi Krist isijava iz svoje osobe: to je procjep neba, zraka vječne svjetlosti koja ulazi u srce da u njemu otvori ranu čežnje za Božjim licem. Međutim ovo viđenje u kojem smo pozvani sudjelovali nije neko lažno mistično, idilično viđenje. Sva čitanja su protkana jednom jedinom zlatnom nîti, a to je sebedarje kao uvjet pravog zajedništva s Bogom.
Otac, od kojeg je ime svakom očinstvu, objavljuje svoje srce time što nam daje iznova s Abrahamom proživljavati bol i ujedno mir najuzvišenije žrtve. Od svakoga od nas može biti zatraženo – štoviše, sigurno biva traženo – da žrtvujemo svog Izaka. No Riječ Božja nam daje naslutiti da je to put da sudjelujemo u samoj stvarnosti Božjoj. Sâm Bog Otac nije poštedio vlastitog Sina, ljubimca svoga, nego ga je predao za sve nas. Krist »se nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom« (usp. Fil 2, 6), nego nas je ljubio i samoga sebe predao za nas. A zar se mi nećemo odreći svega, pa i nas samih da uđemo u zajedništvo s njime? U preobraženju Isus pruža trojici učenika sjajno viđenje, gotovo im pokazujući obzor nad kojim se prije svega otvara mračna staza muke. Očev glas je tu da potvrdi: on je ljubljeni Sin koji će ispuniti njegov naum; on je svjedok istiniti kojega trebamo slušati. Istiniti dok je sjajem obavijen, istiniti kad predskazuje muku, istiniti kad od onoga koji ga slijedi traži da zaniječe samoga sebe i slijedi ga noseći svoj križ. Sve bi to već trebalo biti jasno učenicima i nama. Pa ipak u isto vrijeme sa sobom nosi i neke nejasnoće: uostalom oblak svjetla Božje Prisutnosti uvijek nas uvlači u sjenu a objava ne uklanja otajstvo. Međutim, nešto, ostaje, neizbrisivo, u srcu: Isus je Sin kojega je Otac dao za nas; pratilac koji nam otvara put, on nas poučava da krenemo koracima apsolutnog predanja.
MOLITVA
Oče, beskrajna nježnosti, zbog nas nisi poštedio svoga jedinca Sina: tvoje božansko srce poznaje najveću bol, koja je ujedno i najčišća radost ljubiti. Daruj nam, Oče, da na tvoj dar odgovorimo pouzdanim predanjem u tvoje ruke i s potpunom žrtvom onoga što nam je najdragocjenije.
Pomozi nam da ponizno i u potpunom predanju prihvatimo svagdanje umiranje: žrtvu nas samih za život svijeta. Oblikuj nas mudrim dodirom Duha Svetoga na sliku svoga Sina; novi ljudi, u njemu ćemo živjeti kao sinovi, s njime ćemo biti darovani za svu braću: to je jedina slava koja vrijedi, to je ljubav koja preobražava tamu sadašnjeg vremena u svjetlu vječnosti.
KONTEMPLACIJA
Jamačno je nemoguće vidjeti najveće Dobro i ne voljeti ga; i to u onolikoj mjeri u kojoj je dano da bude viđeno. Stoga je čovjeku slatko zadovoljstvo postati ponizan zajedno s najvećim Veličanstvom, postati siromašan s Božjim Sinom, suobličiti se božanskoj Mudrosti, proživljavajući u sebi osjećaje Isusa Krista, našega Gospodina. U njemu naše biće ne umire, um se ne vara, ljubav nije prevarena; on je onaj koji stalno biva tražen, kako bi ga se s još većim zadovoljstvom pronašlo; a neizreciva je slast susreta s njime, kako bi ga se još marljivije tražilo.
Takvo je naime lice Božje što ga nitko ne može vidjeti i ostati na životu; i to je ljepota u čijem gledanju želi uživati svatko tko želi ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom. A ako ponekad bude pripušten tom gledanju, on vidi, bez sjene sumnje, u samoj svjetlosti istine, milost koja mu je prethodila.
Zbog toga je jedini prikladni stav onoga koji na nj misli, poniziti se u svemu i u vlastitoj osobi podati hvalu Gospodinu Bogu svome. (GUGLIELMO DI ST. THIERRY, Lettera d’oro /Zlatno pismo/, br. 268ss., passim).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca« (Iv 3, 16a)
ZA DUHOVNO ČITANJE
Preobraženje nije bezosjećajno otkrivanje svjetlosti Riječi pred očima apostolâ, već vrlo snažni trenutak u kojem Isus cijelim svojim bićem postaje jedno s Očevim smilovanjem. U onim odlučujućim danima on više no ikad odražava svjetlost ljubavi onoga koji ga dariva ljudima za njihovo spasenje. Dakle, ako je Isus preobražen, to je stoga što Otac čini da u njemu zasja njegova radost. Isijavanje Očeve svjetlosti u njegovo sućutno tijelo je Očev drhtaj kao odgovor na potpuno darivanje svog Jedinorođenca. Otuda glas koji se prolama oblakom: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina…Slušajte ga!«
A što se tiče trojice učenika, oni su nekoliko trenutaka preplavljeni onime što će im biti dano da prime, da shvate i da žive počevši od Duhova: pobožanstvenjujuća svjetlost što sjaji iz tijela Kristova, mnogovrsne energije Duha Svetoga Životvorca. Oni su dakle bačeni na tlo jer ‘Onaj tamo’ nije samo ‘Bog s ljudima’, nego Bogočovjek: ništa ne može prijeći s Boga na čovjeka i sa čovjeka na Boga osim po njegovu tijelu. Više nema razdaljine između materije i božanstva: u tijelu Kristovu naše je tijelo u zajedništvu s Prvakom Života, bez miješanja i dijeljenja. Ono što je Riječ započela u svom utjelovljenju i očitovala počevši od krštenja u svojim čudesima, preobraženje to daje vidjeti u punini: tijelo Gospodina Isusa je sakrament koji daje Božji život ljudima. Kad naše čovještvo pristane sjediniti se s Isusovim čovještvom, postat će dionikom božanske naravi, bit će pobožanstvenjena (J. CORBON, Liturgia alla sorgente /Bogoslužje na izvoru/, Rim, 1982, str. 81s.).
