Na Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji, 26. ožujka, nakon prijepodnevne međureligijske molitve održane kod spomenika „Cvijet“ u Jasenovcu, u večernjim satima biskup Antun Škvorčević predvodio je pokorničko-molitveno slavlje u jasenovačkoj župnoj crkvi. U ograničenim uvjetima zbog pandemijskih mjera, na slavlju koje je izravno prenosio internetski portal Požeške biskupije i Hrvatski katolički radio sudjelovali su kanonici Stolnog kaptola sv. Petra iz Požege na čelu s prepoštom Ivicom Žuljevićem, svećenici Novljanskog dekanata predvođeni arhiđakonom Milanom Vidakovićem i dekanom Pejom Oršolićem, jasenovačkim župnikom, vjernici jasenovačke župe i predstavnici drugih župa spomenutog Dekanata.
Biskup je započeo homiliju pitanjem koje si ljudi postavljaju i o kojem oduvijek raspravljaju: Otkud zlo u svijetu? Ustvrdio je da ono nije teoretske naravi, jer zlo u većoj ili manjoj mjeri pogađa svakoga od nas, naše obitelji, narod i druge u svijetu. Na ta pitanja ne znamo odgovora, jer zlo je stvarnost koja nadilazi našu mogućnost da ga dokraja dohvatimo, a još manje da otkrijemo razloge njegove pojave u svijetu i eventualnog smisla koji bi ono moglo imati u našem životu. Kazao je da nam u pronalaženju odgovora na navedeno životno stanje pomaže rasprava u prvom današnjem čitanju i u evanđeoskom ulomku, u sasvim konkretnom slučaju dvojice ljudi, koji su nastojali od početka do kraja biti Božji: prorok Jeremija i Gospodin Isus Krist.
Istaknuo je da u prvom čitanju iz autobiografskog zapisa proroka Jeremije čujemo kako se on žali Bogu, životu i samome sebi zbog toga što kao Božji poslanik mora govoriti ono što se nekim pripadnicima njegova naroda ne sviđa, koji ga progone i prijete mu smrću. Biskup je ustvrdio kako s obzirom na zlo najveći problem leži u nama ljudima koji nastojimo krojiti život po vlastitim kriterijima i u skladu s onim stanjem duha koje nazivamo sebičnost. Kada ona postane mjerilo našeg ponašanja prema drugim ljudima, tada ne nanosimo zlo samo drugima, nego prvenstveno samima sebi, postajemo gubitnici, ustvrdio je biskup. Pojasnio je kako se sebičnost osim na individualnoj, očituje i na obiteljskoj i narodnoj razini. U tom slučaju ljude koji nisu pripadnici naše obitelji ili našeg naroda nerijetko doživljavamo kao protivnike koji nam smetaju, mrzimo ih, progonimo i ubijamo. Kazao je kako je prorok Jeremija na sebičnost i zloću pripadnika vlastitog naroda prema njemu odgovorio stavljanjem svoje sudbine u Božje ruke, znajući da mu nikakvo zlo smišljeno u ljudskoj sebičnosti, pa ni sama smrt, neće moći nauditi, ako ostane u Božjim rukama.
Napomenuo je kako je u današnjem evanđeoskom ulomku Gospodin Isus od svojih sunarodnjaka doživio isti postupak kao prorok Jeremija. Naišao je na otpor onih koji su, smatrajući sebe jedinim pravim potomcima Abrahama i baštinicima saveza koji je Bog na Sinaju sklopio s njihovim ocima, odbacili mesijansko što ga je Bog po njemu ostvarivao. Biskup je ustvrdio da su Isusovi sunarodnjaci od svoje vjerske i narodne baštine načinili ideologiju, skrojili je na mjeru svojih sebičnih ciljeva, deklarativno se opredjeljujući za Boga, a u stvarnosti djelujući protiv njega. Rekao je da tu leži razlog zašto je između Židova i Isusa došlo do nesporazuma, koji se pretvorio u pravi sukob i pokušaj da mu kamenovanjem oduzmu život. »Kad ljudi počnu dokazivati svoju moć nasiljem, osvetom i mržnjom koja je provrela iz sebičnosti, onda oni zapravo svjedoče svoju najveću nemoć. Isusovi protivnici su mislili da su očitovali svoju moć kad su Isusa osudili i na križ razapeli, a zapravo je to bio čin njihove najveće nemoći«, ustvrdio je biskup. Naglasivši da je proroku Jeremiji i Gospodinu Isusu dodijeljena patnja upravo zato što su bili Božji, biskup je dodao da je Isusovo trpljenje na križu bilo patnja moći Božje ljubavi, spremne darovati sebe do kraja, da bi ušla u nemoć naše ljudske sebičnosti, i u njoj pobijedila.
Podsjetio je da postoji trpljenje uzrokovano prirodnim katastrofama i uvjetovano našom prolaznošću, ali da posebnu težinu imaju one patnje koji nanosimo jedni drugima zbog naše sebičnosti, te se danas napose spominjemo onih koji su žrtve takvog nasilja. Ustvrdio je kako je u svakom čovjek koji pati kao pravednik prisutan Bog. Upozorio je da trebamo prepoznati Božju prisutnost i u onima koji drugima nanose zlo, jer zločinac – premda se od Boga odmetnuo – ostaje njegovo stvorenje, Bog ga se ne odriče, već u svojoj ljubavi traži način kako da ga pokrene u savjesti i privede k obraćenju, jer nitko ne može biti sretan na putu zla. Biskup je ustvrdio kako je naša dužnost zaustaviti se pred svakom patnjom koju su ljudi nanijeli jedni drugima, i svojom ljubavlju, molitvom i kajanjem iskazati poštovanje svim nevinim stradalnicima i na taj način ući u dinamizam Božjeg milosrđa i ljubavi. Još je dodao da nevino stradali i ubijeni ljudi nisu samo bića vrijedna našeg sažaljenja, nego nam oni pomažu da se pokrenemo u svom srcu, te se odreknemo onoga što nas udaljuje od nas samih i od Boga, i da pronađemo sebe u vlastitim dimenzijama duha, dostojanstva i ljudskosti. Izrazio je želju da i ovaj Žalosni petak urodi takvim rodom. Zamolio je Isusovu Majku koja je supatničkim srcem pratila Isusa na njegovu križnom putu, da nas u našim nemoćima tješi, hrabri i privodi onoj moći Božje ljubavi koja je u križu Isusovu pobijedila zlo i smrt. Svim pak sudionicima slavlja poželio je da u svjetlu evanđeoske poruke razmišljaju o svojim patnjama i nevoljama, a osobito o patnjama onih koji su nedužno stradavali, da im pristupaju svojom molitvom i raskajanim srcem te na taj način pridonesu njihovu dostojanstvu.
