Požeški biskup Antun Škvorčević na mjesnom groblju u Davoru predvodio je 17. lipnja sprovodne obrede svoje sestrične Smiljke Ivančić, sestre pokojnog svećenika i profesora Tomislava Ivančića.
U homiliji na groblju biskup je rekao da se u oproštajnim govorima redovito trudimo pronaći neke datume i događaje iz života naših pokojnika i kroz njih protumačiti istinu o njihovu životu. Nije li to možda bijeg od smrti, upitao je biskup. Ustvrdio je kako se sv. Pavao u ulomku prvog čitanja iz Prve poslanice Korinćanima usuđuje govoriti o smrti, polazeći od konkretne stvarnosti ljudskoga smrtnog tijela, koristeći se pojmovima „useljenja“ i „iseljenja“. Tijelo je stvarnost useljenosti u 
postojanje na ovoj zemlji naše neponovljive i jedinstvene osobe. Osoba pak nije nešto što možemo cjelovito dohvatiti ljudskim analizama, prosudbama i zaključcima, nego uvijek ostaje stvarnost koja nadilazi naše pokušaje. I to nam potvrđuje da je ona Božji neprolazni dar, koji tijekom ovozemaljskog života susrećemo u tijelu, ranjenom prolaznošću i smrću. Dok stojimo pred smrtnim tijelom Smiljke Ivančić, suočeni smo s tim stanjem njezina postojanja, ustvrdio je biskup. Kazao je kako se ona u smrti iselila iz tijela odloživši smrtnost i prolaznost, te izrazio uvjerenje kako je ona sada postala dionikom one punine ljubavi o kojoj Isus govori u naviještenom evanđeoskom ulomku: „Da ljubav kojom si ti Oče mene ljubio bude u njima – i ja u njima“. Biskup je ustvrdio kako ondje gdje vlada ljubav, nema smrti.
U čiju se osobu na ovoj prolaznoj zemlji uselio Isus Krist, pobjednik nad smrću svojom ljubavlju, već u njegovu smrtnom tijelu započela je njegova pobjeda. Smiljka Ivančić postala je Kristova u krštenju, te vjerujem da se u njezinoj tjelesnoj smrti Isus Krist u punini naselio u njezinu osobu, i da ona sada u vječnosti uživa ono što je kao Isusovo živjela ovdje u prolaznosti, ustvrdio je biskup. Poželio je da Isus Krist svojom pobjedničkom ljubavlju bude njezina baština za svu vječnost.
Pri svršetku oproštaja na groblju, biskup je u ime pokojne Smiljke zahvalio svima onima koji su joj bili dobri tijekom njezina života, napose u posljednjim danima, te je nazočne vjernike zamolio da je pamte na najbolji način, svakodnevnom molitvom. Svima koji za njom tuguju poželio je obilje utjehe, a pokojnici puninu radosti u Božjoj vječnosti, u slavi uskrslog Gospodina.
Uslijedila je sveta misa zadušnica u davoračkoj župnoj crkvi koju je predvodio biskup Antun. Uvodeći u slavlje, biskup je rekao da smo – položivši Smiljkino tijelo u grob – okupili se u župnoj crkvi u kojoj je ona krštena, primila prvu pričest i svetu potvrdu, gdje je bila revna moliteljica, pjevačica, spremačica, zauzeta i na drugim razinama župnog života. Kazao je da je ona ovdje duhovno rasla, sjedinjujući se s Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem, da bi konačno u smrti potpuno s njime bila sjedinjena u vječnosti.
U homiliji biskup je rekao da smo se zatekli u životu, ne znamo kako i zašto, te si pokušavamo obrazlagati smisao svoga postojanja. Počesto ga pronalazimo u poslu kojim si nastojimo priskrbiti što bolji život, kao i u nekim drugim djelatnostima. Polazeći od tvrdnji sv. Pavla u prvom čitanju i riječi koje je Gospodin Isus u evanđelju uputio Marti i Mariji, biskup je istaknuo da smisao našeg postojanja najbolje možemo obrazložiti s polazišta vjere. Dok mnogi na javnoj sceni i privatno nastoje obrazlagati što sve i kako treba činiti danas u Hrvatskoj za njezin napredak, mi sa sv. Pavlom uzimamo za polazište Isusa Krista, jer je on jedini pobijedio smrt, te u nikom drugome nemamo jači argument za naše postojanje i u životu i u smrti, ustvrdio je biskup. Kazao je kako je i pokojna Smiljka u svojoj jednostavnosti uz pomoć svojih roditelja, drugih članova obitelji, te svećenikâ, zacrtavajući svoj životni put, povjerila Isusu Kristu da bude njezina sudbina. S tim opredjeljenjem ulagala je svoje snage u služenje Isusu Kristu kao moliteljica i pjevačica u crkvi. Kad je župnik Maček osnovao skupinu djevojaka i žena „Marte“ ona se rado među njih uključila i sudjelovala u uređivanju župne crkve, brinula se za misno ruho, šivala oltarnike, kitila cvijećem oltare. Naglasio je da je ona i u svemu drugome što je činila, produbljivala, osvježavala i životom svjedočila svoju krsnu pripadnost Isusu Kristu. Ona je u krštenju bila tako ukopana u njegovu muku i smrt, kako tumači sv. Pavao u današnjem prvom čitanju, čiji su sastavni dio bile njezine životne poteškoće i nesavršenosti, da po 
vlastitoj smrti bude slavno s njime dionik vječnog života, ustvrdio je biskup. Utješno je stoga, naglasio je, opraštati se na svršetku zemaljskog postojanja s nekim tko je sebi tako obrazlagao život kao Smiljka i nastojao biti duboko povezan s Isusom Kristom u njegovoj Crkvi. Još je dodao da položivši njezino tijelo u grob, sada polažemo na oltar njezinu konačnu sudbinu i povjeravamo onoj Isusovoj ljubavi koja je išla za nas do kraja, do u smrt, u kojoj je smisao našeg postojanja na zemlji i u vječnosti. Nazočne vjernike pozvao je da joj kroz povezanost u vjeri ostanu dobra rodbina, prijatelji i znanci.
Na svršetku misnog slavlja biskup je pokojnoj Smiljki poželio sretnu vječnost u Gospodinu Isusu Kristu kojemu je vjerovala i za kojega je živjela, a sudionicima slavlja poželio puno Božjeg svjetla na njihovu životnom putu.
