Blagdan Gospe Voćinske, 21. kolovoza slavi se u svim župama Požeške biskupije, a vjernici iz župa Katedralnog, Posavskog i Zapadno-slavonskog arhiđakonata hodočaste u Voćin. Toga dana središnje hodočasničko euharistijsko slavlje u na otvorenom prostoru pokraj svetišne crkve u Voćinu predvodio je požeški biskup msgr. Antun Škvorčević, u zajedništvu s trideset svećenika, među kojima su bili prepošt požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra Ivica Žuljević, rektor pleterničkog svetišta Gospe od suza Antun Ćorković, generalni vikar Želimir Žuljević, te voćinski župnik Ivan Ereiz.
Homiliju donosimo u cijelosti:
»Braćo i sestre, dragi hodočasnici!
U posljednje vrijeme sve češće me pojedini ljudi znaju upitati, hoće li uskoro završiti pandemija Covida-19. Nisam stručnjak za to pitanje, ali smatram da će navedena pandemija prestati ako budemo postupali na način kojim se ona može suzbiti. Među moćnim – ne posljednjim – sredstvima borbe protiv virusa koji uzrokuje spomenutu bolest jest i molitva. Ona naše počesto neuspješne ljudske pokušaje stavlja u odnos s Bogom, našu prolaznost povezuje s onostranošću, pomaže da ne ostanemo sami i izgubljeni na granicama naših mogućnosti. Stoga i današnje hodočašće u Voćin u okolnostima pandemije Covida-19 ima nemalo zdravstveno značenje. Ovdje, naime, Marija svojim zagovorom svakoga od nas stavlja u središte Božje pozornosti. Ona majčinskom brižnošću otvara naša srca za prisutnost Isusa Krista da On svojom ljubavlju s križa, čija je ljekovitost jača i od same smrti, uđe u dubinu našega bića, zahvati duh, ispuni ga onim što i u najtežim stanjima našega života daje smisao i puninu postojanja, te na taj način našu prolaznost poveže s Božjom vječnošću! Poput Petra nakon ozdravljenja Eneje u Lidi, Marija svakoga od nas i na ovom hodočašću snažno poziva: „Ozdravlja te Isus Krist, ustani i hodi s njime!“ – Hvala ti, Isusova Majko, što nam svojim zagovorom želiš podariti Isusa Krista i njegovu ljubav jaču od smrti kao našu najbolju sudbinu!
Braćo i sestre! Ovo naše hodočašće odvija se u Godini obitelji, koju je proglasio papa Franjo. Želio nas je o petoj obljetnici njegove Pobudnice „Amoris laetitia“ – „Radost ljubavi“, objavljene nakon Opće biskupske sinode o obitelji 2016. potaknuti na dublje razmišljanje o braku i obitelji te zauzetije djelovanje s evanđeoskih polazišta. Zadaća koju nam je povjerio papa Franjo osobito mi je draga, jer sam kao predstavnik Hrvatske biskupske konferencije bio sudionik spomenute Sinode u Rimu. Kako znadete, po želji pape Franje istovremeno je u tijeku i Godina posvećena posebnom štovanju sv. Josipa, koja također na svoj način upućuje na svetu Obitelj i naše obitelji. Nakon župnih kateheza koje smo održavali minule korizme, ovogodišnja hodočašća u Marijina svetišta prigoda su da u svjetlu Pobudnice „Amoris laetitia“ posvetimo barem nakratko pozornost braku i obitelji te ih ponovno povjerimo zagovoru Isusove Majke i svetoga Josipa.
Dragi hodočasnici! Svjedoci smo kako se na mnogim razinama hrvatskog društva pripovijeda da su brak i obitelj u krizi, i da je kod nas demografsko stanje vrlo teško. No, preslabi su glasovi, a još slabiji projekti koji bi bili obećavajući za popravak tog stanja te u odgovornosti koju imamo kao vjernici valja postaviti pitanje što nam je u tom pogledu činiti. Može li nam sveta Obitelji biti primjer za život u braku i obitelji? Zasigurno može, ali ne u svemu! Naime, bračno zajedništvo Marije i Josipa utemeljeno je na posebnom Božjem naumu, u kojem se Potomak ne rađa iz naravnog sjedinjenja muža i žene, nego je kao Sin Očev odvjeka začet po Duhu Svetom. I upravo je On, Isus, Sin Očev i Marijin, dvostruka ljubav koja najdublje povezuje Mariju i Josipa u zaručničkom i obiteljskom zajedništvu. Isus voli svoju Majku i Poočima neizmjernom božanskom ljubavlju, a oni mu uzvraćaju svojom ljubavlju. Isus je onaj koji daje dubinu, snagu, trajnost i čvrstinu njihovoj ljubavi i obiteljskom zajedništvu.
Upravo to je Isus i u braku svih onih koji ga stave u središte svoga života, te jedno drugom prilaze pogledom vjere, osjećajima ljudske ljubavi, pročišćene, ozdravljene i učvršćene Isusovom božanskom ljubavlju. Marija je je na svadbi u Kani Galilejskoj, potičući pretvorbu vode u vino, usredotočila pozornost mladenaca na Isusa i njegovu božansku ljubav, i učinila im najveću uslugu kad je Isusa uvela u zajedništvo njihova bračnog i obiteljskog života. Istovremeno je pomogla nazočnim učenicima da po znaku pretvorbe vode u vino prepoznaju tko je Isus Krist, otkriju da je u njegovu čovještvu na djelu božanska moć, te ih je potaknula da se vjerom s njime najdublje povežu, uđu u zajedništvo njegove osobe, ne za kratko, nego za vječnost. Na pitanje što nam je činiti s obzirom na brak i obitelj u sadašnjem hrvatskom društvu, Marijin je odgovor iz Kane Galilejske snažan i ovdje u Voćinu: Stavite Isusa Krista u središte svoga života i slušajte ga!
Draga braćo i sestre! O značenju Isusa Krista za kršćanski brak progovorio je sv. Pavao u današnjem prvom čitanju. Pišući Efežanima Apostol polazi od Isusove ljubavi, koju On trajno ostvaruje u odnosu prema Crkvi, svome Tijelu, te u tom odnosu Pavao prepoznaje model po kojem muž i žena trebaju konkretno živjeti povezanost u braku. Kao što Krist ljubi Crkvu, tako treba muž ljubiti ženu, kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žena mužu. U današnjem društvu velike osjetljivosti za prava žena, navedena tvrdnja sv. Pavla o podlaganju žene mužu može se nekom učiniti neprihvatljivom. No, Apostol ovdje ne nastupa kulturološki uvjetovanim sociološkim, ili antropološkim mjerilima, niti polazi samo od prava žene na svoje tijelo, nego mu je mjerilo ono što Isus Krist ostvaruje svojom ljubavlju u odnosu prema Crkvi. Kad vjernici prihvaćaju u svom braku očitovati taj odnos, tada žive u dinamizmu božanske ljubavi, postaju dionici onoga što Krist ostvaruje u Crkvi i po čemu je ona „mega mysterion“ – „veliko otajstvo“, kako tvrdi sv. Pavao. Ukoliko se brak i obitelj svedu na čistu sociološku razinu, oni postaju isključivo ljudske ustanove, podložne svim ljudskim nemoćima i mijenama. Živjeti brak „u Gospodinu“, kako tumači sv. Pavao, znači vjerom biti ukorijenjen u Isusa Krista i njegovu ljubav na križu, obiteljskom molitvom i nedjeljnim sudjelovanjem na svetoj misi živjeti zajedništvo s Isusovom Crkvom i biti u njoj dionicima božanskih dobara. To je duhovno vezivno tkivo, koje ljudskoj ljubavi u braku daje božansku snagu. A ona se očituje u bračnoj trajnosti, plodnosti potomstvom, odgoju djece u evanđeoskim vrijednostima, strpljivosti u uzajamnim poteškoćama i životnim nevoljama. Brak i obitelj nisu svrha samima sebi, ali su po Božjem naumu put našeg očovječenja na prolazu ovim svijetom, te ih trebamo štititi i promicati, braniti i podupirati radi dobra bračnih drugova, djedova i baka, napose djece i mladih, nositelja obiteljske, crkvene i društvene budućnosti.
Marijo, Isusova Majko, Gospo naša Voćinska! Pomozi nam da se kao vjernici usudimo u našem hrvatskom društvu živjeti brak i obitelj kao Božji projekt o čovjeku, kojem je konačni smisao dala Isusova ozdravljujuća ljubav, moćna i za naša nemoćna stanja. Neka tako bude. Amen«
