LECTIO
1. čitanje: Knjiga Mudrosti 2, 12.17-20
Rekoše bezbožnici:
¹² »Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta
i protivi se našem ponašanju,
predbacuje nam prijestupe protiv zakona
i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj.
¹⁷ Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove,
istražimo kakav će biti njegov svršetak.
¹⁸ Jer ako je pravednik Božji sin, On će se za nj zauzeti
i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih.
¹⁹ Zato ga iskušajmo porugom i mukom
da upoznamo blagost njegovu
i da prosudimo strpljivost njegovu.
²⁰ osudimo ga na smrt sramotnu,
Jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.«
Riječ Gospodnja.
U 2. poglavlju Knjige Mudrosti, bezbožnici – to jest oni koji ne poznaju Boga, ili koji su ga se na bilo koji način odrekli time što su prestali obdržavati zakon – pokazuju kako shvaćaju vlastito postojanje. Potpuno u granicama zemaljskog obzora, olako i kratkotrajno (rr. 1-11), valja uživati u životu bez skrupula (rr. 6-12a).
»Pravednik«, to jest svaki onaj koji je vjeran Jahvi i njegovim zapovijedima, slijedi životne kriterije koji su dijametralno suprotni od onih bezbožničkih, koji, osim toga, njegovo ponašanje i samu njegovu prisutnost doživljavaju kao prijekor (rr. 12b.14). Otud njihova odlučnost da svoj bijes iskale na pravedniku, za kojega prijetvorno kažu da žele provjeriti istinitost njegove vjere (rr. 17-20). Izlažu ga sve gorim nevoljama, da bi ga na koncu osudili na smrt. (r. 20a). Bezbožnici se nadaju da će na taj način ispitati postojanost pravednikove blagosti i pouzdanja (r. 19) , i njegove sigurnosti da će mu Bog, njegov spasitelj i osloboditelj priteći u pomoć (rr. 18.20b).
Zajedljiv izazov od strane bezbožnika, koji se ponavlja protiv pravednika u svako doba, svoj će posljednji čin imati na Golgoti, gdje Pravednik doživljava kako se u uskrsnuću ostvaruje njegova molitva za spasenjem (usp. Hebr 5, 7).
2. čitanje: Jakovljeva Poslanica 3, 16 – 4, 3
Predragi:
¹⁶ Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo. ¹⁷ A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena. ¹⁸ Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir.
¹ Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? ² Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići, borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. ³ Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite.
Riječ Gospodnja.
Prava se vjera očituje u djelima. Tako se i prava mudrost prepoznaje po plodovima (usp. Jak 3, 13). Pisac Jakovljeve poslanice želi nas sačuvati od lažnih učitelja, to jest od onih čije riječi ne izgrađuju zajednicu u slozi, nego pothranjuju njezine unutarnje podjele.
Tko se brine samo za sebe i zatvara se u sebično traženje vlastitog zadovoljstva, svojim ponašanjem u drugima stvara nered i nemir (3, 16). Naprotiv, tko prihvaća mudrost, dar koji Bog podjeljuje onome koji ga to traži (usp. Mudr 8, 21), živi vedrim i iskrenim životom, bez vrludanja. Popis pridjeva kojima se opisuje mudrost »koja dolazi odozgor« (3, 17) je po svemu sudeći sastavljen, imajući na pameti konkretno stanje naslovnikâ poslanice, i iznosi na vidjelo one kreposti koje su im najpotrebnije. Iz njega se iščitavaju obrisi zajednice koju podrivaju podjele, ambiciozne osobe, suparništva. Jakov je poziva da se suoči s Božjim darom i da ga žurno utjelovi u način života otvoren za sve, vlastit onome koji druge prihvaća bez razlike, kojemu nije cilj pretvarati se da nešto jest, već da uistinu bude to što jest. To je način života onoga koji gradi »mir«, koji je vrhovno dobro, u kojem je sadržano svako drugo dobro (3, 18).
Kršćani su pozvani da odlučno razotkriju korijene nesloge i podjela koje razdiru zajednicu (4,1a). Jakov ih pronalazi u neurednoj želji za posjedovanjem, koja rađa sukobe ponajviše u nutrini same osobe (4, 1b) i, posljedično, sukobe s drugima (4, 2). I ne samo to: uzrokuje prekid odnosa s Bogom, tako da je molitva lišena smisla, i svedena na licemjerni privid. Jer ne može se Bogha moliti srcem koje je daleko od njega (4, 3; usp. Iz 29, 13).
Evanđelje: Marko 9, 30-37
U ono vrijeme:
³⁰ Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. ³¹ Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« ³² No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
³³ I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« ³⁴ A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. ³⁵ On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« ³⁶ I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: ³⁷ »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«
Riječ Gospodnja.
U ovom ulomku evanđelist sabire jednu drugu Isusovu izreku o ishodu njegova poslanja: ubit će ga ljudi nakon što bude predan u njihove ruke (r. 31ab). Glagol ‘predati’, u pasivnom obliku i bez objektnog dodatka, navodi na pomisao da je Bog onaj koji vrši radnju. Isusova muka i smrt nisu ‘trpljene’ od Boga; štoviše, on je njihov vršilac (protagonist): on je onaj koji će bolnima svoga Sina pomiriti svijet sa sobom. To je jasno pokazati kad Isusa uskrisi od mrtvih (v. 31c).
Marko još jedanput podvlači da učenici to ne razumiju i, kako da želi naglasiti udaljenost između Učiteljeve riječi i njihova načina razmišljanja – koji je, na koncu konca, način kako razmišlja kršćanska zajednica-, donosi zatim druga dvije Isusove izreke. U prvoj se tvrdi da je hijerarhija među učenicima postavljena po kriteriju služiti i biti posljednji: na tom se temelji prava veličina (rr. 34s.). Druga izreka povezuje prihvaćanje Isusa, a time i Oca koji ga je poslao, s prihvaćanjem djeteta (r. 37). Dijete, o kojemu se antički svijet veoma rijetko pozitivno izražava, je slika svih onih koje se ne smatra vrijednima pozornosti i poštovanja. I baš oni, naprotiv, primaju dar Isusove ljubavi – zagrljaj to jasno pokazuje (r. 36) – i postaju sakrament samoga Isusa, kao što je on sakrament Oca.
MEDITACIJA
Potpuno zemaljska ‘mudrost’ hvali osobni uspjeh i nastoji ga postići po svaku cijenu. Po mišljenju onih koji kade samima sebi, tko god je zapreka njihovoj premoći, može se ukloniti bez skrupula. U svakom vremenu, pa tako i u našem, svjedoci smo oblikovanju krugova moćnikâ koji oko sebe sabiru skupine nekritičkih sljedbenika, koje potiču na borbu protiv drugih skupina.
Taj mehanizam, ugrađen u čovjeka na nagonskoj razini, biva suočen s navještajem Isusova uskrsnuća, koji traži njegovo preokretanje. Postoji Božji dar koji je ponuđen svima: tko ga prima postaje mirotvorac a ne tvorac podjela. Postoji mjesto sluge, koje je prvi zauzeo Isus, koje jamči prvenstvo ljubavi. Postoji dijete, onaj koji je slab, ‘bez glasa’ koji se objavljuje kao most ispružen preko blatnjavih voda ljudske sebičnosti, gdje nas iznenađuje Očev zagrljaj.
MOLITVA
Gospodine, ponekad mi se malenost moga biti stvorenje čini neprimjerenim i nedostatnim obuhvatiti moje velike želje. I činim sve da razbijem ono što doživljavam kao ograničenja mojoj potrebi da se proširim, da ‘se osjetim velikim’: biti više od drugih, dobivati više od drugih, značiti više od drugih.
To dolaziš ususret toj oholoj potrebi isticanja i predlažeš mi da je stavim u službu ljubavi, tako da postanem posljednji od svih, svima sluga, najmirniji, najblaži, najmilosrdniji, prijazan prema svima…
Pošalji s visina svoga Duha mudrosti da od mog života učini djelo mira.
KONTEMPLACIJA
Braćo, svi pozorno pogledajmo dobrog pastira koji je, da spasi svoje ovce, podnio muku križa. Gospodinove ovce su ga slijedile u tjeskobi i progonstvu, u sramoti i oskudici, u bolesti i napasti te drugim sličnim stanjima; a zauzvrat su od Gospodina primile život vječni. Zato je velika sramota za nas, Božje sluge, da su sveci izvršili ta djela a mi želimo zadobiti slavu i čast time što samo o njima pričamo!
Blago čovjeku koji pruža oslonac svom bližnjemu zbog njegove krhkosti, u onim stanjima u kojima bi želio da ga on podupre, ako bi se našao u sličnoj situaciji.
Blago sluzi koji se ne smatra boljim kad ga ljudi hvale i uzdižu, nego kad ga smatraju bijednim, prostim i prezira vrijednim, jer koliko čovjek vrijedi pred Bogom, vrijedi toliko i ništa više. Jao onom redovniku koga drugi postave na uzvišeno mjesto a onm svojevoljno ne želi sići. A blago onom sluzi koji nije svojom voljom postavljen na uzvišeno mjesto i trajno se želi staviti drugima pod noge (FRANJO ASIŠKI, Opomene /Ammonizioni/, 6.18,1.19, u: Franjevački izvori /Fonti Francescane/, Asiz, 1986, 80s. i 85s.).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« (Mk 9, 35).
ZA DUHOVNO ČITANJE
»U njima se porodi misao tko bi od njih bio najveći« (Lk 9, 46). Dobro znamo tko započinje tu raspravu u kršćanskim zajednicama. No, možda ne dovoljno ne uočavamo da nijedna kršćanska zajednica ne može nastati, ako se prije ili kasnije u njoj ne pojavi ta rasprava. Čim se ljudi okupe zajedno, odmah počinju promatrati jedni druge, prosuđivati se, svrstavati se po nekom redu. A s time, već na samom početku neke zajednice, započinje strašna, nevidljiva, često nesvjesna borba na život i smrt.
Važno je da jedna kršćanska zajednica znade da se sigurno u nekom njenom zakutku »raspravlja o tome tko je među njima najveći«. To je borba naravnog čovjeka za samoopravdanje. On uviđa da je sâm u sučeljavanju s drugima, u prosuđivanju i kritiziranju bližnjega. Samoopravdanje i kritika uvijek idu zajedno, kao što su vazda sjedinjeni opravdanje po milosti i služenje. Nedvojbeno je da duh samoopravdanja može prevladati jedino duhom milosti, ipak pojedine se misli spremne kritizirati ograničavaju i guše tako da im se nikad ne dopusti da izađu van, osim u ispovijedanju grijeha.
Temeljno pravilo svakog života u zajednici bit će zabraniti pojedincu da govori o bratu u njegovoj odsutnosti. Nije dopušteno govoriti iza leđa, pa ni onda kad se može činiti da su naše riječi dobronamjerne i da su od pomoći, jer, upravo tako zaodjenute, u njih će se uvijek iznova uvlačiti duh mržnje na brata s namjerom da se počini zlo. Tamo gdje se od početka jezik bude tako obuzdavao, svaki će pojedinac učiniti neusporedivo otkriće: prestat će neprestano promatrati drugoga, suditi ga, osuđivati ga, dodjeljivati mu točno određeno mjesto gdje je njime može vladati i time vršiti nasilje nad njime. Pogled će mu se proširiti i gledajući braću, na svoje veliko čuđenje, prepoznat će po prvi puta slavu i veličinu Boga stvoritelja. Bog drugoga stvara na sliku i priliku svoga Sina, Raspetoga: i meni je ta slika bila čudna, nedostojna Boga, prije nego što sam je razumio. (D. BONHOEFFER, La vita comune /Zajednički život/, Brescia 1981⁹).
