Pred početak nove školske godine u Požegi je 24. kolovoza održan tradicionalni susret vjeroučitelja i odgojiteljica u vjeri Požeške biskupije, čiji je sastavni dio bila duhovna obnova te podjela mandata za poučavanje vjeronauka u školi i odgoj u vjeri. Zajedno s desetak mladih svećenika euharistijsko slavlje u starodrevnoj crkvi sv. Lovre predvodio je biskup Antun Škvorčević.
Započinjući homiliju biskup je kazao kako zbog velike suše pati priroda sve do toga da se puno toga sasušilo. Podsjetio je kako suša može nastati i u našem životu kad presuše duhovni izvori te je stoga važno da si vjeroučitelji na početku nove školske godine postave pitanje: „Jesu li u meni presušili duhovni izvori?“. Pohvalio je one koji su prošlog mjeseca srpnja sudjelovali na duhovnim vježbama za vjeroučitelje te su na taj način okopali i zalili svoje duhovno tkivo da u njemu provriju Božji izvori. Gdje su ti izvori na kojima bismo se mi mogli napojiti?, zapitao je biskup. Polazeći od današnjeg prvog čitanja iz Knjige Otkrivenja sv. Ivana kazao je kako Apostol tumači da je to Crkva Isusova i kako je njezin izvor Isus Krist, pobjednik nad smrću, te nema nekog moćnijeg izvora na kojem bismo mogli tako natopiti našu nutarnju duhovnu sušu da oživimo. Biskup je podsjetio vjeroučitelje kako na nastavi rado daju učenicima zadatak da nešto nacrtaju, istaknuvši da bi bilo zanimljivo zatražiti od njih da naslikaju Crkvu, ustvrdivši da bi oni najvjerojatnije nacrtali crkvu zgradu, kao vidljivu stvarnost koju poistovjećujemo s Crkvom. Istaknuo je da sv. Ivan u spomenutom čitanju slika Crkvu posebnim načinom i da je potrebno znati pročitati što to on svojim slikovitim govorom poručuje, te je pozvao vjeroučitelje da to sada barem djelomično učine.
Biskup je podsjetio na prvu izazovnu činjenicu sv. Ivana kada tvrdi „Anđeo je progovorio sa mnom.“ Protumačio je kako anđeo podsjeća na onostranu, transcendentnu dimenziju Crkve i našeg postojanja, za koju je potrebno imati stalnu duhovnu osjetljivost da bi bili na pravom tragu vlastitog životnog poslanja. Upozorio je kako anđeo potom izrazima „zaručnica i žena Jaganjčeva“ podsjeća da je Crkva otajstvena stvarnost, najdublje povezana s Isusom Kristom, Jaganjcem koji je položio sebe za nas, do u smrt, ona je zajedništvo vjere, nade i ljubavi koje ima izvor u njegovoj žrtvi na križu. Kad postoji najdublji vez ljubavi između muškarca i žene, može se govoriti o zaručništvu. Ako taj vez nestane kao duhovna poveznica odnosa, nestaje i sam taj odnos. U Crkvi je prisutna neizmjerna božanska ljubav Božja koja je išla do kraja, do u smrt na Isusovu križu. Kad nas ona zahvati, događa se nebesko i ljudsko zaručništvo, ostvaruje se Crkva. Ono se počelo ostvarivati u krštenju, a u euharistiji se trajno obnavlja. Biskup je stoga zapitao vjeroučitelje jesu li to izvori duhovnoga života na kojima se oni napajaju. Ako nisu, u njima nastaje suša prevelika.
Slijedeći Ivanov govor u ulomku iz Knjige otkrivenja kako ga anđeo povede na goru veliku i visoku i pokaza mu sveti grad, biskup je upozorio kako ovdje anđeo po drugi puta pokazuje Apostolu određenu stvarnost da je vidi, ne izvana nego iznutra. Sveti grad Jeruzalem koji silazi od Boga, sav u slavi Božjoj, blistav, kao dragi kamen, sličan kristalnom jaspisu, okružen zidinama velikim i visokim… Sve je po Ivanu veliko i visoko u Crkvi jer dolazi odzgor, od Boga, ustvrdio je biskup. U njoj je velik Gospodin naš, Sin Očev koji nas je utjelovljenjem povezao s Božjom visinom, veličinom i dubinom, koju susrećemo u Crkvi. Protumačio je potom kako slike iz knjige Otkrivenja koje prikazuju zidine, velike i visoke s 12 vrata, 12 anđela, 12 imena plemena Izraelovih i 12 temelja u zidinama, 12 imena 12-orice apostola Jaganjčevih na svoj način govore o Božjem nauma da ustanovi Crkvu. On je očitovan već u 12 plemena Izraelovih, temelju starog Božjeg naroda, koji u dvanaestorici Isusovih učenika dobivaju svoje puno ostvarenje kao klica i početak novoga Božjeg naroda, čije značenje i uloga traje do danas u biskupskom kolegiju, zboru apostolskih nasljednika na čelu s Petrovim nasljednikom. Biskup je naglasio još jednu važnu činjenicu u slici vrata grada o kojima također govori sv. Ivan: Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja i od zapada vrata troja. Dvanaest vrata podsjeća još jedanput na dvanaestoricu apostola, a otvorena vrata očituju Crkvu kao posvema otvorenu stvarnost dvostruka značenja. Kroz ta vrata mi u Crkvi ulazimo u zagrljaj Božje ljubavi ostvarene u Isusu Kristu, a istodobno kroz ta vrata ulazi u naše živote Isus Krist kao izvor našega duhovnog života i našega postojanja. Biskup je izrazio želju da vjeroučitelji razmišljaju o sebi polazeći od navedenih slika Crkve, koje nas mogu daleko dublje uvesti u njezino otajstvo kojem pripadaju nego li isključivo apstraktno pojmovno razmišljanje o njoj. Pozvao ih je da se zapitaju koji su oni dragulj u tom gradu, jesu li i oni jedna otvorena vrata, koliko su se pronašli u zajedništvu Isusove Crkve.
Potom je biskup podsjetio kako je Natanael iz današnjeg evanđelja sebe pronašao tek onda kada je pristupio Isusu Kristu. Spominjući sv. Bartola, čiji blagdan slavimo, rekao je da o njemu u Novom zavjetu nema puno podataka, osim što se njegovo ime uvijek navodi među dvanaestoricom. Kazao je kako se Bartola utemeljeno poistovjećuje s Natanaelom. No, naglasio je da nije ključno pitanje imena, nego ono što se s Natanaelom događalo, i što s može primijeniti i na Bartola i na nas. Tumačeći ulomak Ivanova evanđelja o susretu Isusa i Natanaela, biskup je upozorio kako su pri tom temeljni glagoli „naći“ i „vidjeti“, koje upotrebljava evanđelist. Život je na razini „biti“, a ona je povezana s drugom osobom. Filip je posvjedočio kako samodostatnost ne ispunja čovjeka, tražio je drugu osobu. Pronašao je Isusa, a potom Natanaela, ustvrdio je biskup te dodao kako je zapravo Isus onaj koji je pronašao i Filipa i Natanaela. Upitao je potom vjeroučitelje: Je li Isus pronašao njih? Jesu li otkrili kome pripadaju?
Govoreći potom o glagolu „vidjeti“ koji se u kratkom evanđeoskom tekstu pojavljuje više puta, biskup je protumačio dinamiku susreta koji se događa kad je Isus ugledao Natanaela i vidio njegovu iskrenu nutrinu u kojoj nema prijetvornosti, da bi potom Natanael bistrinom vjere u Isusu prepoznao Sina Božjega. Biskup je zaključio: Vjera nije nešto što možemo sami proizvesti, nego je ona uvijek dar Božji. Za dar Božji treba mnogo poniznosti koja se zna i prostrti pred Bogom te mu priznati vlastitu nemoć. Tek tada čovjek može postati velika i visoka gora, kao što je velika i visoka Crkva jer je u njoj velik i visok Isus Krist svojom ljubavlju s križa. Na svršetku svoga promišljanja biskup je potaknuo vjeroučitelje da crpe snagu u čitanju i razmišljanju Božje riječi te da njezinom pomoću pronađu sebe i svoje mjesto u Crkvi. Kazao je da vjeroučitelj treba biti ugrađen u Crkvu ne samo na intelektualnoj razini, teoretskim tumačenjem vjere, nego svjedočenjem svoje pripadnosti Isusu Kristu u njegovoj Crkvi, u školi i na drugim mjestima svoga djelovanja. Ohrabrio ih je poručivši im kako su oni poput Filipa pozvani druge dovoditi k Isusu, napose učenike u vjeroučiteljskom djelovanju. Poželio je da u njima bude još više zanosa i spremnosti na suradnju u poslanju koje im je povjereno. I na kraju je dodao, da učine sve što mogu kako bi ljudi u Hrvatskoj po njima prepoznali da su u Crkvi vrata otvorena. Neka budu otvorena svih dvanaest vrata Crkve u vama i kroz vas, kako bi Isus Krist i danas mogao djelovati svom svojom spasiteljskom snagom, zaključio je biskup.
