Na blagdan sv. Augustina Biskupa, 28. kolovoza požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u župnoj crkvi u Velikoj euharistijsko slavlje prigodom blagdana nebeskog zaštitnika Župe, tijekom kojeg je krstio dječaka Ivana, peto dijete Ivana i Pauline Stožicki, te djevojčicu Mariju, prvo dijete Josipa i Ankice Nekić. Uz biskupa Antuna za oltarom je bio velički župnik Dražen Akmačić, generalni vikar Požeške biskupije Želimir Žuljević, dekan Kaptolačkog dekanata Robert Mokri te drugi svećenici navedenog Dekanata.
U homiliji biskup je podsjetio na neke nadnevke i događaje iz života sv. Augustina. istaknuvši – kako veli sam svetac u svojim Ispovijestima – da on u svojim lutanjima nije pronašao Boga, nego je Bog pronašao njega te se obratio i tako pronašao sama sebe. Zacijelo je za to zaslužna i njegova majka Monika koja je dan i noć u suzama molila za sina Augustina, te sv. Ambrozije čija ga je snažna riječ a osobito primjer života potaknuo da se krsti, dodao je biskup Antun. U najdubljoj budnosti vjerničkog srca povezanoj s umom, Augustin je ubrzo kao hiponski biskup u sjevernoj Africi očitovao Božji dar mudrosti. Ona mu je pomogla da dohvati one dubine ljudskog postojanja u kojima se krije i otkriva njegov smisao, što ga je svetac očitovao i u svojim brojnim spisima. Spomenuvši da je Augustin među ostalim napisao i pravilo monaškog života, te da su se po njem ravnali i Augustinci, koji su u srednjem vijeku prije Osmanlija imali svoj samostan i u Velikoj, na koji podsjećaju i gotičke sastavnice svetišta sadašnje veličke župne crkve. S tom materijalno izgrađenom crkvom, povezana je duhovna izgradnja vjernika na ovim našim hrvatskim prostorima u snazi Augustinova duha, te nam i danas valja Bogu zahvaljivati što je koncem četvrtog i početkom petog stoljeća podigao ljude poput Augustina, čija duboka brazda i danas donosi plodove.
Biskup Antun je kazao kako nam današnja sveta čitanja pomažu bolje razumjeti duhovni lik sv. Augustina. Podsjećajući da smo u naviještenom čitanju iz Prve knjige o kraljevima čuli Salomonovu molitvu i Božji odgovor na nju, biskup je kazao kako se moglo očekivati da će jedan kralj moliti da mu Bog podari dobre podanike koji će mu porezom i vojnicima vještima u ratovanju donijeti bogatstvo, ali on traži da mu Bog podari mudro srce. Za dostojan život potrebno nam je materijalno imanje, ali kad netko svede život na zemaljsko bogatstvo, te i Boga treba samo zato da ga postigne, napravio je kratkoročni račun na temelju svoje sebičnosti. Tako je i sv. Augustin u početku tražio znanje bez Boga, da bi shvatio kako ono nije dovoljno te on poput Salomona iz prvog čitanja traži više i dublje, susreće Boga koji mu na to odgovara darom mudrosti. Biskup Antun je zaključio kako je mudrost poput Augustinove potrebna svakom čovjeku da bi u Božjem svjetlu bio sposoban prosuditi što je za njegovo dobro i što služi smislu njegova postojanja.
Polazeći od evanđeoskog ulomka gdje Isus kaže „vi ste sol zemlje“, biskup je postavio pitanje što je to slanost u soli, je li to samo neka kemijska, fizička pojava ili je ona nešto više od toga što ne možemo dokučiti. Spomenuo je kako znanstvenici znaju formulu i za sol i od čega ona nastaje, no o dubljim dimenzijama njezinog postojanja ne znaju mnogo. Naime, u svakom prirodnom sastojku susrećemo neku dubinu, nešto što nije naše, nešto čemu ne možemo ući dokraja u trag. Pozadina svega na ovom svijetu popraćena je dubinom, visinom i širinom koju ne možemo dokraja shvatiti. Mi nismo u stanju do kraja shvatiti ni svoje postojanje, ustvrdio je biskup. Istaknuo je kako je svaki čovjek puno više od same tjelesnosti. On je neponovljiva i jedinstvena osoba. Mi nismo sposobni sami sebi dati neponovljivost, ona je dar Božje ljubavi. Ulaskom u život čovjek je postao dionikom stvarnosti koju ne može sam sebi protumačiti, ona je otajstvo Božje mudrosti, kazao je biskup. Ako svedemo sebe na tjelesnost, od nas ostaje malo. Dubina našega duha veže nas za puninu postojanja i smisao. Pred tim izazovom našao se sv. Augustin i omogućio svome srcu da se smiri u Bogu, uroni u dimenzije kojima nema kraja, zaključio je biskup Antun. Spomenuvši „nemire od iskona“, kako ih je u svojim spisima nazvao književnik Ivo Andrić, koji nas u našem srcu žele dovesti do Boga, biskup je ustvrdio da su oni trag Božje istine upisane u nama da nismo stvoreni za ništa, nego za puninu, vječnost, neizmjernost i beskraj.
Biskup se potom osvrnuo na drugu Isusovu tvrdnju iz naviještenog evanđeoskog ulomka, u kojoj on kaže svojim učenicima: „vi ste svjetlost svijeta“. Ona je slična prethodnoj Isusovoj izjavi. Znanstvenici nam mogu do neke razine definirati što je svjetlost, no ne mogu dohvatiti njezine dublje dimenzije, koje Isus naznačuje kad kaže da su ljudi „svjetlost svijeta“. Dalekosežnost navedene Isusove riječi na svoj način susrećemo u primjer majke kad kaže svome djetetu: „sunce moje“. Biskup je istaknuo kako majka kad to izgovara nastupa jezikom ljubavi, ono je za nju svjetlo po posvemašnjoj njezinoj predanosti života za njega. Tada u njezinoj ljubavi progovara Bog svojom božanskom veličinom, obasjavajući njezin život svojom istinom i smislom. U to otajstvo postojanja duboko je uronio sv. Augustin, te je u Božjoj ljubavi objavljenoj u Isusu Kristu prepoznao svjetlo istine za kojom je tragao, mir za kojim je čeznuo, beskraj ljepote na djelu, puninu i smisao postojanja. Biskup je podsjetio na tvrdnju sv. Augustina: „Ljubi i čini što hoćeš!“ Pozvao je nazočne da je prihvate kao načelo svoga vlastitog životnog ponašanja, po kojem će uvijek biti spremni na žrtvu za drugoga i pronalaziti sebe u Božjim dimenzijama. Istaknuo je da to na svoj način svjedoče dvije obitelji koje su danas donijele u crkvu svoju djecu na krštenje. One su očitovale spremnost da ljubavlju prihvate žrtvu i pronađu u njoj svoj smisao, kazao je biskup. Zahvalio je roditeljima novokrštenika što nisu ostali na granicama nemoći, nego su se opredijelili za ljubav, za žrtvu, za život i konačno za smisao po božanskom naumu o nama. Pozvao ih je da budu hrabri na tom putu i ponosni što su svoj život uložili u najbolje i najljepše – u novi život – zaželjevši da ih Bog blagoslovi i bude njihova snaga, svjetlo i utjeha u teškim trenucima, a sv. Augustina je zamolio da ih pri tom prati svojim zagovorom.
