Član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu fra Oktavijan Nekić preminuo je 20. studenog u Klenovniku a pokopan 23. studenog na Gradskom groblju u Našicama. Sprovodne obrede predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević uz sudjelovanje fra Milana Krište, provincijalnog ministra spomenute Provincije, brojne redovničke i dijecezanske svećenike, napose iz Našičkog dekanata na čelu s dekanom Antom Ivićem te rodbinom i prijateljima.
Na temelju naviještenog Ivanova evanđeoskog ulomka o Lazarovu uskrsnuću, biskup Antun je u homiliji na groblju rekao da bismo zacijelo i mi u Isusovoj prisutnosti poput Marte i Marije zapodjeli s njime razgovor o smrti i rekli mu: „Gospodine, u Hrvatskoj se danas umire. Štoviše, umire se od zaraze nekim nepoznatim virusom, od bolesti zvane COVID-19.“ Ustvrdio je da bi među nazočnima vjerojatno bilo i onih koji bi s Martom Isusu rekli: „Gospodine, da si bio ovdje brat naš Oktavijan ne bi umro“. Biskup je naglasio kako Isus Marti nije odvratio da ne zna što govori, kad od njega očekuje da njezin brat Lazar tjelesno ne umre, jer se to po zakonima ljudske naravi, unatoč tko zna kakvim lijekovima, ipak jednom moralo dogoditi. No, uskrisivši prijatelja Lazara od mrtvih u ponovno zemaljsko prolazno tjelesno postojanje Isus je očitovao moć kojom će Otac podići njega i sve koji mu vjeruju u cjelovitu i punu preobrazbu čovjeka, u život vječni. Naime, Bog nas je smislio kao jedinstvene, neponovljive osobe u našem ljudskom tijelu, i taj duhovni podatak da je svatko od nas kao osoba Božje djelo, njegova slika u tijelu ima svoje značenje za vječnost, ustvrdio je biskup. Podsjetivši na riječi kojima apostol Pavao kršćane naziva hramom Duha Svetoga, upozorio je da je – ne samo zbog pete Božje zapovijedi – nego zbog neponovljivosti i jedinstvenosti naše osobe, imamo dužnost brinuti se za cjelovito vlastito zdravlje i zdravlje naših bližnjih, poštivati tijelo, o čem nam valja s posebnom zauzetošću razmišljati i djelovati u trenutačnom stanju naše ugroze bolešću COVID-19.
Mi u smrti odlažemo to tijelo u njegovoj raspadljivosti i prolaznosti, ali ostajemo zauvijek vezani za nj, i vjerujemo da će na koncu svega ono posebnim Božjim zahvatom biti preobraženo. Isus uvjerava Martu i Mariju da se to događa po njegovoj osobi, jer je on uskrsnuće i život. Uskrsnuće se kao preobrazba odnosi na našu jedinstvenu i neponovljivu osobu u našoj tjelesnosti. Mi, doduše, ne znamo kako će se to zbiti, ali čvrsto vjerujemo u uskrsnuće, jer nam je o njemu govorio – ne bilo tko – nego Sin Božji koji je kao gospodar života i smrti došao k nama s druge obale našeg postojanja, obukao se u naše smrtno tijelo, odložio ga u grobu, da bi ga u uskrsnuću preobrazio, kazao je biskup. Ustvrdio je kako je ta vjera bila i fra Oktavijanov put, koji se u Isusa Krista zagledao Franjinim pogledom i zavolio njegovim srcem, te mu je on uvijek bio prvi i najvažniji u životu. Izrazio je radost što kao onaj koji je zajedno s fra Oktavijanom bio zaređen za svećenika u zagrebačkoj katedrali, može reći da je preminuli subrat Isusovom snagom bio jači od svojih ljudskih slabosti, ponavljajući sa sv. Pavlom: „Kad sam slab, onda sam jak“. On nam poručuje na ovom oproštaju da je Isus Krist naš najbolji partner i u opasnosti COVIDA-19, i u životu i u smrti, jer je on za nas položio život, te je u njemu sva naša nada, naša sadašnjost, budućnost i vječnost.
U homiliji na misi zadušnici biskup je rekao da se – gledajući fotografiju s nasmiješenim fra Oktavijanovim licem postavljenu ispred oltara – pita što on sada radi, prisjetivši se kako mu je mnogo puta u životu postavio uobičajeno pitanje: „Što radiš?“ i „Kako si?“. Na pitanje: „Što fra Oktavijan sada radi?“, biskup je odgovorio: „Smiješi nam se“. Smijeh je očitovanje čovjekova duha, dar Božji, koji je jamačno nasmijano biće, kao sunce koje svijetli i grije, kako volimo reći u nedostatku neke bolje usporedbe. Onaj pak koji cijeloga svoga zemaljskog života vjeruje i živi od predanja Bogu, na kraju nema drugog posla nego biti u zajedništvu s Bogom, koji je pun „osmjeha“, posvemašnje otvorenosti svoga duha drugoj osobi, zagrljaj ljubavi.
Biskup je potom rekao kako nas sv. Pavao u naviještenom ulomku iz Prve poslanice Solunjanima, promatrajući život u svjetlu vjere, potiče da naše tugovanje za našim preminulima bude u nadi. Nada tuguje, ali drugačije nego bezbožno beznađe, ustvrdio je biskup. Kršćanska nada utemeljena je u uvjerenje da će Bog, koji je iz groba uskrisio svoga Sina Isusa Krista, to isto ostvariti i na svima „koji usnuše s Kristom“, kako veli sv. Pavao u spomenutom ulomku. Naglasivši koliko je Isusovo uskrsnuće jak Pavlov argument, pred kojim se svako naše ograničeno ljudsko objašnjenje očituje slabim i kratkoročnim, biskup je ustvrdio kako vjera pomaže našoj nadi da bude budna i dalekovidna, čemu smjera Isusov govor u naviještenom evanđeoskom ulomku kad poziva: Neka se ne uznemiruje srce vaše, vjerujte u Boga i u mene vjerujte. U kući Oca moga ima mnogo stanova. Idem pripraviti vam mjesto da i vi budete gdje sam ja. Tako se pred nama u potpunosti otvara životni krug, istina da se u vječni život ulazi kroz najtješnja vrata, a to je smrt, predvođeni Isusom Kristom. Mi se ne bismo usudili tako razmišljati o životu i smrti, da nam to nije objavio sam Gospodin naš Isus Krist, kad u naviještenom evanđeoskom ulomku kaže da odlazi u smrt kako bi se ponovno k nama vratio kao pobjednik nad smrću, da bismo i mi živjeli s njime zagrljeni Očevom vječnom ljubavlju. Biskup je istaknuo da se po toj ljubavi ostvaruje naša konačna puna sudbina na razini „biti“, koju sv. Pavao u ulomku prvog čitanja opisuje kao „zauvijek biti s Gospodinom“, a Isus u evanđelju „da i vi budete gdje sam ja“. Ustvrdio je kako je ljubav cjelovitog Isusova predanja za nas na križu jedini put kojim mi ljudi možemo biti zauvijek s Gospodinom. Biskup je spomenuo kako je Bog volio fra Oktavijana već na ovome svijetu tako što mu je po njegovim roditeljima podario život, a po sakramentu krštenja u ovoj župnoj crkvi, snagom Isusove muke, smrti i uskrsnuća preporodio ga za vječni život. U sakramentu pak svetoga reda Isus Krist ga je svojim Duhom najtješnje sa sobom sjedinio, postao njegov jedini „put, istina i život“ na kojem je vjerno i radosno ustrajao vršeći poslanje u njegovoj Crkvi. Kad se susretnu dvije vjernosti: Božja vjernost čovjeku i čovjekova vjernost Bogu, onda se događa najbolji susret na našem životnom putu, ustvrdio je biskup. Izrazio je uvjerenje kako se upravo to zbilo u životu fra Oktavijana, i da on sada u punini posjeduje ono u što je vjerovao i čemu se nadao.