Na blagdan sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca, biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u crkvi sv. Lovre u Požegi. S njim su koncelebrirali Karlo Prpić, rektor crkve sv. Lovre i Josip Krpeljević, generalni vikar te đakoni Ivan Ereiz i Tomislav Sanić. Kao i prethodnih godina na misi su sudjelovali mladi koji služe kao asistencija na pontifikalnim slavljima u Katedrali. Biskup je pozdravio svećenike i sve nazočne, zaželjevši im sretan drugi dan Božića, a onima koji nose Stjepanovo ime čestitao imendan.
Podsjetio ih je da su se sabrali u crkvi sv. Lovre, đakona, proslaviti blagdan đakona koji je živio prije njega, sv. Stjepana, čiju smrt je opisao sv. Luka u Djelima Apostolskim. Rekao je da je sv. Stjepan uzor mladima, koji služe pri oltaru na biskupskim misama u Katedrali. Uputio im je poseban pozdrav zahvalnosti, moleći da im Bog po zagovoru sv. Stjepana udijeli vjernost i postojanost u službi.
Homiliju je biskup započeo pitanjem do kamo i do kuda je stigao ovogodišnji Božić u Hrvatskoj. Podsjetio je na mnoštvo javno izgovorenih riječi o blagdanu Isusova rođenja, ustvrdivši da pravi Božić nije tek pripovijedanje o događaju niti. Podsjetio je i na one koji Božić mjere milijardama zarade koju su ostvarili trgovci, zapitavši je li u tim potrošenim kunama ujedno potrošen i Božić. Izrazio je uvjerenje da u Hrvatskoj ima velik broj onih koji nisu dopustili da im Božić ostane na površini, nego su se potrudili da im zahvati život. Ustvrdio je da nam blagdan sv. Stjepana, koji je znao što hoće od života i koliko može primiti od Isusa Krista, svjedoči o Božiću koji se proslavlja kroz dosljednost i vjernost Sinu Očevu rođenom u tijelu. Stjepan je živio onako kako to Isus traži od svojih učenika u današnjem evanđeoskom ulomku, sa spremnošću na progonstvo i na smrtnu osudu od strane moćnika ovog svijeta, ali bez straha. Jer, rekao je biskup, ne treba se bojati smrti koja je darovanost za druge, to je smrt kojom se ulazi u puninu života i postiže kraljevstvo nebesko.
Istaknuo je kako je sv. Luka kao najznačajnije Stjepanovo svojstvo istaknuo snagu njegova duha, koja se očitovala u predanosti Bogu, blagosti, miru, praštanju, milosrđu i ljubavi. No, nastavio je biskup, ta se snaga duha po mjerilima ovoga svijeta, kako u Stjepanovo vrijeme tako i danas, smatra slabošću, jer za svijet je snažno ono što je povezano s vlašću, društvenim položajem i materijalnim bogatstvom, a što je nerijetko popraćeno bahatošću i prezirom drugih. Za razliku od duha svijeta, naglasio je, Isusov Duh se očituje u blaženstvima: blago siromašnima, gladnima i žednima pravednosti, mirotvorcima, čistima srcem…. Oni koje Isus proglašava blaženima u prvi mah izgledaju slabi, ali u njihovoj se slabosti krije moć Duha. Povijest nas čovječanstva uči kako ne pobjeđuju moćni i bahati, nego skromni, siromašni, koji polažu sebe za vrijednosti života i koji žive za druge. Takvima, ustvrdio je biskup, Isus Krist daruje Duha kojemu nitko ne može odoljeti, kako potvrđuje primjer sv. Stjepana, čiji su protivnici vjerojatno imali veće znanje od njega, ali nisu bili većeg duha od njega. Znanje koje je bezdušno ne služi čovjeku, nego duh koji s drugim raspravlja blago, ne s polazišta sile i moći, nego snagom istine, koja nije nametljiva ni nasilna, nego blaga i ponizna, ustvrdio je biskup. Rekao je da se snaga Stjepanova duha najviše očitovala onda kad se on, dok su ga neprijatelji mrzili i ubijali, pred Bogom zauzimao za njih, moleći da im oprosti zlo koje su mu učinili.
Biskup je spomenuo kako se Stjepan tako ponašao jer je bio čovjek Božjih nada. Istaknuo je kako su se u hrvatskim medijima ovog Božića uz čestitke mogle čuti i mnoge dobre želje, govorilo o nadama u bolju budućnost. Ustvrdio je da te nade i dobre želje uglavnom vrijede za život do smrti. Citirao je velikoga danskog mislioca Sørena Kierkegaarda koji je ustvrdio: „Ljudski govoreći, smrt je kraj svega, i ljudski govoreći postoji nada samo dok smo na životu. No, trpljenje i smrt za kršćanina nisu svršetak, nego mali trenutci uključeni u cjelinu koja je život vječni. U kršćanskom smislu nada se stoga odnosi puno više na smrt, za razliku od one o kojoj govori svijet“. Biskup je pozvao nazočne da poput Stjepana budu ljudi besmrtnih nada, te i oni na izazove svoga vremena odgovore opredjeljenjem za Isusa Krista, vjernošću do kraja, da se na njima ostvari njegova riječ. »Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti«. Potaknuo ih je da i oni po primjeru sv. Stjepana budu ljudi Isusova Duha, da ga svjedoče u svojim obiteljima i javno. Poželio je mladima da ne pokleknu pred suvremenim modama, ne postanu ljudi duhovne praznine i besmisla, nego da imaju dovoljno pribranosti mladenačkog srca koje se hrabro opredjeljuje za one vrijednosti po kojima se živi istinsko dostojanstvo, ostvaruje pobjeda i u samoj smrti. Ohrabrio ih je da po Isusovu modelu poput Stjepana žive čovjeka, ne bojeći se ničega. Zamolio je Gospodina da po zagovoru sv. Stjepana pomogne kako bi u našoj domovini bilo što više takvih opredjeljenja.Na svršetku misnog slavlja u čast sv. Stjepana, đakona, služitelja Crkve, biskup je zahvalio svima onima koji služe u crkvi sv. Lovre: njezinu rektoru Karlu Prpiću, časnim sestrama koje redovito uređuju crkvu i pripravljaju za misna slavlja, zboru crkve sv. Lovre pod vodstvom Maria Večerića te kolegijašima i drugim ministrantima koji redovito služe kod oltara. Zazvao je Božji blagoslov na sve nazočne, zaželjevši im mir i radost u duši. Nakon svete mise biskup se zadržao u razgovoru s članovima pontifikalne asistencije u Biskupskom domu, te im uručio prigodne darove.
