Na blagdan bl. Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, drugog zaštitnika Požeške biskupije, 10. veljače, euharistijsko slavlje u požeškoj crkvi sv. Lovre predvodio je biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s kanonicima Stolnog kaptola sv. Petra, svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova, iz župa u gradu Požegi te iz drugih župa Požeškog dekanata.
U homiliji je biskup kazao:
»Poštovana i draga braćo i sestre!
Kojega i kakvog Alojzija Stepinca danas slavimo? Ovo pitanje bilo bi suvišno da neki pojedinci i skupine kod nas i u bližem inozemstvu ne upotrebljavaju Alojzija Stepinca za neke svoje svrhe, ne mareći za povijesnu istinu o njemu. Jedni ga bez istrage i dokaza unaprijed nazivaju zločincem, stavljaju u pakao; drugi vlastitim interpretacijama povijesnih činjenica nastoje njegovu djelovanju dati značenje koje odgovara njihovu ideološkom viđenju stvarnosti; treći – ne zanimajući se za kontekst u kojem je Stepinac živio – sebi daju za pravo osporiti ono što je on učinio, prigovarajući mu kako nije napravio onoliko i onako kako to oni smatraju da je trebao; četvrti mu dodjeljuju političku ulogu te im nije po volji jer nije pripadao njihovoj strani; peti ga prosuđuju po svojim nacionalnim interesnim mjerilima, smatrajući ga protivnikom a neki svojim pokroviteljem. U historiografiji kojoj nije do ozbiljnog pristupa Stepinčevu liku, i koja se ne služi dosljedno znanstvenom metodologijom u istraživanju i prikazivanju njegova cjelovitog lika i djelovanja, on je predstavljen kao zao ili veoma problematičan čovjek, ovisno o svrsi kojoj navedeni prikaz treba poslužiti. Premda su spomenuti pokušaji manipuliranja Stepincem veoma prozirni, to može zbunjujuće djelovati na ljude koji nisu upućeni u stručni ili znanstveni pristup proučavanja prošlosti i njezinih čimbenika. Bio bi zacijelo gubitak vremena upuštati se u polemiku s navedenim historiografskim promašajima, jer njihovi autori i pristalice ne trebaju nikakva argumenta, nego rade za zadanu svrhu, te je potrebno omogućiti da do što većeg broja ljudi kod nas i u svijetu dođu ona pisana i druga djela o Stepincu koja znanstveno na temelju dokumenata i valjanih dokaza svjedoče objektivnu istinu o njemu.
No, s obzirom na istinu o Stepincu postoji jedan dragocjeni argument: Božji narod koji je svojom nepogrešivom vjerničkom prosudbom prepoznao tko je Stepinac bolje od svih drugih, otkrio njegovu veličinu u vjeri i evanđeoskim načelima koja je zastupao, po kojima se izdigao iznad drugih onodobnih društvenih djelatnika. Navedena vjera Božjeg naroda iskazivala mu je odanost i poštovanje trajnom živom prisutnošću na njegovu grobu u zagrebačkoj katedrali, uzdigla ga na oltar svetih, čemu se pridružio papa Ivan Pavao II. kad ga je proglasio blaženim 1998. godine u Mariji Bistrici, nazvavši ga „najsvjetlijim likom Crkve Božje u Hrvata, a mi smo ga slijedili, izabravši ga za drugog zaštitnika ove starodrevne požeške crkve sv. Lovre i naše Biskupije. Toga i takvog Alojzija Stepinca imamo danas pred očima naše vjere, njega danas slavimo, zahvaljujemo mu za vjernost koju je posvjedočio sve do mučeništva, iskazujemo mu odanost, i molimo njegov zagovor. Želimo se i ovom prigodom podsjetiti na mnoga dobra koja je bl. Alojzije Stepinac učinio ljudima različitih nacionalnosti, vjerskih i društvenih pripadnosti, očitovati kako nas on s njima snažno povezuje a ne razdvaja. Naš Blaženik nas uvjerava kako nismo pozvani jedni druge smještati u pakao, nego u nebo te kako je iracionalno i osuđeno na neuspjeh prezirati dobro koje je netko učinio a graditi na zlu koje mu netko nepravedno pripisuje. Tako nas o bl. Alojziju i o nama samima uči naviještena Božja riječ, te u njezinu svjetlu želimo i danas obnoviti veličinu Stepinčeva lika.
Kad pisac Knjige mudrosti, iz koje smo čuli ulomak u prvom čitanju, prikazuje pravednika, kao da je snimio duhovni lik bl. Alojzija Stepinca. Pravednik je vjernik koji je sav svoj život povjerio Bogu i ostvaruje svoje poslanje u vjernosti njegovim zapovijedima te se na taj način izdiže iznad društva kojem pripada. Njegovo je djelovanje popraćeno poteškoćama, mukama i nevoljama te samom smrću, kao kušnjama kojima Bog provjerava koliko mu je vjeran. Oči bezbožničke to ne vide a um ne razumije, tvrdi sveti pisac, te oni smatraju da je od Boga kažnjen i od njega odbačen. To stanje, kako tvrdi Isus u današnjem evanđelju, slično je zrnu pšeničnom koje treba baciti u zemlja da umre i tako donese obilan plod. Susrećemo se s Božjom logikom života, njegova rasta i uspjeha, drugačijom od svjetovne. Stoga pisac Knjige mudrosti s pravom zaključuje da je tek privid da pravednici umiru, njihove duše su u miru, nada besmrtna, nagrada vječna.
Sveti Pavao tumači Korinćanima u današnjem drugom čitanju kako su naša trpljenja zapravo svojevrsni nastavak Isusove patnje na križu, čije zrno života položeno za nas treba još i u nama umrijeti te da su te Isusove patnje u nama zalog naše slave, konačne pobjede u Isusu Kristu. Upravo je u Isusovu križu bl. Alojzije čitao istinu o svojoj patnji i progonu, trpljenju i poniženju, osudi i zatvoru, opraštajući neprijateljima snagom Isusove uskrsne pobjede. Stoga promatrajući danas bl. Alojzija, divimo se Isusovoj pobjedi u njemu, molimo ga da nam udijeli tu istu snagu u našim patnjama i umiranjima, da nam nada obasjava životni put. Bl. Alojzije, drugi zaštitniče Požeške biskupije i ove crkve, moli za nas da budemo dostojni Božjih obećanja u Isusu Kristu. Neka tako bude. Amen.«
