O petoj godišnjici smrti prof. Tomislava Ivančića, požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u nedjelju, 13. veljače euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Marije Kraljice i sv. Jurja Mučenika u njegovu rodnom Davoru. Uz davoračkog župnika Maria Cimbala, koncelebrirali su prepošt požeškoga Stolnog kaptola Ivica Žuljević, kanonici Antun Ćorković i Mario Sanić, te kancelar Biskupskog ordinarijata Robert Kupčak i biskupov tajnik Matej Siluković.
Započinjući homiliju biskup je zapitao nazočne o čemu se u Davoru najviše pripovijeda. Ustvrdio je kako je zapravo polazište svih naših razgovora uvijek isto – čovjek. Istaknuo je da nam naviještena misna čitanja kazuju kako i Bog voli o čovjeku govoriti i tumačiti, a još više kako se on u Sinu svome Isusu Kristu dokraja zauzeo za čovjeka da bi mu omogućio život u punini. Spomenuo je kako govor o čovjeku u našem zapadnom svijetu najčešće počne i završi na pitanju materijalnog imanja, dobara koja posjedujemo, standarda koji uživamo. To nije krivo, ali je premalo, ustvrdio je biskup, naglasivši kako čovjek nije biće koje se može svesti samo na materijalnu razinu, u što nas uvjerava i Gospodin Isus u naviještenom evanđeoskom ulomku. On, naime, podsjeća kako čovjek čezne za srećom, radošću i smislom, za blaženstvom u kraljevstvu nebeskom. Biskup je pojasnio kako Gospodin Isus, proglašavajući siromahe blaženima, nema namjeru sve nas učiniti sirotinjom, nego nas uvjeriti kako postoji veće bogatstvo od materijalnog za kojim trebamo težiti i za koje se trebamo zauzimati, a to je „kraljevstvo nebesko“, u koje se ulazi putem četiriju blaženstava kod evanđelista Luke a putem osam kod evanđelista Mateja. Četiri blaženstva popraćena su u današnjem evanđelju s četiri Isusova „jao“ ponajprije bogatašima. Razlog Isusove suzdržanosti prema bogatašima je u činjenici što oni redovito svoj život usredotočuju na materijalno koje si sami mogu priskrbiti, skraćuju svoju egzistenciju na malo, nemaju otvorenosti za ono što dolazi od Boga kao punina našeg postojanja i koja nas jedino može usrećiti. Isusu je stalo do toga da budemo sretna i radosna bića po zajedništvu s njime, da prihvatimo i progon zbog opredijeljenosti za njega te nas na završetku svoga govora o blaženstvima podsjeća u današnjem evanđelju na ono što dolazi na koncu svega i poziva: „Radujte se i kličite! Velika je plaća vaša na nebesima.“ Radost si sami ne možemo priskrbiti, ona je neizmjerni Božji dar, napomenuo je biskup.
Istaknuo je kako nam prvo današnje čitanje iz Knjige Jeremije proroka svjedoči da je i u pradavno doba postojao izazov čovjekova prokletstva ili blaženstva. „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka, a srce svoje od Boga odvraća“, proglašava prorok, uspoređujući slikovito takvog čovjeka s dračem u pustinji, koji bez vode začas uvene i nestane. Istovremeno prorok proglašava i jedno blaženstvo: „Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina“, uspoređujući slikovito takvog čovjeka sa stablom koje je zasađeno pokraj voda tekućica i zahvaljujući obilju vode i svom dubokom korijenju nikad ne vene, nego trajno rađa plodovima. Biskup je podsjetio sudionike slavlja da ih je Bog stvorio kao razumna i slobodna bića, podarivši im ovdje na zemlji ograničeni broj godina života da tijekom toga vremena djeluju na taj način da postignu vječni život. Pozvao ih je da pameću promisle a u slobodi se opredijele tako zasaditi sebe i svoje postojanje pokraj božanskih životvornih izvora da on urodi vječnošću, koju nam je omogućio Isus Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem, čiji dionici postajemo po svetim otajstvima. Uvjerava nas Apostol u naviještenom ulomku iz Prve poslanice Korinćanima da je Kristovo uskrsnuće jamstvo i našeg uskrsnuća. Uskrsnuće je pobjeda nad životnom sušom, nad smrću, nad grobom, pobjeda Božjeg života jačeg od smrti, ustvrdio je biskup. Naglasio je kako nas Božja riječ ove nedjelje želi nadahnuti i potaknuti da svoj život ne poslažemo po ljudskim, nego Božjim mjerilima, svjesni da smo po svetom krštenju u Isusu Kristu već zasađeni u najbolje životne vode tekućice iz kojih se raste za vječnost.
Biskup je ispripovjedio sudionicima slavlja kako je jučer u Požegi na završetku Katoličke malonogometne lige mladim nogometašima prvih triju ekipa, kojima je uručio nagrade i čestitao na postignutim rezultatima, rekao da su pobijedili u sportskom natjecanju zato što su vjerovali da mogu pobijediti, i da se bez te vjere ne bi ni uključili u natjecanje, a kamoli uspješno odigrali utakmice. Poručio je sudionicima slavlja da se ne svrstavaju među one koji danas u Hrvatskoj defetistički govore kako ništa ne valja i kako se ovdje ništa ne može, nego da zaista vjeruju kako uz Božju pomoć mogu biti pobjednici u daleko važnijem natjecanju našeg zemaljskog života, i za pobjedničku nagradu primiti život vječni. Kazao je kako Crkva Isusova po naviještanju Božje riječi i po slavljenju svetih otajstava služi našoj vjeri, pomažući svakome od nas da budemo ukorijenjeni u Božjem plodnom tlu, te zaliveni vodama tekućicama Duha Svetoga izrastemo u vječnost. Dodao je kako je tome cijelim svojim životom služio i svećenik Tomislav, čije se smrti danas spominjemo, kao i drugi svećenici iz Davora, koji su nastojali djelovati s Božjih polazišta. Zbog toga se možda nisu sviđali onima koji su htjeli život svesti na mjeru njihove vlastite sebičnosti. No, oni su bili spremni poput Isusa Krista ići teškim putem patnje, trpljenja i smrti kroz koji se jedino rađa bogatstvo i punina kraljevstva nebeskoga, ustvrdio je biskup. Spomenuo je kako se svećenik Tomislav Ivančić, očaran Božjim kraljevstvom, sav dao na naviještanje Božje riječi kroz evangelizacijske seminare i na druge načine, trudeći se da ona prodre u svako ljudsko srce i pokrene savjest te se opredijele za Boga, da budu Isusovi u njegovoj Crkvi i rastu za vječnost. Njemu i svim drugim svećenicima zahvalio je za to dragocjeno služenje i izrazio nadu da su na koncu svega ušli u radost Gospodara svoga.
Tako se na njima ostvarilo ono što opisuje ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski, čiju 200. obljetnicu rođenja ove godine slavimo, u svom romanu „Braća Karamazovi“: Da, mi smo zapravo uznici, ljudi podzemlja, lišeni slobode, ranjeni zlom, okovani lancima. Ali u svojoj boli uskrsnut ćemo na radost bez koje čovjek ne može živjeti niti Bog postojati. Jer Bog daruje radost. Ona je njegov privilegij. Ustvrdivši kako se daljnje književnikovo razmišljanje pretvara u molitvu, biskup je pozvao sudionike slavlja neka je usvoje kao svoju: Gospodine, daj da se posvema posvetimo molitvi! Jedan uznik kao što sam ja, ne može živjeti bez tebe, još manje bez slobode. I na taj način, mi ljudi podzemlja, iz utrobe zemlje upućujemo tebi Bogu naš himan radosti. Živio Bog i njegova božanska radost! Ja je ljubim, zaključuje Dostojevski.
