Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Subota
Svagdan
Čitanja: Ez 37, 21-28; Ps Jr 31, 10. 11-12ab. 13; Iv 11, 45-56.
Evanđelje dana (Iv 11, 45-56)
„Da raspršene sinove Božje skupi u jedno.“
U ono vrijeme: Mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: »Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod! « A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: »Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne! « To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Toga dana dakle odluče da ga ubiju.
Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima.
Bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste. Iskahu, dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: »Što vam se čini? Zar one ne kani doći na Blagdan?«
Razmišljanje
Odlomak Evanđelja koji danas razmatramo opisuje nam okolnosti u kojima židovsko Veliko Vijeće donosi odluku o Isusovu uhićenju i smaknuću. Tom prigodom Kajfa, čovjek koji je u to vrijeme obnašao službu Velikog svećenika, izgovara (premda nesvjesno) poznato proroštvo o Isusu. On tvrdi kako je bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne! Tu dolaze do izražaja politički motivi. U to su vrijeme Rimljani okupirali Židove. Isusovo djelovanje oko kojega se skupljao sve veći broj pristaša moglo je od strane okupatora biti protumačeno kao klica pobune, ustanka. Židovski su se starješine bojali da bi to moglo dovesti do toga da uđe rimska vojska, uništi Sveti Grad, a možda i čitav narod. Autor Evanđelja shvaća Kajfine riječi kao nagovještaj onoga što će se dogoditi po Kristovoj smrti ne u političkom, nego u duhovnom smislu. Isus će uzeti na Se krivnju čitavog naroda i umrijeti umjesto onih koji su po svojim grijesima bili osuđeni na vječnu propast. I kao što dodaje sv. Ivan: Spasitelj će umrijeti ne samo za Svoj (Židovski) narod nego za svu djecu Božju – dakle sve ljude koje želi okupiti u jedan novi duhovni narod. Tako, Njegova smrt ima ekspijacijsko obilježje – karakter zadovoljštine. Umirući za svakog čovjeka Krist uzima na Se njegove krivnje. Čovjek opterećen krivnjom osuđen je na vječnu propast. Isus, uzimajući na Sebe grijeh prvih ljudi (Istočni grijeh) i osobne grijehe svakog čovjeka i umirući za te grijehe, otvara ljudima mogućnost Vječnog Života. Njegova se otkupiteljska smrt danas uprisutnjuje po sakramentima Crkve. U trenutku krštenja Isus me je uronio u Svoju smrt i oslobodio od Istočnoga grijeha. Po sakramentu pokore i pomirenja uzima na Se moje osobne grijehe i oslobađa me krivnje. Razmatrajući današnji odlomak Evanđelja dobro je natapati se istinom da Isus umire i za mene. Kao čovjek i kršćanin mogu imati udjela u Njegovoj muci i smrti koje su zadovoljština, uključujući i ujedinjujući svoju osobnu patnju, trpljenje i žrtve s Isusovima za spasenje drugih. Iskustva mnogih ljudi pokazuju kako plodonosno može biti prikazivanje vlastite patnje za ljude koji su u potrebi, koji se nalaze u pandžama grijeha, poroka, mržnje prema Bogu i čovjeku. Tamo gdje nije pomoglo djelo, riječ pa ni sama molitva, pomogla je prikazana patnja i to vrlo djelotvorno. J. G.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2022. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
