U Nedjelju Muke Gospodnje – Cvjetnicu, 10. travnja požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je slavlje Spomena Gospodnjeg ulaska u Jeruzalem. Među brojnim sudionicima bili su učenici Katoličke osnovne škole i Katoličke Gimnazije u Požegi, ovogodišnji krizmanici i prvopričesnici Župe Sv. Terezije, skupina ročnika iz Požeške vojarne, predstavnici pojedinih gradskih udruga, požeški gradonačelnik Željko Glavić te Antonija Jozić županica sa suradnicima Požeško-slavonske županije, koja ovih dana slavi svoj Dan te su se sudjelovanjem na svetoj misi Nedjelje Cvjetnice spomenuli poginulih branitelja navedene Županije.
Nakon svečano otpjevane Muke po Luki, biskup je u homiliji, zapodjenuo dijalog s djecom, pripomenuvši kako je zamijetio da su zajedno s drugim sudionicima slavlja pažljivo slušali evanđeoski izvještaj o Isusovoj muci i smrti te je izrazio uvjerenje da im je on došao ne samo do uha, nego i do srca. Zapitao ih je potom jesu li radosni što su prestale epidemiološke mjere i što će sada i u školi moći lakše disati? Kazao im je kako se u najteže vrijeme pandemije COVID- 19 govorilo da će se zbog te nevolje sve u svijetu promijeniti i ništa neće biti isto. Istaknuvši da ne zna što bi to sve zbog pandemije trebalo biti drugačije, ustvrdio je kako jedno zna sa sigurnošću, a to je činjenica da je u vrijeme spomenute pandemije bilo puno onih koji su s posebnom ljubavlju i žrtvom služili bolesnicima te su na svoj način pobjeđivali COVID. Kazao je da donekle imaju pravo oni koji smatraju da je ovaj smrtonosni virus pobijeđen cjepivom, ali je naglasio kako su istinski pobjednici zapravo liječnici, medicinske sestre i svi oni koji su velikom žrtvom i ljubavlju oboljelima priskočili u pomoć, te da ništa više nije isto kao prije upravo zbog te njihove ljubavi. Spomenuo je da im zajedno sa sudionicima slavlja želi zahvaliti za veliko djelo koje su izveli.
Također je podsjetio sudionike slavlja da se kod nas govorilo kako ništa nije isto nakon Domovinskog rata te da je – pitajući se što bi to zapravo bilo drugačije – shvatio kako su naši hrvatski branitelji velikom žrtvom i ljubavlju, spremni položiti svoje živote branili dostojanstvo naše domovine i slobodu svih nas stvorili novo stanje našeg postojanja. Pobijedila je njihova žrtva i ljubav, koja je učinila da je sve drugačije. Rado ih se stoga spominjemo i danas, napose onih iz Požeško-slavonske županije koji su polagali svoje živote ne samo ovdje, nego i na drugim ratištima, te za njih posebno molimo prigodom Dana Požeško-slavonske županije, ustvrdio je biskup.
Podsjetio je djecu na istinu u koju su se zacijelo mnogo puta i sami uvjerili: da ništa materijalnog u obitelji ne može nadomjestiti dobrotu, plemenitost i ljubav među roditeljima i djecom, te da sve postaje drugačije onda kad se mama i tata vole, kad vole svoju djecu, a djeca svoje roditelje, ustvrdivši da je ljubav čudesna stvarnost koja uvijek pobjeđuje. Osvrnuo se zatim na rat u Ukrajini, kojega smo očevici preko medija, gdje se oružjem nastoji ostvariti nešto što do kraja ne razumijemo, ali što osjećamo da je ružno i tužno jer se događa uz veliko prolijevanje krvi nedužnih ljudi. Kazao je kako nas političari i razni analitičari uvjeravaju da nakon ovog rata u svijetu ništa više neće biti isto, jer će se na nov način poslagati neke geostrateške situacije, da će se sklapati novi vojni, ekonomski i drugi savezi među državama i narodima. No, biskup Antun je izrazio uvjerenje da će nakon tog rata sve biti drugačije zbog toga što u Ukrajini mnogi ljudi brane dostojanstvo svoje domovine, te stoga ondje neće pobijediti oružje, nego njihova ljubav i žrtva.
Povezujući sve navedeno s evanđeoskim izvještajem, biskup je ustvrdio kako je nakon Isusove muke i smrti, i njegove pobjede u uskrsnuću sve postalo istinski drugačije, jer Bog u njegovoj ljubavi koja ide u smrt nije svijet presložio tek „geo-strateški“ nego „svemirsko“-strateški. Vazmeno otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća najveća je novost u povijesti i budućnosti čovječanstva, ustvrdio je biskup. Napomenuo je da je to razlog zbog kojeg smo se danas okupili iskazati Isusu Kristu zahvalnost, reći mu da ga volimo, i posvjedočiti mu kako želimo zajedno s njegovom ljubavlju, koja je pobijedila i smrt, izgrađivati svoj osobni i zajednički život, jer je nakon njega sve na svijetu postalo božanski drugačije. Pozvao je sudionike slavlja da s tim Isusovim „drugačijim“ računaju, tomu se raduju, i u svaki puta kad sudjeluju u svetoj misi budu dionici tog drugačijeg Božjeg svijeta. Na biskupov poticaj djeca su uskliknula: »Isuse, hvala ti!« i »Isuse, volimo te!« Biskup ih je još potaknuo neka ono što su danas rekli Isusu u pjesmi i molitvi, već u Svetom tjednu potvrde sudjelovanjem na svetim slavljima, očituju kako im je on prvi i najvažniji u životu, jer je u njemu sve postalo drugačije.
