Na Veliki četvrtak, 14. travnja biskup Antun Škvorčević predvodio je Misu večere Gospodnje u požeškoj Katedrali u zajedništvu sa svećenicima djelatnima u župi sv. Terezije Avilske i u središnjim biskupijskim ustanovama.
Na početku homilije biskup Antun je upozorio sudionike slavlja kako pri susretu dvoje ljudi koji se dugo nisu vidjeli jedno drugome nerijetko predlažu da odu nešto popiti ili pojesti. Jednako se proslava rođendana i imendana, svadbi, sprovoda, krštenja, krizmi, te drugih događaja organizira blagovanjem za stolom. Biskup se zapitao, je li neki događaj postaje velik kad njegovom prigodom napunimo svoj želudac? Istaknuo je kako blagovanje hrane i pića ima snažno kulturološko značenje kod svih naroda. Naime, blagovanje nije samo punjenje želudca hranom, nego služi susretu. No, nema susreta ako ja i onaj s kojim blagujem nismo pomireni, ne živimo međusobno povjerenje, protumačio je biskup. Kad na blagovanje pozovemo nekoga s kime nismo u dobrim odnosima, on će odmahnuti rukom i reći: „što ja imam s tvojim jelom i pićem?“ I to zato što jelo u takvom slučaju ne može ništa drugo ostvariti, doli napuniti želudac, što možemo bolje i mirnije učiniti u vlastitom domu. Što je to Isus htio kada je prije svoje muke i smrti i on sjeo za stol i blagovao sa svojim učenicima, zapitao se biskup. U prvom čitanju čuli smo zapis svetog pisca u Knjizi izlaska kako su Mojsije i Aron naredili svojima neka blaguju večeru pripremajući se za oslobođenje iz egipatskoga sužanjstva. To je posljednja večera ropstva u Egiptu. Točno je propisano što i kako treba učiniti s obzirom na blagovanje navedene večere kako bi ona bila spomen događaja slobode koji je Bog izveo po Mojsiju, i blagovatelje učinila njegovim dionicima. Isus u predvečerje svoje muke i smrti blaguje takvu pashalnu večeru sa svojim učenicima, dajući joj novo značenje: blagovanjem kruha i vina na spomen njegove muke i smrti, postaje se dionikom njegova tijela položenog za nas i krvi prolivene za nas, ustvrdio je biskup.
Upravo taj događaj nam tumači sv. Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima, čiji smo izvještaj čuli u drugom čitanju, nastavio je biskup. Apostol ponajprije kaže: „braćo ja od Gospodina primih što vama predadoh“. Dvostruko je značenje Pavlova „predadoh“: prenosi Korinćanima ono što je primio od očevidaca Isusove posljednje večere, i naznačuje ono što je Isus učinio tom prigodom. „On sebe dade za nas!“ Biskup je upozorio kako je u Apostolovo vrijeme već prisutna praksa da se Isusovi vjernici blagovanjem posvećena kruha i vina, kako je to on sam naredio na posljednjoj večeri, spominju njegove smrti i uskrsnuća te postaju dionici njegova tijela i krvi za nas. Podsjeća Pavao: Isus uze kruh i čašu te reče uzmite i jedite, uzmite i pijte: „ovo je tijelo moje za vas“, „ovo je krv moja koja se prolijeva za vas“. To je djelo njegove cjelovite osobe koja se predala do kraja za nas, do u smrt. Potom Isus određuje: „činite to meni na spomen“. Riječ je o čudesnome događaju, ustvrdio je biskup. Podsjetio je kako mi redovito podižemo spomenike na neke događaje ili ljude iz prošlosti. Spomenik je mrtva stvarnost, tek izvanjski podsjetnik na nekoga ili neki događaj. No kada dođu ljudi k tom spomeniku i počnu pripovijedati o događaju ili osobi kojih se spominju, nastaje određeni životni dinamizam. Nije to više mrtvi, hladni kamen, nego poveznica izrasla iz topline osobnih sjećanja pojedinih ljudi i ljubavi prema osobama kojih se spominjemo, te one – premda umrle – na taj način postaju blizu. No, kada se radi o Isusu, mi mu ne dižemo spomenike, istaknuo je biskup, nego po njegovu nalogu okupljamo se na euharistijsko slavlje u kojem svećenik opunomoćen u njegovo ime uzima kruh i vino u ruke i proglašava „ovo je moje tijelo, ovo je moja krv“, te na taj način postajemo dionici njegova „za nas“ jačeg od smrti.
Tumačeći euharistijsko otajstvo biskup je ustvrdio kako ono nije samo spomen, nego Isusov spomen-čin, jer on nije odsutan u slavlju, nego je prisutan kao uskrsli pobjednik među nama i daje učinak svećenikovim riječima, koji djeluje u njegovoj osobi, kako uči II. vatikanski sabor. Samom Isusu Kristu stalo je do toga da budemo nahranjeni ne samo u želudcu, nego u srcu njegovom ljubavlju s križa, koja je pobijedila smrt, njegovom uskrsnom blizinom i pobjedničkom snagom. Kazao je kako večeras treba zahvaliti Bogu što kroz euharistijska slavlja pristupa našem gladnom srcu, koje ne može nitko i ništa tako nahraniti kao Božja ljubav u Isusu Kristu. Zaželio je nazočnima da sudjeluju na svetoj misi jednakim žarom kakvim je Isus želio blagovati Pashu s nama, te se povežemo u istom žaru, i euharistijsko slavlje bude živa stvarnost, božanska, snažna, svijetla.
Biskup je podsjetio kako euharistijsko blagovanje traži da Isusovu ljubav posvjedočimo drugim ljudima u svojoj svakodnevici. Spomenuo je kako sv. Ivan nije u svom evanđelju zapisao izvještaj o Isusovu ustanovljenju euharistije, nego je prikazao njegovo pranje nogu učenicima, naglasivši kako nam je Isus dao primjer što nam je činiti. Isus Krist se spustio na koljena pred svojim učenicima, kazao je biskup, pred njih koji su bili i nevjerni, i slabi, bježali kada je trebalo svjedočiti za njega. On takvim učenicima obznanjuje koliko je Bog za nas, a ne protiv nas. Time je jasno poručio da nitko od nas ne bi smio biti protiv drugoga, jer se tada događa nešto što nije božansko. Bog je, naime, u Isusu Kristu od početka do kraja bio za nas. Taj božanski „za nas“ u euharistiji, trebamo očitovati i u odnosima u svojim obiteljima, i u društvu. Riječ je o velikoj zadaći koju nam je Isus povjerio, zaključio je biskup, istaknuvši da je trebamo vršiti zbog svog vlastitog dostojanstva, jer čovjek je najveći kada živi za drugoga. Takav je bio Bog koji se objavio u Isusu Kristu: sav za nas, sav za drugoga. U taj Božji svijet uveo nas je Isus Krist svojom mukom i smrću, i čini dionicima u svetoj pričesti. Stoga i večeras želimo kratkim klanjanjem zahvaliti mu što je takav i što nas se nikad ne odriče, nego želi obdariti snagom svoje pobjedničke ljubavi nad smrću, kazao je biskup. Homiliju je završio podsjećajući da se Crkva očituje i ostvaruje upravo u euharistijskom otajstvu, te se na Veliki četvrtak o 25. obljetnici Požeške biskupije želimo obnoviti u toj svijesti kako bismo kao mjesna Crkva bili živi Isusov organizam, njegovo Tijelo u zajedništvu opće Crkve.
