U Domu sv. Augustina u Velikoj od 5. do 8. lipnja pod vodstvom mostarsko-duvanjskog biskupa u miru Ratka Perića održavaju se duhovne vježbe za mlade svećenike Požeške biskupije do 10 godina svećeništva kojima su se pridružila i druga subraća. Prvoga dana duhovnih vježbi, 6. lipnja požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s voditeljem biskupom Ratkom i s više od trideset svećenika predvodio je misno slavlje u župnoj crkvi sv. Augustina u Velikoj. Pozdravljajući biskupa Ratka i nazočne svećenike, biskup Antun je rekao da smo još u odjeku svetkovine Pedesetnice ili Duhova, ustvrdivši da je toga dana snagom Duha Svetoga krenula Crkva u svoj dvije tisuće godišnji povijesni hod, i da je u njega po odluci sv. Ivana Pavla II. ugrađena i požeška mjesna Crkva sa svojih dvadeset i pet godina postojanja, a po njoj i njezini svećenici kao dragocjeni suradnici Duha Svetoga. Poručio je svećenicima da njihove duhovne vježbe, jer su započele uvečer spomenute svetkovine, imaju osobitu liturgijsko-crkvenu težinu. Kazao je da se raduje što svećenici nastoje sebe susresti i pronaći u dimenziji duha. Još je podsjetio da danas slavimo blagdan Marije Majke Crkve, koji je na prijedlog poljskih biskupa Drugi vatikanski sabor uvrstio u kalendar liturgijskih slavlja, te predstavlja svojevrsni sažetak crkvenog nauka o Mariji Isusovoj Majci, koja je u svom životu najtješnje surađivala s Duhom Svetom u ostvarenju Božjeg nauma. Istaknuo je kako su svećenici poput Marije 
pozvani surađivati s Duhom Svetom, jer su polaganjem biskupovih ruku njegovom snagom postali dionici drugoga stupnja svetoga reda. Potaknuo ih je neka zamole Isusovu Majku da im pomogne imati oči koje vide i srce koje osjeća ono što je Božje. Također ih je pozvao neka se pokaju za onu što je bilo protivno Božjem Duhu u njihovu životu, da mognu svoje duhovne vježbe – ne tek obaviti – nego se u njima duboko obnoviti.
U homiliji biskup Ratko je čestitao biskupu Antunu 75. obljetnicu života, 50. obljetnicu svećeništva, 25. obljetnicu biskupstva i 25. obljetnicu osnutka i uspostave Požeške biskupije, naglasivši kako su se sve te okrugle obljetnice sretno slile u ovu godinu. Spomenutu obljetnicu osnutka i uspostave Požeške biskupije čestitao je i svim svećenicima, redovnicima, redovnicama, đakonima, bogoslovima i sjemeništarcima Požeške biskupije, te je kazao da sve njih uključuje u ovu svetu misu koju prikazuje za njihovo duhovno i tjelesno zdravlje. Spomenuo je kako je prethodno već vodio duhovne vježbe za svećenike Požeške biskupije, te zahvalio biskupu Antunu i na ovom pozivu, istaknuvši da je to izraz njihove dugogodišnje povezanosti. Podsjetivši kako je sv. Augustin nakon prestanka velikog prijateljstva između sv. Jeronima i sv. Rufina, biskup Ratko je ustvrdio da nema toga prijateljstva na ovom svijetu koje se ne može prekinuti. Kazao je kako se povezanost između njega i biskupu Antuna nije prekinula, jer su se obojica u svom biskupskom služenju nastojala ponašati kao apostoli, koji Isusa Krista – koji je njih nazvao prijateljima – nikad nisu nazivali prijateljem, nego učiteljem, a sebe njegovim učenicima, kao što je to opširnije protumačio svećenicima u današnjem jutarnjem razmatranju.
Progovorio je potom o ustanovljenju sedmorice đakona, kojim su apostoli pronašli način na koji se jeruzalemska kršćanska zajednica postajući sve brojnija pobrinula da židovske udovice iz dijaspore ne budu karitativno zanemarene. Biskup je rekao kako su apostoli, svjesni da im je uskrsli Gospodin kao prvotnu zadaću odredio propovijedanje Evanđelja i slavljenje svetih sakramenata, vođeni Duhom Svetim mudro odlučili izabrati sedmoricu muževa kojima će biti povjereno konkretno karitativno djelovanje u kršćanskoj zajednici. Naglasio je kako su pritom postavili jasni kriterij izbora, naznačili uvjete koje ti muževi trebaju ispunjavati i nabrojali kvalitete koje trebaju posjedovati. Prvi uvjet jest da to budu ljudi koji su „na dobru glasu“. To znači da se nositelji vlasti u Crkvi, prije negoli nekome povjere neku crkvenu služba, trebaju raspitati o njemu kod onih koji ga dobro poznaju i koji mogu posvjedočiti. Podsjetio je sudionike duhovnih vježbi kako se Crkva i danas služi tim kriterijem pri prosuđivanju kandidata za prijem u sjemenište i bogosloviju, odnosno njihove prikladnosti za primanje svetog reda đakonata i prezbiterata, kao i kod izbora novih biskupâ. Drugi uvjet ili kriterij jest da ti ljudi budu „puni Duha Svetoga“. Biti ispunjen Duhom Svetim, protumačio je biskup, znači biti ispunjen darovima Duha Svetoga i znati se njima služiti za svoje dobro i za dobro Crkve. Kazao je kako se od sedam darova Duha Svetoga četiri odnose na pamet: mudrost, razum, savjet, znanje, a tri na srce: jakost, pobožnost i strah Božji. Treći pak uvjet, odnosno kriterij jest da kandidati za đakonat budu „puni mudrosti“, odnosno da budu obdareni sposobnošću suočavati se s konkretnim životnim problemima i rješavati ih. Ustvrdivši da se Crkva tijekom svoje povijesti držala spomenutih kriterija i da ih je usavršavala, te da su se nositelji vlasti u Crkvi na temelju toga stoljetnog iskustva uvjerili kako se i danas potrebno držati određenih kriterija, biskup je ovu tvrdnju potkrijepio konkretnim primjerima stava koji je Sveta Stolica zauzimala i kriterija koji je primjenjivala i s obzirom na nepriznavanje Nezavisne Državne Hrvatske u vrijeme Drugog svjetskog rata, a priznanje Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata pedeset godina kasnije. Jednako tako tvrdnju je potkrijepio i praksom pojedinih biskupa pri prihvaćanju zamolbi za primanje kandidata za sjemenište i bogosloviju. Završavajući homiliju, biskup Ratko je spomenuo kako se u upravljanju mostarsko-duvanjskom biskupijom odlučio poslužiti se s dvije stvari koje je biskup Antun pokrenuo u Požeškoj biskupiji. To je ponajprije bila želja za izdavanjem vlastitoga Službenog vjesnika, a zatim osnivanje „Djela za zvanja“, odnosno organiziranih skupina molitelja, koji u pojedinim župama redovito mole za duhovna zvanja.
Pri svršetku svete pričesti sudionici duhovnih vježbi, predvođeni biskupom Antunom, izmolili su molitvu za Požešku biskupiju. Na koncu misnog slavlja biskup Antun je zahvalio biskupu Ratku što je ponovno došao u Požešku biskupiju da s njezinim svećenicima obnovi svjetlo i snagu koju su primili na svom ređenju, i koju trebaju raspirivati, kako je sv. Pavao govorio Timoteju, kako svećenički duh u njima nikad ne bi ostario ili uvenuo, nego uvijek bio živ. Također mu je zahvalio i za svu drugu potporu koju je tijekom minulih dvadeset i pet godina davao Požeškoj biskupiji. Napomenuvši svećenicima, da svoje poslanje u Požeškoj biskupiji trebaju ostvarivati suradnički, ustvrdio je kako nam je u tom nastojanju veliki i trajni primjer Marija, Isusova Majka, najvjernija Božja suradnica. Kazao je svećenicima da se njegovanjem suradničkog duha najprije s Bogom, a potom s biskupom, međusobno i s drugim vjernicima među nama ostvaruje ono što dolazi iz Božjih mogućnosti. Poželio im je da se u ovim duhovnim vježbama učvrste u marijanskoj suradničkoj duhovnosti, te da nitko od njih ne bude osamljen, tužan ili duhovno zapušten, nego uvijek duhovno živ.
