SVEČANOST ZAHVALE BOGU U VOĆINU ZA NOVE BLAŽENIKE HRVATE

Na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga, 20. studenoga požeški biskup Antun Škvorčević u svetištu Majke Božje u Voćinu predvodio je zahvalno euharistijsko slavlje za dvojicu novih hrvatskih blaženika꞉ Antona Muzića iz Letnice i fra Serafina Glasnovića Kodića iz Janjeva. S njim su koncelebrirali svećenici podrijetlom iz Letnice, Filip Vicić, Mato Tomić i Lovro Perić te voćinski župnik Mladen Štivin. U svečanoj ulaznoj procesiji Filip Vicić je unio u crkvu relikviju bl. Antona koja je postavljena na posebno mjesto ispred njegove slike te su mu djeca odjevena u letničke narodne nošnje uputila pohvalu. U pozdravu biskup je istaknuo kako je bl. Anton Muzić po djeliću svojih zemnih ostataka stigao u Voćin među svoje, koji su ovamo doselili 1992. godine i kako će nam on na taj način svjedočiti da je Bog u njegovu prolaznom i smrtnom tijelu snagom svoga Duha ostvario djelo vjernosti do mučeništva.
Podsjećajući na završetak Izvanrednog jubileja milosrđa na čijem su početku i u voćinskom svetištu bila otvorena sveta vrata, biskup je kazao da su novi hrvatski blaženici poseban dar ovog milosnog vremena te da ima duboko značenje naša zahvalnost Bogu za njihovo uzdignuće na oltar upravo na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga, jer su oni i u mučeništvu klicali „Živio Krist Kralj“ te položili živote za njega. Spomenuo je kako je bl. Anton duhovno izrastao u svetištu Gospe Letničke a da mu želimo iskazivati svoje štovanje u svetištu Gospe Voćinske. Zaključio je: »Sabirem zajedno s vama dušu pred velikom Božjom činjenicom da je Isus Krist, Sin Očev postao čovjekom da bi za nas položio svoj život i pobijedio zlo i smrt, i tako postao našim Gospodinom, a naši mu blaženici posvjedočili vjernost mučeništvom«.
Homiliju je biskup započeo pitanjem nazočnima na čemu ili u kome grade svoj život, u čemu ili u kome vide smisao svog postojanja. Rekao je kako nam svetkovina Krista Kralja svega stvorenoga doziva u svijest vjeru Crkve da svijet i čovjek u njemu nisu neke slučajne stvarnosti za koje se ne zna gdje će i kako završiti, nego su oni djelo Božjeg nauma i u njemu imaju svoje dovršenje i smisao. Ustvrdio je da je stvorenje, napose čovjek ranjen zlom, ali da je Otac Bog ljubavi, koji šalje Siona da postavši čovjekom snagom njegove ljubavi uđe u ranjeni svijet da čovjeka izbavi iz začaranog kruga osuđenosti na smrt, što nije moguće postići znanstvenim, gospodarskim ili drugim ljudskim putom.
Kazao je da nam sv. Pavao u današnjem drugom čitanju iz Poslanice Kološanima na izvanredno snažan način tumači što je Bog ostvario za nas u Isusu Kristu, nazivajući to baštinom svetih u svjetlosti, kraljevstvom ljubavi. Apostol povezuje stvaranje svijeta s Isusom Kristom, riječju po kojoj je sve stvoreno, po kojoj smo oslobođeni osude na smrt i postali dionici konačne punine koja će se dogoditi kad on sve podloži Ocu i uspostavi kraljevstvo istine i pravde, ljubavi i mira. Zato je on ključ razumijevanja, cilj i smisao svega postojećeg, jer je u njemu i za njega sve stvoreno kazao je biskup, istaknuvši da mu u tom smislu pripada naslov Kyrios, Gospodin. Ustvrdio je da je Isus Krist kralj i gospodar svijeta i da je sudbina svijeta u njegovim rukama zato što je moćan ljubavlju. Svijet ima priliku doći do svoje punine, ne kroz ratove, niti kroz gospodarski ili neki drugi razvoj, nego samo kroz ljubav Božju, moć koja pobjeđuje i samu smrt te uvodi stvorenje u puno zajedništvo božanskog života, da Bog bude sve u svima.
Govoreći o Isusu Kristu kao jedinom gospodaru svijeta, biskup je podsjetio na činjenicu da ga je ljudska mržnja na križu ponizila i izrugala, ali da ga je nevinim proglasio jedan razbojnik koji ga je zamolio da ga se sjeti kad dođe u svoje kraljevstvo, i kojemu je Isus obećao raj. Ustvrdio je da su tijekom povijesti mnogi sebi dodjeljivali ulogu gospodara svijeta, izrugivali se Isusu Kristu, kako je to bilo napose u vrijeme komunizma kad je Enver Hoxha zabranio vjeru,Albaniju proglasio prvom ateističkom državom na svijetu i progonio one koji vjeruju u Isusa Krista, medu njima i dvojicu naših mučenika s Kosova don Antona Muzića i fra Serafina Glasnovića Kodića.
Kazao je da su oni dobro znali da se s gospodarima poput Hoxhe može samo do smrti, a da se s Isusom Kristom,Gospodinom, koji je postao moćan putem trpljenju i služenju čovjeku, može i preko groba, i da je za njega vrijedno položiti svoj život. Pohvalio je opredijeljenost nazočnih hodočasnika da u braku i obitelji žive vjernost Isusu Kristu, poštujući Božji naum o čovjeku, naglasivši da je u letničkim i janjevačkim obiteljima brak uvijek smatran svetinjom. Pozvao je sudionike slavlja da obnove svoje opredjeljenje za Isusa Krista, koji je naša nada, naš smisao i naša budućnost. Zahvalio je Isusovoj Majci što nas je u svojoj školi naučila voljeti Isusa Krista. Završio je sa željom da mole s nama i za nas i naši novi blaženici i drugi naši hrvatski mučenici, proglašeni i neproglašeni, i neka nas svojim zagovorom prate na svim našim putovima.
Na svršetku slavlja biskup je riječima sv. Augustina »Ako su mogli oni i one biti svete, zašto ne bi mogao i ti, Augustine?« potaknuo nazočne da nasljeduju nove blaženike u težnji za vlastitom svetošću. Zahvalio im je za svjedočanstvo vjere koje daju živeći bračnu vjernost u svojim obiteljima. Pozvao ih je da se molitvom utječu novim blaženicima i na sve njih zazvao Božji blagoslov.