Na dan 25. obljetnice uspostave Požeške biskupije i ređenja biskupa Antuna Škvorčevića, 27. rujna 2022. godine, u Dvorani sv. Terezije u Požegi priređena je svečanost na kojoj su bili nazočni predstavnici crkvenog i društvenog života grada Požege i okolice. Govor biskupa Antuna prenosimo u cijelosti.
»Poštovana braćo i sestre!
Upućujem osobno i u ime Biskupije slavljenice bratski pozdrav i srdačnu čestitku svima vama koji ste smatrali vrijednim biti danas dionici svečanosti srebrnog jubileja požeške mjesne Crkve: svećenicima na čelu s članovima Stolnog kaptola i djelatnicima Biskupskog ordinarijata, redovnicima i redovnicama, vjeroučiteljima i bogoslovima, saborskim zastupnicima, požeško-slavonskoj županici, požeškom gradonačelniku, djelatnicima i učenicima Katoličke gimnazije u Požegi, napose pak cijenjenim piscima, izdavačima i predstavljačima monografije „Požeška Katedrala“. Još odzvanjaju u nama riječi Apostolskog pisma pape Ivana Pavla II. kojim je osnovao Požešku biskupiju i nižu se prizori radosti i ponosa s velebnog skupa u Požegi, 27. rujna 1997. kada je brojnim vjernicima proglašeno Papino Apostolsko pismo i zaređen prvi biskup, te na taj način započela svoj povijesni hod nova partikularna Crkva pod geslom „Krist danas i uvijeke!“ Slavlje je potom preraslo u organizirano djelovanje, izgrađivanje svijesti o zajedničkom poslanju svećenika i drugih vjernika mlade Biskupije s ciljem da „preslavno djelo evangelizacije“ po zamisli utemeljitelja sv. Ivana Pavla II. bude ostvarivano novom snagom.
Želio bih zajedno s vama, dragi sudionici ove svečanosti, zahvaliti Isusu Kristu, što nas po svojoj živoj prisutnosti u požeškoj mjesnoj Crkvi uvjerava kako usred naših ljudskih nemoći nismo sami na putu, i da će naš hod snagom njegove ljubavi stići k cilju, koji je on osigurao svojom mukom, smrći i uskrsnućem. Zahvaliti bih želio svećenicima, redovnicima i redovnicama, vjeroučiteljima, tolikim jednostavnim vjerničkim dušama, koje u svojoj bračnoj, obiteljskoj, mladenačkoj, društvenoj, radničkoj, patničkoj, bolničkoj, staračkoj svakodnevici svjedoče svoju pripadnost Isusu Kristu u njegovoj Crkvi, u svojoj Požeškoj biskupiji, potvrđujući koliko ga vole i u njemu svu braću ljude. Trudili smo se tijekom 25 godina naše mjesne Crkve činiti ono što smo prepoznavali svojom evanđeoskom zadaćom, osluškujući što nam Duh govori u suvremenom svijetu, napose po općoj Crkvi i služenju nasljednika sv. Petra u Rimu. Svraćajući svoj pogled na proteklo vrijeme, spoznajemo među ostalim kako nismo uspjeli učiniti sve ono što je bilo moguće, te danas s pouzdanjem molimo Gospodina da nam bude milosrdan i oprosti propuste.
Dragi sudionici ove svečanosti! Različite su i brojne pastoralne inicijative kojima je Požeška biskupija nastojala odgovoriti na povjerene zadaće. O njima će zacijelo biti riječi u drugim prigodama i na drugim razinama. No, u ovom trenutku spomenuo bih biskupijsku evangelizacijsku zauzetost napose na području kulture, među ostalim i tiskovnim putem. Od najnovijih djela koja je Požeška biskupija izdala na svjetlo dana prigodom svoje 25. obljetnice postojanja valja spomenuti malu monografiju Svetište Gospe Voćinske i Katedrala sv. Terezije u Požegi, napose veliku stručnu monografiju Požeška Katedrala u su-izdanju s Institutom za povijest umjetnosti i ArTresorom iz Zagreba. Značajan je kulturni događaj predstavljanje javnosti navedenog djela upravo danas, 27. rujna 2022. kada se spominjemo 25. obljetnice uspostave Požeške biskupije i uzdignuća požeške crkve sv. Terezije na dostojanstvo Katedrale te svetkovine Obljetnice posvete Katedrale. Pred nama je knjiga u kojoj više autora podastire javnosti dragocjene podatke o požeškoj Katedrali sv. Terezije, provjerene znanstvenim istraživanjem, uspoređene sa sličnim zdanjima u srednjoeuropskom kulturnom krugu, kojem ta izvanredno uspjela sakralna građevina pripada. Prelistavajući knjigu od 515 stranica, čitatelj na svoj način postaje dionikom snažnih nastojanja u gradu Požegi sredinom 18. stoljeća da se nakon oslobođenja od Osmanlija uhvati korak s europskim kulturnim tokovima, među ostalim i po izgradnji župne crkve, današnje Katedrale.
Knjigu će predstaviti vrsni stručnjaci: akademkinja Željka Čorak, profesorica dr. sc. Sanja Cvetnić te urednica i tekstopisac dr. sc. Katarina Horvat-Levaj, ravnateljica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Meni preostaje draga dužnost da izrazim duboku zahvalnost svima onima koji su uložili u ovu knjigu svoju stručnost, mar, veliki istražiteljski žar i požrtvovnost, kako bi nam podarili tiskovinu koja nije bilo kakav zapis, nego „spomenik“ graditeljski veoma vrijednog zdanja požeške Katedrale, kako je ustvrdila akademkinja Čorak, – ali i više od toga.
Na ono što je „više“ u spomenutoj monografiji upućuje nas prorok Ezekijel kad bilježi da mu je sam Bog rekao neka proguta knjigu, svitak Zakona i Proroka: „Sine čovječji, (…) pojedi taj svitak te idi propovijedaj domu Izraelovu.“ Dodaje Ezekijel: „I pojedoh ga, i bijaše mi u ustima sladak kao med.“ (Ez 3,1-3). Posljednji spis Novoga zavjeta, Knjiga otkrivenja sv. Ivana apostola navedenom Ezekijelovu tekstu daje određeni smisao usred prijetnja dramatičnih povijesnih i kozmičkih zbivanja te on progovara o knjižici koju u tim vremenima treba progutati, pišući: „I glas što ga začuh s neba opet prozbori sa mnom: ‘Idi, uzmi otvorenu knjigu iz ruke anđela što stoji na moru i na zemlji!’ Pristupim k anđelu i zamolim ga da mi dade knjižicu. A on će mi: ‘Uzmi je i progutaj! Zagorčit će ti utrobu, ali će ti u ustima biti slatka kao med.’ Uzeh knjižicu iz ruke anđelove i progutah je. I bijaše mi u ustima kao med slatka, ali kad je progutah, zagorči mi utrobu. I rečeno mi je: ‘Treba da ponovno prorokuješ proti pucima i narodima i kraljevima mnogim!’“ (Otkr 10, 8-11).
Činjenica da se Bog i anđeli bave knjigom te uvjeravaju čovjeka da s njom trebaju nešto započeti u vremenima teškim, progutati je, zacijelo može biti proročki odgovor i za naša izgubljena vremena. To se odnosi ponajprije na svetopisamsku riječ, u koju je utkana mudrost oduvijek, dar Božji onima koji su je od njega tražili, da je čitajući gutaju, njome se nahrane i po njoj djeluju. Zajedno Bog i čovjek, anđeli i ljudi! Poučio nas je sam Gospodin Isus da u konačnici čovjek ne živi samo o kruhu, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta. Hoće li naraštaj koji gubi okus pisane riječi, hranjen digitalnom, neosobnom i nerijetko slabom riječju, ostajući gladna duha, moći oblikovati svoje postojanje na mjeru Božjega Duha koji progovara u njegovoj riječi? Hoće li civilizacija pisane riječi i knjige ustuknuti i dati mjesto nemoćnoj riječi, polazištu i temelju za ne-mudra samo-uništavajuća civilizacijska opredjeljenja? Složiti nam se s boemski točno procijenjenom potrebom Tina Ujevića u njegovoj „Svakidašnjoj jadikovci“: „Jer meni treba moćna riječ!“
Poštovani sudionici ove svečanosti! To je ona moćna riječ, kako piše Ivan evanđelist, koja „bijaše na početku“, „po kojoj je sve stvoreno“, koja je u Isusu Kristu postala tijelom, i u tijelu njegovu razapetu na križu slomila moć zla i smrti, ispisala „Knjigu života“. „In principio erat Verbum! Iskoni be Slovo! U početku bijaše riječ“ – a na kraju „knjiga sa sedam pečata“, što ju je otvorio Jaganjac, čija je krv oprala svu nemoć zla i smrti i ispisala pobjedu za vječnost. To je ono što slavimo u Katedrali, i to postajemo u svakoj crkvi u čijem je središtu oltar, žrtvenik, a na njemu prikazuje žrtvu svoje ljubavi Onaj koji je pobijedio smrt, i postao početnikom novoga života, izgrađuje zajedništvo Crkve, predznak i predokus onoga što još trebamo biti u vječnosti: zajedništvo ljubavi zauvijek u zajedništvu Oca i Sina i Duha Svetoga. Na taj način moćna Božja Riječ ostvaruje puninu, konačnost u kojoj ćemo po tvrdnji sv. Augustina biti dionici „kraja bez kraja“. To je punina ljubavi, Bog naša sudbina i punina zauvijek.
Dragi sudionici ove svečanosti! Usuđujem se kazati da riječ u slovu i slici, zabilježena u monografiji „Požeška Katedrala“, služi Isusovoj, Tinovoj, našoj civilizaciji moćne riječi koja izgrađuje duh i osposobljuje za neprolazni život. Naime, riječ i slika u spomenutoj monografiji ima moć ispuniti ne samo naša usta slatkoćom, nego nam nahraniti duh izvanredno vrijednim uvidima u dimenzije onostranosti, koje sakralna baština požeške Katedrale sadrži, a autori nam ih monografije znanstvenom akribijom predstavljaju. Stoga treba uzeti u ruke i ovu knjigu te po naputku novozavjetnog vidioca Ivana „otvoriti pečate njezine“ (Otk 5,9) znatiželjnim čitanjem, štoviše gutanjem, da bi nam duh bio ishranjen duhovnim dimenzijama, očitovanima na zdanju požeške Katedrale i njezine opreme, a napose slavljima svetih otajstava. Želja mi je da se u svakom čitatelju ove knjige ostvari spomenuto starozavjetno i novozavjetno proroštvo o progutanoj knjizi.«
