Liturgijski spomendan sv. Vinka Paulskog spriječen je u Požeškoj biskupiji 27. rujna slavljem svetkovine Obljetnice posvete Katedrale, te je prenesen na 28. rujna. Toga dana požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u samostanskoj kapeli sestara milosrdnica u Požegi euharistijsko slavlje u zajedništvu sa župnicima požeških župa, misionarom Karlom Prpićem, drugim svećenicima, sestrama redovnicama i vjernicima s kojima su milosrdnice povezane.
Na početku homilije biskup Antun je spomenuo kako bi površno gledajući netko mogao pomisliti da sv. Vinko Paulski koji je živio u dalekom 16. i 17. stoljeću nije zanimljiv za suvremeno društvo i kako je stoga važno da sudionici slavlja sebi pojasne po čemu je zavrijedio da ga se danas spominjemo. Biskup je podsjetio kako se sv. Vinko rodio potkraj 16. stoljeća, u burno vrijeme nakon otkrića Amerike i avantura s time povezanih, doba kulturološki nazvano humanizam i renesansa, stavljanja čovjeka u središte pozornosti koje se očitovalo velikim umjetničkim djelima po uzoru na rimsku i grčku kulturu. U Crkvi su se pak pojavili reformatori poput Luthera i Kalvina, a potom katolička obnova pokrenuta Tridentinskim koncilom. Dok se mnogi gube u vrtlogu onodobnih kretanja, pojavljuju se sveci jasnih opredjeljenja poput sv. Terezije Avilske, sv. Ignacija Lojolskog i drugih među kojima i sv. Vinko Paulski te dosljedno žive Isusov model vjernosti Bogu i čovjeku, koji je ostvario puno više nego li oni koji su ustrajavali na vlastitim reformističkim idejama, uzrokujući podjele i sukobe.
Biskup je ustvrdio kako su navedeni sveci u svom životu odjelotvorili Božju riječ koju smo navijestili. Slijedili su Isusa koji je bio u svijetu ali ne od svijeta. Čuli smo kako Isus u naviještenom evanđelju obilazi sve gradove i sela, propovijedajući riječ o Kraljevstvu te liječeći bolesti i nemoći. On ostvaruje one naznake o kojima nam govori prvo današnje čitanje iz Knjige Izaije proroka, kad hvali noge onoga koji je glasonoša radosti nakon teškoga iskustva Babilonskoga sužanjstva i poniženja njegova naroda, naviještajući “Bog tvoj kraljuje”. Naime, ondje gdje je Bog prisutan ostvaruje se njegov veliki projekt o oslobođenju čovjeka od svake porobljenosti, koji se u punini zbio u Isusu Kristu. Biskup je pripomenuo kako kada imamo sluha za taj Božji projekt i nastojimo biti njegovi suradnici u svome životu, događa se najljepše i najbolje, o čemu svjedoči povijest čovječanstva. Primjer takvih ljudi su sveci, redovito maleni i neznatni, s kojima Bog računa i po njima ostvaruje svoj naum.
Predstavljajući lik sv. Vinka Paulskog, biskup je kazao kako je on poput sv. Pavla u današnjem drugom čitanju izabrao Isusa Krista siromašnog, nepravedno osuđenog i razapetog za argument kojim je obrazložio sebi i drugima opredjeljenje za siromašne i ljubav koji im je osobno iskazivao i za služenje njima osnovao braću lazariste i milosrdne sestre. Usvojio je Pavlov pristup da je ljudska mudrost u Božjim očima ludost, a Božja ludost mudrost, koja se očitovala i ostvarila u Isusu Kristu, kad je oplijenio svoje Božanstvo i prihvatio poniženje i odbačenosti sve do smrti, pobijedivši je u uskrsnuću. Ako je Bog bio uspješan po križu, patnji i trpljenju, zašto ne bih i ja, govorio si je sv. Vinko. Oduševio se za Božji način postupanja u Isusu Kristu a ne za svjetski, i sav svoj život uložio u taj model života, kazao je biskup.
Pri kraju homilije biskup je zaželio da nam sv. Vinko pomogne prepoznati i razumjeti Božju logiku koja u Isusu razapetu na križu očituje Božji naum o čovjeku pobjedniku nad smrću, da i mi sve svoje energije ulažemo u ljubav prema drugome, koja je jedina moćna osmisliti naše postojanje u svakoj, pa i u smrtnoj situaciji. Živjeti vjernost Bogu na Isusov način privatno i javno najveća je hrabrost i najveće dobro, ustvrdio je biskup. Još je kazao kako i danas postoje oni koji se oduševljavaju za taj put vjernosti Bogu i čovjeku i da je potrebno razmisliti zašto se smanjuje broj mladih koji ga želi ostvarivati u redovničkim zajednicama. Sve sudionike slavlja preporučio je sv. Vinku da im svojim zagovorom pomogne tako promatrati Isusa, da iz njega i njegova križa uđe u njih njegova snaga.
