Na Misijsku nedjelju, 23. listopada 2022. požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je Župu Duha Svetoga u Đulovcu i u župnoj crkvi predvodio središnje euharistijsko slavlje tijekom kojeg je krstio djevojčicu Elenu, peto dijete roditelja Serafina i Marije Tunić.
Homiliju je biskup započeo podsjećanjem na čudesnu činjenicu da čovjek ima sposobnost čuti, ne samo ušima, nego i srcem. Napomenuo je da se ono što svakodnevno slušamo u medijima i na drugim društvenim razinama redovito tiče našega ovozemaljskog postojanja, a da se ono što u molitvi čujemo odnosi na božansku dimenziju našeg postojanja, jer se u njoj zapravo čuje nebo. Kazao je kako nas starozavjetni mudrac Sirah u prvom čitanju uvjerava da je i Bog biće koje čuje, i to osobito ono što mu mali, prezreni, potlačeni i siromašni ljudi upućuju u svojim molitvama. Molitva je čovjekovo osluškivanje Boga, govor koji mu upućuje, te onaj koji ne moli zapravo je duhovno gluho biće, ustvrdio je biskup. Kazao je kako nam Isus u današnjem evanđeoskom ulomku na primjeru farizeja i carinika, koji su došli u hram pomoliti se, otkriva kakva je molitva Bogu mila. Poučava nas da Bogu u našoj molitvi nije najvažnije koliko ćemo mu riječi izgovoriti, nego kakvim ćemo mu srcem pristupiti. Carinik je Bogu pristupio poniznim i iskrenim srcem, prikazujući se onakvim kakav uistinu jest, da je grješnik, i zbog te njegove poniznosti i iskrenosti Bog je čuo njegovu molitvu, ušao u njegovo ponizno srce, te se on vratio svojoj kući ispunjen Božjim milosrđem i ljubavlju. Farizej, naprotiv, Bogu pristupa bahatim i oholim srcem, prikazujući sebe boljim od drugih i proglašavajući samoga sebe pravednim pred Bogom. Zbog te njegove samodopadnosti i samodostatnosti Bog nije čuo njegovu molitvu, nije mogao ući u njegovo srce, te se on prazan i neopravdan, s teretom svojih grijeha, vratio kući, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da provjere što i na koji način u svojim molitvama govore Bogu, koliko su pritom iskreni i zavrjeđuju li njihove molitve da budu uslišane. Izrazio je uvjerenje da se svi oni žele pred Bogom pojaviti kao mali i jednostavni ljudi čija su mu srca otvorena da ih on ispuni bogatstvom svoga milosrđa i ljubavi, te na taj način postanu osobe velikog srca, koje su se poput roditelja Tunić u suradnji s Bogom spremne staviti u službu života. Zahvalio je Bogu što postoje mali i jednostavni ljudi velikog srca poput spomenutih roditelja, koji više odlučuju srcem nego umom, jer on zna pokatkad zatajiti i biti kratkovidan, osobito ako podlegne mentalitetu suvremenog svijeta koji je prožet individualizmom i materijalizmom, nesposobni ljudsko srce ispuniti istinskom srećom. Pozvao je sudionike slavlja neka nikad ne dopuste da im srce postane farizejsko, sebično okrenuto prema samima sebi, nego da uvijek budu poput carinika iz današnjeg evanđelja, čije je srce potpuno otvoreno Bogu i onim vrijednostima u kojima mogu pronaći smisao života i pravu sreću.
Poručivši im kako je njihovo krsno poslanje da budu Božji suradnici u našoj hrvatskoj zemlji, kazao je da mu je dobro poznato koje sve bitke oni vode u svojim životima, uključujući i onu za što bolje materijalno stanje svojih obitelji. Upozorio ih je, međutim, na činjenicu koju su i sami više puta u životu iskusili: da ljudi čiji materijalni standard raste malo pomalo prestaju biti služitelji života, pretvarajući se u sluge vlastitog standarda, te se događa da oni služe radu umjesto rad njima. Kazao je da razumije razloge zbog kojih su i neki od njih otišli raditi u inozemstvo, ponajprije kako bi si priskrbili ono što je potrebno za dostojni život. Ali ih je pozvao da pritom ne izgube dušu, nego ostanu vjerni Božjim mjerilima koja su iz iskustva života naučili u svojim obiteljima i u „Isusovoj školi“, u njegovoj Crkvi. Još je rekao kako mu je drago da iz Župe Đulovac u inozemstvo uglavnom ne odlaze cijele obitelji, nego pojedini njezini članovi, dok ostali dio obitelji ostaje u domovini. To je teži način života, jer članovi obitelji dobar dio vremena žive razdvojeno, ali je dragocjeniji, jer članovi obitelji nisu iskorijenjeni iz sredine u kojoj su povezani s rodbinom i prijateljima, gdje su potpora jedni drugima a djeca prihvaćena drugačije nego u inozemstvu. Istaknuo je kako je mudro ne ravnati se u životu po mjerilima lagodnosti, udobnosti i ugodnosti, nego po onome što je bolje, pa makar to bilo teško, ustvrdio je biskup. Poručio je sudionicima slavlja neka se ne boje težine života, dokle god su na njegovoj pravoj strani, a da se trebaju bojati lakoće života, ako radi nje počnu živjeti sebično i na način koji će ih razoriti u njihovu dostojanstvu.
Danas ne želimo nabrajati ono što smo mi učinili tijekom dvadeset i pet godina naše Biskupije, nego zahvaliti Bogu za ono što nam je on darovao, što smo kao pojedinci, obitelji i svi zajedno od njega primili, kazao je biskup. Pozvao je sudionike slavlja neka se obnove u odluci da će se u svojoj svakodnevici nastojati još dosljednije ponašati po Božjim mjerila, napose s obzirom na vrijednosti života za koje se isplati žrtvovati. Zamolio je Boga da zagovorom sv. Ivana Pavla II. prosvijetli svako njihovo srce, kako ne bi sebe i stvarnost oko sebe prosuđivali mračnim srcem, nego srcem Bogom prosvijetljenim i osnaženim njegovim Duhom.
