Na Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan, 2. studenog 2022. u požeškoj Katedrali svetu misu predvodio je biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu sa svećenicima djelatnima u središnjim biskupijskim ustanovama i vjernicima grada Požege. Pozdravljajući sudionike slavlja, biskup je rekao da nakon što nas je Crkva na svetkovinu Svih svetih podsjetila da postoji jedno veliko Božje zajedništvo zemaljske i nebeske Crkve, na ovom nas slavlju ona podsjeća da tom zajedništvu pripadaju svi oni koji su preminuli, a koji po krštenju već ovdje na zemlji, a onda proslavljeni u vječnosti pripadaju Isusu Kristu. Izrazio je radost što su se okupili na ovo slavlje da naše preminule u molitvi povjere Isusu Kristu. Kazao je kako su uz pokojne članove naših obitelji večeras želimo spomenuti i preminulih građana Požege koji su služili dobru svoga Grada, napose onih koji su položili svoje živote u Prvom i Drugom svjetskom ratu, te Domovinskom ratu. Kazao je kako mu je osobito drago što u ovom slavlju sudjeluju i pripadnici Hrvatske vojske i policije, naglasivši kako ćemo s njima biti u molitvi bliži hrvatskim braniteljima koji su položili živote za našu Domovinu. Dodao je kako ćemo se među ostalim spomenuti preminulih župana, gradonačelnika i ostalih javnih dužnosnika, čiji je trag plemenitosti ostao među nama.
Upitavši u homiliji sudionike slavlja znadu li što je smrt, biskup je kazao da je ona stvarnost za koju nema pravih ljudskih odgovora s kojima bismo mogli biti zadovoljni. Tvrdnju je potkrijepio primjerima nekih mislilaca iz prethodnih vremena. Istaknuo je da je još u davno doba grčki filozof Epikur smatrao kako je besmisleno govoriti o smrti, jer dok ja živim, ona ne postoji, a kad umrem, nema mene. U nedavno pak doba marksistički filozofi govorili su da je sporedno što čovjek pojedinac umire, jer je društvo trajna činjenica te on ostavlja onoliko traga života koliko je u njega ugrađen, ustvrdio je biskup. Spomenuo je iz novijeg doba filozofa Martina Heideggera, koji je tumačio da smrt nije neki incident koji dovodi život njegovu kraju, nego sastavni dio života, jer mi živimo umirući, svaka minuta koja prolazi fragment je našeg života koji je nestao. Biskup je pripomenuo kako su slično govorili i neki drugi mislioci, kojima je svima zajedničko da su zapravo izbjegli dati odgovor na pitanje o smrti, naglasivši kako bi bilo bolje ne pitati „što je smrt“, nego „tko je preminuli čovjek“, što se u smrti dogodilo s onim kojega smo poznavali kao roditelja, rodbinu ili prijatelja, i što se zbilo s onom dimenzijom njegova duha koju zovemo ljubav, čiji je trag u nama živ i on po njemu. U tom nam pomaže naviještena Božja riječ, kazao je biskup.
Polazeći od kratkog ali snažnog ulomka prvog čitanja iz Knjige o Jobu, starozavjetnom liku koji je u općoj kulturi poznat kao simbol patnje, biskup je naglasio kako on nije zanimljiv prvotno po tome što je trpio, nego zato što je unatoč trpljenju i smrti vjerovao. Istaknuo je kako sâm Job na poetski način očituje ono što u srcu čvrsto vjeruje: »O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale! Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati«. Biskup je napomenuo da je za razumijevanje ovog ulomka potrebno poznavati židovsku pravnu praksu koja je ljude obvezivala da priteknu u pomoć svojim najbližim rođacima te ih otkupninom izbave iz ropstva, da otplate njihove dugove, osvete se za ubojstvo. Kad Job kaže da je njemu njegov najbliži, njegov otkupitelj i izbavitelj sâm Bog, to je izraz njegove najdublje vjere, za koju želi da bude uklesana u stijenu za vječni spomen, ustvrdio je biskup. Još je rekao da Job nije želio kao svoga prihvatiti nijednoga od prijatelja koji su mu u patnji prijetvorno prilazili, izrugujući njegovu vjernost Bogu, nego on „kao svojega“ prihvaća jedino Boga, u uvjerenju da ga isključivo on može izbaviti iz stanja patnje, trpljenja i smrti, uskrisiti ga od 
mrtvih. Kazao je kako nas apostol Pavao u ulomku drugog čitanja iz Poslanice Rimljanima uvjerava da nam je Bog pristupio kao naš najbliži i najbolji, jer je njegova »ljubav razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan«, i to ona moćna ljubav koja je u Isusu Kristu pobijedila i smrt. Tako sv. Pavao našu smrt tumači smrću Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjega, podsjećajući da je on umro za naše grijehe i postao naš Izbavitelj koji nas je pomirio s Bogom. Naša je smrt sastavni dio života, i cijeli je naš život zapravo jedno umiranje, kako je govorio njemački filozof Martin Heidegger, ali ne u biološkom smislu, nego ono umiranje kojemu je ime ljubav. Ona je, naime, uvijek čin čovjekova napuštanja sebe samoga, čin kojim čovjek umire samom sebi i njegova posvemašnjeg okretanja drugome, čin kojim on živi za drugoga, te kroz to umiranje nastaje i raste život do neizmjerne mjere Božje vječnosti, po Duhu Svetom koji nam je dan u svetom krštenju, ustvrdio je biskup.
Povezujući to s Ivanovim evanđeoskim ulomkom, u kojem Isus tumači da je on od Oca primio poslanje ostvariti sve što je potrebno da se nitko od onih koje mu je Otac dao ne izgubi, biskup je ustvrdio da se čovjek gubi onda kad u njemu nestane ljubavi a prevlada sebičnost. Pozvao je sudionike slavlja neka se odreknu sebičnosti koja vodi u smrt za nestanak, i vjerom se i nadom opredijele za ljubav po kojoj se umire da bi se vječno živjelo. Također ih je pozvao da za svojim preminulima ne tuguju kao „oni koji nemaju nade“, kako kaže sv. Pavao, napomenuvši da “oni koji nemaju nadu“ jesu ljudi koji nemaju temelja za nadu. Kršćanin pak temelj za nadu pronalazi u vjeri, kojom sebe povjerava Bogu koji nam je u muci i smrti svoga Sinu Isusa Krista objavio otajstvo smrti kao čin ljubavi u kojem pobjeđuje život, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja neka u ovoj svetoj misi – dok slavimo Isusovu žrtvu ljubavi – iskrenom vjerom sve preminule i sve žive povjere Pobjedniku nad smrću, da nas on svojom pobjedničkom ljubavlju najdublje poveže u jedno.
Iza popričesne molitve biskup se sa svećenicima i drugim vjernicima uz zvonjavu katedralnih zvona na spomen preminulih u procesiji glavnim trgom uputio u kriptu Katedrale gdje su predstavnici svećenika i redovnica, pojedinih gradskih ustanova i udruga, hrvatskih branitelja, policije i vojske, djece i mladih izrekli ispred velikog križa molitvu i položili lampione za pokopane u kripti i druge preminule iz svih redova građanstva, a biskup je zaključio molitvom odrješenja. Nakon što su zbor i puk otpjevali „Kraljice neba raduj se“, biskup je zahvalio vjernicima na sudjelovanju, naglasivši da su naši preminuli oživjeli onom vjerom kojom smo im prišli u ovom svetom slavlju, i ponovno ih položili u onu Božju ljubav koja se očitovala u Isusu Kristu kao pobjednica nad smrću, uvjereni da su i oni s njime pobjednici.
