U Martincima, hrvatskom mjestu na rijeci Dravi u Mađarskoj, 5. studenog 2022. održan je tradicionalni Dan Hrvata u Mađarskoj. Na njem su sudjelovali Hrvati od Budimpešte, mađarskog Gradišća i Pomurja, do Pečuha i Bačke. Među ostalima na Danu je bio nazočan i hrvatski veleposlanik u Mađarskoj Mladen Andrlić te generalni konzul u Pečuhu Drago Horvat. Na poziv pečuškog biskupa Lászla Felfölditea te Ivana Gugana, predsjednika Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj, tom prigodom u martinačkoj župnoj crkvi euharistijsko slavlje uz koncelebraciju sedmorice svećenika predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević.
U homiliji biskup Antun je rekao kako gledajući lica sudionika slavlja uspijeva razabrati što su u svom hrvatskom srcu donijeli na ovo sveto slavlje, napomenuvši da ne određuju prvenstveno izvanjske okolnosti kako smo, nego ono što se događa u nama, u dubini našeg bića kao jedinstvenih i neponovljivih osoba. Podsjetivši ih kako se u ljudsko srce može nastaniti mrak, praznina, mržnja, zloća, sebičnost i pokvarenost, kazao je da nas životno iskustvo uvjerava da se od spomenutih negativnosti ne može živjeti, i da po njima ne možemo biti dobro. Naime, Bog je u dubinu našega bića utisnuo svojevrsni kôd po kojem znamo da mi u svojoj biti pripadamo svjetlu, plemenitosti, dobroti, ljubavi i pobjedi života nad smrću. Ljubav ne možemo kupiti u nijednoj trgovini, niti je steći nekim drugim ljudskim nastojanjima, nego je ona Božji dar, bez kojeg ostajemo u sebi prazni i nemoćni, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja neka se zaustave pred Bogom, obnove u vjeri, i s njim računaju, ne dopuštajući Zlome ili nekom ljudskom mentalitetu da ih zavede pričom kako ćemo biti sretni i blagoslovljeni kroz ono što sebično postignemo sami za sebe. Sebičnost je stanje naše okrenutosti prema samima sebi i ograničenosti na vlastitu nemoć, ona nas nikad ne može usrećiti. Nesebičnost i ljubav stanja su u kojima čovjek na svoj način napušta samoga sebe, okreće se u povjerenje prema drugome, koji ga sa svoje strane obdaruje svjetlom, plemenitošću, dobrotom, jednom riječju životom pred kojim se otvaraju neslućene mogućnosti. Vjera je silno velika mogućnost da se čovjek pronađe u onim dimenzijama kojima pripada a koje sam sebi ne može dati, nego je i ona poput ljubavi, dar drugoga, dar Božji, ustvrdio je biskup. Produbljujući govor o vjeri i povjerenju, kazao je da se povjerenje među osobama ne može naručiti niti proizvesti, nego kažemo da se ono među njima „rodilo“. Stoga je nama koji živimo u proizvodno-potrošačkom društvu trajni izazov da ne svedemo život samo na ono što možemo proizvesti i potrošiti, nego da od Boga molimo dar da se ostvarimo u onim mogućnostima i dimenzijama duha koje se pred nama otvaraju, ako istinski u njega vjerujemo, a to je sreća i punina života po pobjedi ljubavi nad mržnjom, dobra nad zlom.
Podsjetivši da je Crkva trinaest stoljeća služila pripadnicima hrvatskog naroda u spomenutim dimenzijama duha tako da im je približavala Isusa Krista, utjelovljenog Sina Očeva koji je ušao u naše slabosti, u našu prolaznost i umiranje, koji je umro za nas, da kroz njegovu smrt pobijedi ljubav jača od smrti, biskup je ustvrdio da nam jedino Isus Krist i Božja ljubav koja je progovorila u njegovu križu može pomoći da prijeđemo granicu smrti i postignemo vječni život. Crkva nas stoga svaki dan, a osobito svake nedjelje okuplja oko Isusova križa i oltara, da bi Isus Krist u euharistijskim slavljima u nama ostvarivao svoje djelo, i po svetoj nas pričesti i drugim sakramentima učinio dionicima svoje pobjede nad smrću. Pozvao je sudionike slavlja neka ne dopuste da budu naraštaj našeg naroda u kojem će se umanjiti, ili možda izgubiti osjetljivost za to djelo Božje u Crkvi njegova Sina Isusa Krista, propuštanjem nedjeljne i blagdanske svete mise, svakodnevne molitve i drugih pobožnih djela kojima se uključujemo u Božji svijet. Također ih je pozvao da im ova proslava u Martincima bude prigoda preispitati svoje hrvatstvo i obrazložiti si zašto je važno i kao manjina u Mađarskoj nastaviti njegovati i promicati svoj nacionalni i vjerski identitet.
Produbljujući govor o tome, ukazao je na razliku između hrvatstva kao ideologije, i hrvatstva kao sustava određenih vrijednosti. Kad Katolička Crkva podupire hrvatstvo, ona se stavlja u službu Bogu koji omogućuje pripadnicima svih naroda, pa tako i hrvatskom, da na različite načine i u različitim kulturama postanu dionici njegova djela u Isusu Kristu, živeći od onih vrijednosti koje su naučili u školi njegova evanđelja, ustvrdio je biskup.
Ispripovjedio je sudionicima slavlja kako je prijepodne bio u marijanskom svetištu Požeške biskupije u Voćinu, kamo je devedesetih godina prošlog stoljeća s Kosova doselio određeni broj Hrvata i gdje je na današnji dan održano hodočašće njihovih sunarodnjaka iz drugih dijelova Hrvatske. Kazao je kako su oni sa sobom u Voćin i u druga mjesta donijeli svoj sustav vrijednosti po kojem su, dok su živjeli na Kosovu, bili prepoznatljivi baš kao Hrvati. Istaknuo je tri sastavnice tog vrijednosnog sustava: Bog i Crkva; brak i obitelj, te opredjeljenje za život kroz brojno potomstvo, i njihovu uvjerenost da na taj način najviše i najbolje doprinose svome hrvatskom narodu. Povezujući to s pitanjem koje je Isus otvorio u današnjem evanđelju, govoreći o vjernosti kao važnoj sastavnici naše slobode, kazao je da se ljudi u svojoj slobodi mogu opredijeliti i za ono što je nevrijedno, i postati zarobljenicima onoga što ih razara, ali i da mogu izabrati one vrijednosti koje ih uzdižu u njihovu dostojanstvu. Poručio je sudionicima slavlja da se najbolje koriste svojom slobodom onda kad se opredjeljuju za Božju stranu i njegovu istinu o čovjeku, živeći u skladu s njegovim zapovijedima. Još im je rekao da Hrvati, kako oni u domovini, tako u dijaspori, nemaju boljeg predloška života od vjernosti onim Božjim vrijednostima koje su humanizirale naše hrvatsko postojanje kroz trinaest stoljeća, i određivale našu pojedinačnu, obiteljsku i nacionalnu sudbinu. Kazao je kako je u vrijeme svoga studija u Rimu promatrao antičke znamenitosti i pitao se kako to da je moćna civilizacija Rimskog carstva nestala, a ona šačica kršćana koje su Rimljani tri stoljeća progonili na koncu izašla kao pobjednik. Zaključio je kako su kršćani to moćno carstvo pobijedili svojom moralnom snagom, opredijeljenošću za evanđeoske vrijednosti života. Stoga pred činjenicom da se naša zapadna civilizacija i europska kultura troši, valja računati s mogućnošću da ona nestane, ali samo na onim mjestima i među onim ljudima koji su izdali život i moralne vrijednosti. Izrazio je uvjerenje kako pred mijenama i nevoljama naše hrvatske povijesti, pred našim očevima i majkama i danas smijemo reći da kao Hrvati nismo nestali s povijesne scene upravo zato što smo po služenju Isusove Crkve nastojali biti vjerni Bogu i njegovu sustavu vrijednosti. Dokle god budemo vjerni našoj duhovnoj baštini, na čvrstom smo tlu, a kad se otisnemo iz te duhovne domovine, izlažemo se opasnosti da izgubimo svoj identitet i nestanemo u svojoj posebnosti, ustvrdio je biskup. Stoga nas ovakvi susreti potiču i pozivaju da promislimo po kojem sustavu vrijednosti želimo živjeti na društvenoj, političkoj, gospodarskoj i drugim razinama, hoćemo li „služiti Bogu ili bogatstvu“ kako izazovno pita Isus u evanđelju, staviti sve na kartu imanja ili ćemo dopustiti Isusu Kristu da nas oslobodi robovanja materijalnoj isključivosti, te dobra služe nama, a ne mi njima. Može se dogoditi da čovjek, materijalno gledano, ima punu kuću svega, a da članovi njegove obitelji u toj kući ne mogu zajedno živjeti, jer im nedostaje duhovnih dobara i snage da mogu podnositi jedni druge u dobroti, plemenitosti i ljubavi, ustvrdio je biskup. Zamolio je Gospodina Isusa da svojim Duhom prosvijetli sudionike slavlja, te se trude ponajprije biti mudri Hrvati, duhovno bogati, moćni ljubavlju, plemenitošću i dobrotom, koji u tom duhu žive međusobnu povezanost i solidarnost te za njih i sve materijalno postaje blagoslovljeno. Također ga je zamolio da pomogne kako bi i ovaj hrvatski narod u Mađarskoj imao hrabrosti ići vjerno njegovim putem.
