U nedjelju, 6. studenog 2022. požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u Pleternici središnje župno euharistijsko slavlje tijekom kojeg je krstio djevojčicu Elizabet, sedmo dijete roditelja Alena i Melite Barić.
U homiliji biskup je rekao da je zanimljivo kako nam riječ Božja ove nedjelje u prvom čitanju govori o sedmero braće, sinovâ majke Makabejke, koji su bili spremni umrijeti za vrijednosti života, u evanđeoskom ulomku o sedmero braće koji uzimaju jednu te istu ženu, umirući jedan za drugim i ne ostavljajući poroda, a pred nama se nalazi sedmero djece obitelji Barić, koja su znak opredjeljenja njihovih roditelja za život. Napomenuvši kako je tu riječ o tri izazova, pozvao je sudionike slavlja da se s njima vjernički suoče. Polazeći od vijesti koja je minulih dana zaokupila hrvatsku javnost, da je kontrola u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“ u Zagrebu u želudcu jedne brazilske osobe otkrila jedan kilogram kokaina, biskup je ustvrdio kako je od same činjenica da je riječ o osobi koja je pokušala u našu zemlju prokrijumčariti drogu, još zanimljiviji podatak da je ona transvestit, te su se policijski službenici našli u nedoumici s obzirom na njezin identitet i na koji način valja s njom ili s njim dalje postupati. Kazao je da bi netko mogao reći kako zapravo nije važno je li riječ o muškoj ili ženskoj osobi, nego da je ona spriječena u vršenju kriminalne radnje. No, nemamo pravo pojednostavljivati pitanje, niti zanemarivati ono što se odnosi na istinu o čovjeku i njegovo dostojanstvo. Navedena osoba, mijenjajući spol, nije ga se odrekla, dok nas pobornici tzv. gender ili rodne ideologije uvjeravaju kako ta zadana biološka datost nije važna, nego rodna pripadnost koju svaki pojedinac može slobodno sam izabrati. Očito je, ustvrdio je biskup, kako se s obzirom na čovjeka u suvremenom svijetu nalazimo u određenoj konfuziji, ne samo ideološki u glavama, nego i u konkretnom životu, koju kao da netko namjerno proizvodi za neke vlastite potrebe ili interese. Kršćanin ne smije ostati ravnodušan pred navedenim konfuznim stanjem s obzirom na čovjeka, nego mu valja tražiti svjetlost i pomoć na Božjoj strani, u njegovoj Riječi, kako bismo mogli oblikovati svoje stavove dostojne ljudskog bića, jedinstvene i neponovljive osobe općenito, a onda posebno i nas Hrvata, čijih je trinaest stoljeća označeno vjernošću Isusu Kristu u njegovoj Crkvi, vjernošću braku po Božjem naumu kao zajedništva muškarca i žene te porodu kao najvećem blagu, kazao je biskup.
Spomenuo je kako nas današnje evanđelje izvješćuje o sličnoj konfuziji što ju je stvarala vjerska skupina Saduceja, koja nije poput farizeja vjerovala u uskrsnuće te su neki njezini sljedbenici želji postaviti Isusu zamku, navodeći primjer sedmorice braće koja su umirala jedan za drugim, ženeći se istom ženom udovicom bez poroda, pitajući ga čija će ona biti o uskrsnuću mrtvih. Ne vjerujući u uskrsnuće, Saduceji su imali interes tako organizirati ovozemaljski život, da ga oni i njihovi potomci provedu na materijalno najbolji mogući način, jer ionako sve završava smrću. Isus se nije dao uvući u saducejsku zamku, već je iskoristio njihovo pitanje da ponajprije njima, a potom i svima nama objavi pravu narav i značenje uskrsnuća od mrtvih. »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih, niti se žene niti udaju, (…) anđelima su jednaki«. Naša spolna određenost, brak, kao i neke druge datosti ovozemaljskog života, ograničene su stvarnosti, te oni koji u uskrsnuću zavrijede život vječni bit će „anđelima jednaki“ i „sinovi Božji“. Svoj odgovor Isus je zaključio najsnažnijim argumentom u prilog uskrsnuća od mrtvih: na temelju riječi kojim je sâm Mojsije Boga koji mu se je objavio u gorućem grmu nazvao »Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim«, ustvrdivši da on nije Bog mrtvih, nego Bog živih, Bog kojemu svi žive, upozorio je biskup. Rekao je kako mu je u tom pogledu drag navod ruskog pisca ukrajinskog podrijetla F. M. Dostojevskog u njegovu spisu pod naslovom „Demoni“ gdje on piše: »Moja besmrtnost je neizbježna, jer Bog ne želi počiniti nepravdu i potpuno ugasiti plamen ljubavi pošto se on zapalio za njega u mom srcu. (…) Započeo sam ga ljubiti i obradovao sam se njegovoj ljubavi, je li moguće da on ugasi mene i moju radost i to pretvori u ništa? Ako postoji Bog, i ja sam besmrtan.« Biskup je ustvrdio kako je spomenuti književnik tim riječima na lijep način prerekao ono što nam je Isus objavio u evanđelju: da je u nas usađena istina kako mi nismo stvoreni za prolaznost i nestanak, nego za besmrtnost i vječnost. Dodao je kako je spomenuta istina upisana i u drevno iskustvo židovskoga naroda, kako smo čuli u prvom čitanju iz Druge knjige o Makabejcima, u kojem sveti pisac prikazuje herojsko mučeništvo Majke Makabejke i sedmorice njezinih sinova. Nazivamo ju „Makabejka“ jer je živjela u 2. st. pr. Krista, u vrijeme kad su Židovi pod vodstvom Jude Makabejca i njegove braće podigli ustanak protiv bezbožnoga grčkog kralja Antioha IV. Epifana, koji im je počeo silom nametati poganske običaje, ponizivši ih do te mjere da je na ulaz u njihovu najveću svetinju, Božji hram u Jeruzalemu postavio kip boga Zeusa. Ova je junačka majka sa svojom sedmoricom sinova krvlju posvjedočila da nema takvog zemaljskog kralja, ni grčkog ni bilo kojeg drugog, koji će im određivati da štuju „nešto“, neki mrtvi poganski idol, a ne „Nekoga“, Boga Izraelova živoga, koji je njihove očeve izveo iz egipatskog ropstva, objavio se Mojsiju u gorućem grmu, sklopio s očevima savez i čudesno ih vodio pustinjom i obećanu im zemlju predao u baštinu, ustvrdio je biskup. Još je kazao da Majka Makabejka i nas danas uvjerava, kao nekoć svoje sinove, da postoje vrijednosti života za koje se isplati i umirati. Dodao je kako ono za što netko nije spreman umrijeti zapravo niti nije vrijednost, kako su nam to u Domovinskom ratu posvjedočili i naši hrvatski branitelji, koji su svoje živote položili za vrijednost slobode i ljudskog dostojanstva. Postavivši sudionicima slavlja izazovno pitanje, jesu li s hrvatskim braniteljima nestali ljudi u Hrvatskoj koji su spremni umirati za vrijednosti života, biskup je ustvrdio kako roditelji Barić, koji su na krštenje donijeli svoje sedmo dijete, na svoj način „umiru“ za svoju djecu, jer u njih ulažu svoje živote i za njih se na različite načine žrtvuju. Kazao je kako zbog tog svoga opredjeljenja pokatkad nailaze na podsmjeh, prezir i porugu od strane suvremenih „kraljeva epifana“, pobornika različitih bezbožnih ideologija i konfuzije, kad uvjeravaju ljude da brak nije zajedništvo muža i žene, da nije dobro imati djece i tome slično. Međutim, roditelji Barić zajedno s tolikima drugima u Hrvatskoj čvrsto ostaju opredijeljeni za Božju istinu o čovjeku, znajući da postoje moralne granice preko kojih se ne prelazi, nego se na njima iz vjernosti prema Bogu, ako treba i umire, uvjereni da će ih Bog zbog toga nagraditi vječnim životom, koji neizmjerno nadilazi bilo koje ovozemaljsko bogatstvo, ustvrdio je biskup. Naglasio je da roditelji, kad se opredijele podariti život novom ljudskom biću, ne čine tek nešto što ima vrijednost na ovoj prolaznoj zemlji, nego djeluju u suradnji s Bogom za vječni život, koji je Bog naumio darovati čovjeku u uskrsnuću tijela.
O tom je biskup progovorio služeći se mislima njemačkog teologa Romana Guardinija, koji u jednom svom djelu piše: »Među različitim formama tjelesnosti postoji bezdan, ponor, koji nije moguće premostiti: neki kamen neće nikada postati ptica. No, neki drugi tjelesni oblici nalaze se u dubokom životnom odnosu, predstavljaju faze jednog te istog razvoja, kao na primjer sjeme i biljka koja se rađa iz njega. U ovom slučaju bezdan je prevladan otajstvom sjemena koje klija. Ali da bi se nadvladalo bezdan potrebno je da se dogodi ono što Pavao naziva „umiranje“. Sjeme treba položiti u zemlju i umrijeti, izgubiti svoj oblik da bi se mogla roditi nova biljka. I evo prijelaza koji se događa u čovjeku. I kod njega je tjelesnost prisutna u dva oblika: zemaljskom i nebeskom, prvi je sjeme onom drugom. I oni su odijeljeni smrću. Tijelo treba položiti u zemlju da se raspadne i samo tako će postati novo tijelo, nebesko. Ali, evo razlike: biljka uistinu raste iz sjemena, iz njegovih mogućnosti i funkcija. No, nije tako s ljudskim nebeskim tijelom iz zemaljskog. Nova biljka živi iz raspadanja sjemena koje u njoj živi. Ljudsko tijelo bit će uskrišeno nakon smrti. Ovdje vlada druga moć, koja ne izvire iz nutarnje ljudske strukture, nego iz slobode Božje.«
Nadovezujući se na Gvardinijeve riječi, biskup je ustvrdio da »valja na kraju podsjetiti kako je u sjeme zahvatom Božjim zasađena moć klijanja i novog života, kao što je u zahvatu uskrsnuća tijela prisutna ta ista Božja moć. Bog je na djelu i u prvom i u drugom slučaju. On je nada naše besmrtnosti, života vječnoga.« Čestitao je roditeljima Barić na njihovu opredjeljenju za život, uz želju da Bog blagoslovi žrtva koju će uložiti u odgoj i život male Elizabet i druge svoje djece te ispuni njihova srca srećom i radošću koja je vrjednija od bilo čega materijalnoga.
