LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 35, 1-6a.8a.10
1 Nek’ se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, neka kliče stepa, nek’ ljiljan procvjeta. 2 Nek’ bujno cvatom cvate, dȁ, neka od veselja kliče i nek’ se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega. 3 Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! 4 Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!« 5 Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti, ⁶ tad će hromi skakati k’o jelen, njemakov će jezik klicati. 8 Bit će ondje čista cesta, a zvat će se Sveti put 10 vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličuć’ od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.
Riječ Gospodnja.
Viđenje proroka Izaije u današnjem čitanju potpuno je označeno radošću. Nije potrebno istraživati u kojem je povijesnom trenutku naviješteno; naime, ono govori o preobrazbi koju ne samo Izaijini slušatelji nego i svi drugi slušatelji vazda i svagdje mogu tumačiti u skladu s vlastitom situacijom.
Korjenita preobrazba najprije je naviještena simbolom pustinje, odnosno stepe koja postaje vrtom (rr. 1-2a). Potom (rr. 2b-4) se tumači da je takva preobrazba moguća zato što Gospodin dolazi i očituje svoju slavu: » Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!«. Bog se stavlja na stranu siromahâ i zauzima se za njegovu pravdu (»osveta«), jer priznaje vrijednost pretrpljenih patnji i postavlja razliku između zla i dobra, vodeći čovjeka u puninu koju on želi: priznavanje njegova dostojanstva, nutarnji mir, zajedništvo s Bogom (»spasenje«). Božji dolazak ponovno omogućuje čovjeku da djeluje (»ruke klonule«), nesigurnima da se učvrste (»koljena klecava«) i daruje mu novu osobnost (»srce«) koje je kadra hrabro se za nešto odlučiti. Osobiti znak spasenja bit će ozdravljenje bolesnih (rr. 5-6a). Svi će nedostaci biti uklonjeni, kad se uistinu bude priznalo da je Bog prisutan.
Konačno, evo simbola »puta«: bit će ondje čista cesta, »Sveti put« koji će oslobođenike dovesti na Sion, mjesto božanske prisutnosti (r. 6.). To je obećanje koje vrijedi zauvijek, obećanje Boga koji uistinu oslobađajući čovjeka, dopušta mu da ide k njemu, da pronađe braću u svojoj kući, iz koji ne ostaju isključeni ni ‘slijepi’, ni ‘hromi’ niti ‘gluhi’.
2. čitanje: Poslanica svetoga Jakova apostola 5, 7–10
7 Strpite se, braćo, do Dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. 8 Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio! 9 Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Evo: sudac stoji pred vratima! 10 Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.
Riječ Gospodnja.
Ovi retci Jakovljeve poslanice tvore lijepi primjer kršćanske ‘mudrosti’, u kojoj se stapaju židovska predaja, čiji je Jakov znameniti sin, Isusov nauk i razmišljanje prvotne Crkve.
Sve ono što Jakov ovdje naučava čita se u svjetlu (dvaput spomenutog) »Dolaska Gospodnjeg«. Pisac odgaja svoje slušatelje za duhovnost obilježenu ovim iščekivanjem: pripravlja se na dogovoreni sastanak s Gospodinom. Iz toga proistječu mnogi dragocjeni savjeti, od kojih su samo neki preuzeti u našoj poslanici. Bilo bi korisno promotriti i nastavak, čitajući u potpunosti biblijski ulomak sve do 20. retka.
Temeljni savjet koji je je danas naglašen je onaj »strpljivosti«, ili još bolje »podnošenja«. Može, naime, biti strpljiv – u smislu da znade izdržati i u teškim prilikama – samo onaj koji je jakog duha, kojega je takvim učinila prisutnost čvrste i snažne nade.
Nada se pak, sa svoje strane, izražava na različite načine. »Gledajte ratara«, uči Jakov (7 r.): zemljoradnik je uzet kao primjer onoga koji znade čekati iz razloga što njegova strpljivost nije pasivna, te on odvažno i s radošću sije, jer je siguran da će posijano uroditi plodom. U istom smjeru ide ono što o strpljivosti naučavaju proroci, koji su govorili u ime Božje i koji su imali hrabrosti to činiti, premda je plod često bio obeshrabrujući, u svijesti da je u konačnici ishod poznat samo Bogu.
Drugi jedan vid strpljivosti je govoriti lijepe riječi drugima: tko je strpljiv taj je hrabar i taj znade ohrabrivati (»očvrsnite srca«, 8. r.), dok istovremeno znade izbjeći trajno kukanje, kojim se ništa ne postiže.
Evanđelje: Matej 11, 2-11
U ono vrijeme: 2 Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike 3da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« 4Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: 5 Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. ⁶ I blago onom tko se ne sablazni o mene.«
7 Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? 8 Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. 9 Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. 10 On je onaj o kome je pisano: Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom. 11 Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!
Riječ Gospodnja.
Krstiteljevo pitanje: » Jesi li ti Onaj koji ima doći «(r. 2s), koje prevladava u ovom Matejevom tekstu, nipošto nije izraz čiste religiozne radoznalosti. Ivan je bio uvjeren da Mesija upravo započinjao uspostavljati kraljevstvo Božje. On je provodio uzorani isposnički život kojim je svoje suvremenike pozivao na pokoru i šibao postupke moćnika, zbog čega je bio bačen u zatvor. Iz zatvora šalje glasnike da sazna je li ‘radosna vijest’ utemeljena, jer o tome ovisi njegov život, smisao svega onoga za što je do sada živio. Ni Ivan Krstitelj nije bio lišen tame vjere; niti on nije od početka imao ono potpuno razumijevanje Božjeg nauma koje ga može poštedjeti sablazni (.r 6.).
Isus odgovara upućujući na sve ono što on čini, na svoje riječi (on naviješta evanđelje siromasima), na svoja djela (»javite Ivanu što ste čuli i vidjeli:«: 4. r.) in a Pisma, u svjetlu kojih valja čitati njegove riječi i djela (naime, donosi mali kolaž preuzetih navoda, najviše iz Iz 35: »Slijepi proglédaju… «). Isus znade da nekome poput Ivana Krstitelja evanđelje govori samo po sebi; on će razumjeti da je Isus onaj koji dolazi u ime Božje. Međutim, zato što je Krstitelj navijestio malo drugačijeg Mesiju, strogog suca, službenika Božje srdžbe, morat će biti spreman premisliti svoje vlastito viđenje Mesije. I od njega se dakle traži obraćenje.
Na koncu Matej rezervira riječ za Isusova učenika: Krstitelj ej bio velik, no bio je tek preteča, dok je učenik upoznao u punini dar Božji; dakle, on je veći od Krstitelja (11. r.). Međutim, njegova veličina ne potječe iz uzvišenosti njegova isposničkog i moralnog lika, već iz dara Božjega, koji se sada u Isusu može potpuno upoznati.
MEDITACIJA
Na Izaijina usta, Bog nam obećava novi svijet, izgrađen polazeći od posljednjih: obeshrabreni ponovno sječu hrabrost, slijepima i gluhima biva omogućeno da vide i čuju, slabima se pomaže na njihovu nesigurnom putu. Zar Jesmo li ikada vidjeli takav svijet? A što je sa morem patnje pred kojim se osjećamo bespomoćnima? Osim toga, pored bolesti i još više od njih, se rađa zlo koje stvaramo mi ljudi s našom nepravdom. Ima li koga koji može očistiti zemlju, i konačno je preobraziti po pravdi i po onom od Izaije opjevanom projektu?
Isusov odgovor Krstitelju vrijedi i za nas danas: Isus već sada ostvaruje ovu promjenu; on čini čudesne znakove, kojima moramo dati povjerenje, slijedeći ga na putu koji on izabire. Kraljevstvo Božje dolazi bez buke (konačno će biti uspostavljeno na križu), no ako vjerujemo osjećamo njegovu snagu i počinjemo se zalagati da se svijet doista promijeni.
»Blago onom tko se ne sablazni o mene«: upravo je to, da to kažemo na pozitivni način, zahtjev da vjerujemo. Život prividno ide dalje kao i prije, no blago onome tko se ne sablazni ‘poniznim’ načinom Mesijine nazočnosti, već naprotiv u njemu prepoznaje istinsku nazočnost Boga koji mijenja i spašava ovaj svijet. Tko je, u Isusu, upoznao Božje trpljenje za ljude, znade se zalagati u djelotvornoj ljubavi, premda neće moći obrisati sve suze svijeta, u svijesti da samo Bog može spasiti čovječanstvo od zla.
Naša će se vjera, vjera kršćanske zajednice, izraziti, prema Jakovljevu naučavanju, u svim djelima, koja nisu upadljiva a ipak su dragocjena, svagdanja djela zajednice koja se, obraćena za nadu, strastveno zalaže za sudbinu čovječanstva i, dok trpi zbog njegovih tromosti, ne zatvara vlastitu dušu, već je čini uistinu velikom, otvarajući je za Božji ‘nevjerojatni’ projekt.
MOLITVA
»Blago onom tko se ne sablazni o mene«: potpomogni našu vjeru, Gospodine Isuse, kad je ona u napasti sablazniti se zbog tvoje ‘slabosti’. Daruj nam uvjerenje i mudrost koja je nadahnjivala tvog apostola Jakova: on, koji je dobro poznavao veličanstvena Izaijina obećanja, vjerovao je da si ih ti ostvario, premda se prividno činilo da se nakon tvog prolaska na svijetu ništa nije promijenilo. Daruj i nama strpljivost ratara, da sijemo nadu. Učini das a zahvalnošću prihvatimo tvoje evanđelje radosti, radosnu vijest za siromahe, učeći nas strpljivosti; izgradi u nama snažnu vjeru. Daruj nam blaženstvo da budemo tvoji učenici, sama tvoja radost, radost Očeva u činjenju dobra, pa i onda kad smo na redu da izgledamo gubitnicima.
Oživi u nama sjećanje na primljena dobročinstva, da se još danas možemo odlučiti za tvoje evanđelje i da, i onda kad ne poznajemo tvoje putove, nastavimo ti poput Krstitelja biti vjerni.
KONTEMPLACIJA
Pisano je: »Nada koja se odužuje škodi srcu«; no premda je umorna zbog odgađanja želje, ipak je sigurna u obećanje. Pouzdavajući se u nj i stavljajući u nj sve moje iščekivanje, dodavat ću nadu na nadu (…).
Gospodine Isuse, neka ti se poda hvala. Ja sam se, jednom zasvagda, pouzdao u tvoja obećanja. Ipak »pomozi mojoj nevjeri«, da te, boraveći ovdje, nepokretan, uvijek čekam, dok ne ugledam ono što vjerujem. Dȁ, ja »vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih«. A ti, vjeruješ li to? Neka se, dakle, tvoje srce učvrsti i neka strpljivo čeka Gospodina. Ako traži dugo strpljenje, na drugom mjestu obećava da će doći ubrzo. S jedne nas strane želi odgojiti za strpljivost, a s druge ohrabriti obeshrabrene.
»Približilo se vrijeme«, osobito za svakoga od nas, premda se onome koji u njemu živi čini dalekim, bilo zbog bola, bilo zbog ljubavi (GUERICO D’IGNY, Sermoni per l’avvento del Signore /Propovijedi o Gospodnjem dolasku /, I, 3-4).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Blago onome kome je ufanje u Gospodinu , Bogu njegovu. On ostaje vjeran dovijeka« (Ps 146, 5s).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Suosjećanje je plod samoće. Ne podcjenjujmo koliko je teško biti suosjećajnima. Suosjećanje je teško, jer zahtijeva nutarnju raspoloživost ići s drugima tamo gdje su oni slabi, ranjivi, sami i opustošeni. No, to nije naša spontana reakcija na trpljenje. Ono što najviše želimo je ukloniti patnju bježeći od nje ili pronaći brzi lijek protiv nje. To se prvotno nastoji radeći nešto da se dokaže kako naša prisutnost učinkovito mijenja stvari. Tako ne prepoznajemo naš najveći dar, a to je naša sposobnost biti solidarnima s onima koji trpe.
Ta suosjećajna solidarnost raste upravo u samoći. U samoći uočavamo da nam nije tuđe ništa što se tiče čovjeka, da su korijeni svih sukoba, rata, nepravde, okrutnosti, mržnje, ljubomore i zavisti duboko utisnuti u naše srce. U samoći, naše se kameno srce može preobraziti u srce od mesa, buntovno srce u srce raskajano a zatvoreno srce u srce koje je sposobno nekim činom solidarnosti otvoriti se svim osobama koje trpe. (H. J. M. NOUWEN, La via del cuore /Put srca/, Brescia, 1999, str. 37-39).
