Na svetkovinu sv. Terezije Avilske, 15. listopada svečano misno slavlje u požeškoj Katedrali predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, u zajedništvu s domaćim biskupom Antunom Škvorčevićem, đakovačko-osječkim nadbiskupom i metropolitom Đurom Hranićem, srijemskim biskupom Đurom Gašparovićem i mostarsko-duvanjskim biskupom Ratkom Perićem. Slavlje je započelo procesijom s moćnikom sv. Terezije Avilske iz crkve sv. Lovre, u kojoj su uz biskupe, svećenike, đakone, časne sestre, vjeroučitelje učenike i djelatnike Katoličke gimnazije u Požegi, pripadnike Hrvatske vojske i policije, sudjelovali i članovi crkvenih i gradskih udruga i pokreta te mnogi drugi vjernici.
Nakon što je svečana procesija preko netom obnovljenog Trga Svete Terezije kroz nova brončana vrata u godini Izvanrednog jubileja milosrđa, ušla u požešku Katedralu, troje učenika požeške Katoličke gimnazije stojeći pred moćnikom Sv. Terezije, izreklo je pozdrav zaštitnici svoje škole na što su svi nazočni odgovarali pjevajući svetičine riječi „Samo je Bog dostatan“.
Pozdravljajući okupljeno mnoštvo biskup Antun je najprije svima čestito svetkovinu sv. Terezije Avilske, zaštitnice požeške Katedrale, rekavši da »smo ušli u Terezijinu Katedralu da bismo iskazali Bogu hvalu za poniznu a vjernu i veliku njegovu službenicu Tereziju čiji je duh bio budan i posvema otvoren za Boga, združio se s njime u slavi te je svojom snagom prisutan i danas među nama«.
Potom je bratski pozdravio đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita Đuru Hranića, čestitavši mu za sve ono što je sa svojim suradnicima učinio o 25. obljetnici uvođenja vjeronauka u naše javne škole, srijemskog biskupa Đuru Gašparovića, čestitavši mu skori blagdan sv. Dimitrija, zaštitnika Srijemske biskupije i Katedrale, mostarsko-duvanjskog biskupa i upravitelja trebinjsko-mrkanskog Ratka Periću, zahvalivši mu za njegovu potporu u različitim projektima Požeške biskupije, napose u ostvarenju nedavno otvorenog Dijecezanskog muzeja. Kazao je da s posebnim osjećajima radosti pozdravlja predvoditelja svetog slavlja, novoga gospićko-senjskog biskupa
Zdenka Križića, nazvavši ga »karmelskim sinom velike sv. Terezije, čiji je duh unio u zbor apostolskih nasljednika u Hrvatskoj i kojim će nas danas približiti našoj nebeskoj zaštitnici«. Zatim je pozdravio svećenike na čelu s članovima Stolnog kaptola, redovnike i redovnice, đakone i vjeroučitelje. Pozdravio je učenike i djelatnike požeške Katoličke gimnazije predvođene ravnateljem Ivicom Bedeničićem, vjernike župe sv. Terezije Avilske na čelu sa župnikom Ivicom Žuljevićem i suradnicima. Izrazio je dobrodošlicu požeško-slavonskom županu Alojzu Tomaševiću, predstavnicima hrvatske vojske i policije te različitih požeških gradskih ustanova. Pozdravio je požeškog gradonačelnika Vedrana Neferovića, čestitavši mu na uspješno ostvarenom uređenje Trga sv. Terezije koji je jučer popodne otvoren. Zamolio je sv. Tereziju da »moli za svakoga od nas Božji dar milosrđa te u njem pronađemo svjetlo za svoje tame i snagu za svoje nemoći«.
U homiliji biskup Zdenko je govorio o molitvi. Na početku je podsjetio nazočne da je 1970. godine papa Pavao VI. prvi puta u povijesti jednu ženu, sv. Tereziju Avilsku, proglasio naučiteljicom Crkve, naglasivši paradoksalnu činjenicu da je tada taj uzvišeni naslov, koji se daje najučenijim ljudima u Crkvi, dodijeljen jednoj žena koja nije provela ni dana u školi (čitati i pisati Terezija je naučila u svojoj obitelji). Odgovor na pitanje odakle je sv. Terezija crpila znanje da zavrijedi tako uzvišenu titulu, biskup Zdenko je pronašao u ulomku iz današnjeg prvog čitanja u kojem sveti pisac kaže da je molio za mudrost i da je Bog uslišio njegovu molitvu te ga obdario darom mudrosti. Primijenivši te riječi na sv. Tereziju, rekao je da je i Terezijino znanje proizašlo iz njezina iskustva Boga, i da je ona to svoje znanje o Bogu postigla najprije kroz molitvu a onda kroz sakramentalni život, kroz čitanje Božje Riječi i razmišljanje o njoj. Budući da je papa Pavao VI. sv. Tereziju Avilsku prigodom njezina proglašenja naučiteljicom Crkve nazvao »učiteljicom molitve i duhovnog života«, biskup 
Zdenko je govorio o »najznačajnijim elementima Terezijine molitve koji su uvijek aktualni i korisni svima koji mole«, ustvrdivši da u je u sebi proturječno vjerovati u Boga, a ne moliti.
Govoreći o molitvi, biskup Zdenko je rekao da je za Tereziju ona prije svega bila susret s Bogom, a ne tek neka radnja koju treba obaviti odnosno izrecitirati i na taj si način umiriti savjest. Ustvrdio je da je Terezija bila uvjerena kako molitva mora mijenjati ljude da po njoj postanu bolji, i da joj je bilo važno nakon molitve stvoriti odluku da nešto promijeni u svom životu, zaključivši da molitva nakon koje se u našem životu ništa ne mijenja ostaje bez snage. Potrebno je stoga uložiti malo više truda da nešto promijenimo. Primjerice, ako postoji neki grijeh, neka slabost u koju upadamo deset puta dnevno, a nakon molitve obećam da ću se popraviti i upadnem u taj grijeh samo devet puta, i to će biti napredak, mali korak u našem duhovnom nastojanju da postanemo bolji. Svaki pa i najmanji napredak jednog člana obitelji odmah će se pozitivno odraziti na cijelu obitelj.
Molitva će nas početi mijenjati na bolje, naglasio je biskup Zdenko, onda kad istinski povjerujemo da nam je Bog blizu. Upozorio je na opasnost da naša vjera ostane samo na teoretskoj razini, na istinama koje smo naučili u katekizmu, ali da se u životnoj praksi često pokaže da ne vjerujemo. Pojasnio je to na primjeru vjerske istine da Bog sve vidi, rekavši da bi se izbjegli toliki grijesi kad bismo doista vjerovali da nam je Bog zbilja blizu i da sve vidi, a ne da počesto pogrešno vjerujemo da Boga baš sve i ne vidi. Slične se može reći da teoretski vjerujemo da Bog čuje naše molitve, ali kad se nađemo u nekim konkretnim životnim situacijama molimo s nesigurnošću i sumnjom čuje li nas Bog ili je zauzet nečim drugim. Takvu molitvu bez povjerenja i bez pouzdanja brzo ćemo doživjeti kao nešto beskorisno i prestat ćemo moliti. Zato sv. Terezija inzistira na tome da budemo svjesni kako je Bog tu, da nas čuje, da nam on prvi dolazi u susret i da nas je on potaknuo da molimo, ne zato da bi nam onda okrenuo leđa, nego da bi nas uslišio.
Nadalje, Terezija nas uči da u molitvi budemo iskreni i da pred Boga dolazimo onakvi kakvi jesmo sa svim svojim vrijednostima i vrlinama, ali i slabostima i tamnim stranama. Međutim, mi u molitvi počesto skrivamo svoje slabosti i tamne strane, i želimo uvjeriti Boga da u nama vidi samo ono što mi želimo da vidi, a da ne vidi ono što mi ne želimo da vidi. A činimo to zato jer se bojimo da će se Bog razočarati kad vidi kakvi smo mi zapravo grješnici. Terezija nas uvjerava da se Bog koji je milosrdan neće razočarati u nama zbog naših grijeha; naprotiv bit će sretan kad mu se kao grješnici obraćamo iskrenom molitvom, jer je to znak da želimo nešto promijeniti u svom grješnom životu.
Terezija nadalje veli da u molitvi nije najbitnije ono što mi govorimo Bogu (jer on bolje od nas samih znade što nam je potrebno), već ono što Bog govori nama. U molitvi je važno saznati što Bog želi od nas, što želi da promijenimo u svome životu, koje zapreke da uklonimo kako bi nam mogao dati ono što je za naše dobro. Terezija nas uči da i rastresena molitva, ako je iskrena, ima smisla, jer u tom slučaju naše srce moli iako nam misli lutaju. Ona s pravom kaže da snaga molitve ne ovisi o našoj sabranosti, nego o našem srcu koje se moli. Terezija tvrdi da nas ponekad i sam Bog rastresa u molitvi, osobito onda kad nam molitva postane izlika da izbjegavamo uraditi neki posao koji smo dužni učiniti. I konačno Terezija nas potiče da uskladimo svoj život s molitvom, ili još ljepše rečeno, da sve ono što radimo, pa i najmanje svakodnevne sitnice, budu molitva. Završavajući homiliju biskup Zdenko je poručio nazočnima da budu Božji i da se posvećuju po onome što svakodnevno rade u kuhinji, tvornici, uredu, bilo gdje, ali neko to rade s ljubavlju i vjernošću, poželjevši im da po zagovoru svete Terezije kroz autentičnu molitvu snažnije dožive Božju prisutnosti i snagu u svom životu.
Na svršetku misnog slavlja biskup domaćin Antun zahvalio je predvoditelju slavlja biskupu Zdenku i drugim nazočnim biskupima za sudjelovanje u ovom slavlju, rekavši da zajedništvo koje su time posvjedočili seže ne samo do onih gradova u kojima su njihova biskupijska sjedišta, nego do neba po snazi Isusove pobjedničke ljubavi nad smrću koju je ponazočio u ovoj svetoj misi. Riječ zahvale mjesnom biskupu Antunu i svim prisutnim vjernicima izrekao je i biskup Zdenko te na sve njih zazvao Božji blagoslov.
