Prigodom godišnjice smrti zagrebačkog biskupa Josipa Salača, rodom iz Daruvara požeški biskup Antun Škvorčević prevodio je 19. prosinca 2022. euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Daruvaru. Koncelebrirao je domaći župnik Ivan Popić i svećenici Pakračkog dekanata na čelu s dekanom Jozom Zorićem. Uz brojne vjernike sudjelovao je i saborski zastupnik Vladimir Bilek, zamjenica bjelovarsko-bilogorskog župana Tanja Novotni Golubić i daruvarski gradonačelnik Damir Lneniček.
U homiliji biskup Antun je podsjetio sudionike slavlja da je tijelo biskupa Josipa Salača, koji je preminuo na današnji dan 1975. godine, bilo položeno u kanoničku grobnicu na zagrebačkom groblju Mirogoj, ali da je po želji njegove sestre Emilije odande bilo preneseno u obiteljsku grobnicu u Daruvaru. Kazao je kako je – dok je neposredno prije ovog misnog slavlja u pratnji daruvarskih župnika Ivana Popića i Žarka Turuka pohodio njegov grob i ondje se za njega pomolio – razumio razlog zašto je biskupova sestra željela da njegovo tijelo počiva ovdje u Daruvaru. Ono, naime, nije položeno ovdje samo u grobnicu, nego i u srca daruvarskih vjernika, kako bi pamtili biskupa Josipa u svojim molitvama. Biskup Antun zahvalio je nazočnima što svjedoče biskupu Josipu kako ga uistinu nose u svojim molitvama i pamte svetom misom, u kojoj se spominjemo Isusove žrtve ljubavi te tako preminulog biskupa prepoznaju kao dionika vječnog zajedništva Božje ljubavi jače od smrti.
Na temelju naviještene Božje Riječi, biskup Antun je obrazložio zašto bismo trebali pamtiti biskupa Josipa Salača, ne samo u Daruvaru, nego i šire. Tumačeći prvo čitanje iz Knjige o sucima o najavi Samsonova rođenja i Lukin evanđeoski ulomak o navještenju rođenja Ivana Krstitelja, biskup ih je stavio u širi kontekst liturgijskih čitanja u dane neposredne priprave za Božić (od 17. do 24. prosinca). U njima sveti pisci govore o čudesnim rađanjima pojedinih ljudi. Ustvrdio je kako ti događaji očituju da se Bog po uključivao tijekom povijesti svojim zahvatima u ljudska neplodna stanja, u čovjekovu nemoć s obzirom na život. Kroz žene nerotkinje, Anu i Elizabetu, odnosno kroz njihove sinove Samsona i Ivana Krstitelja Bog je u snazi svoga Duha ostvarivao svoje spasonosne naume za svoj narod. Napast naše proizvodno-potrošačke kulture je u tome da mi vjerujemo samo onome što je u okvirima naših mogućnosti. Međutim, Bog nas svojim čudesnim zahvatima uvjerava da proširimo svoje poglede i da u svoja životna očekivanja uključimo velika i iznenađujuća Božja djela, kako bi se u njima i kroz njih rodilo ono što Bog snagom svoga Duha može ostvariti, ustvrdio je biskup. Kazao je da uvijek kad neka civilizacija prestane računati sa snagom Božjega Duha, svodeći se na samu sebe, ona se u sebi troši i postaje bezdušna kultura, koja ne može roditi ništa nova, ne samo s obzirom na ljudsko fizičko rađanje, nego još više u smislu njegova duhovnog rađanja, napose onog iz vode i Duha Svetoga, o kojem je Isus govorio mudrom Nikodemu. Ustvrdio je kako je to onaj isti Duh Sveti, koji je na prapočecima lebdio nad bezdanom kao životvorna moć iz koje je sve nastalo, i koji je danas djelatno prisutan u stvorenom svijetu, i kojim Bog pobjeđuje zlo i smrt. Pozvao je sudionike slavlja da, dok se raduju nogometnim pobjedama hrvatskih reprezentativaca, ostvarenima sportskim duhom, ne propuste radovati se spomenutim Božjim pobjedama. Kazao je da se sportski duh ponajprije očituje u međusobnom povjerenju igrača i vjeri da se može ostvariti pobjeda i u poštivanju pravila igre, te bi unaprijed postao gubitnikom svaki sportaš koji ih se ne bi pridržavao. Pored toga, sportskom duhu pripadaju nesebičnost i skromnost, osobito u zajedničkim sportovima kao što je nogomet, gdje igrači surađuju, nisu sebični, potpomažu jedan drugoga, i raduju se uspjehu drugoga kao svome, te na taj način doprinose uspjehu svih, pobjedi kao stanju koje proizlazi iz njihovih mogućnosti. Bez takvog duha, sportaš i čovjek općenito ostaje sterilni gubitnik kroz kojeg se ništa dobroga ne rađa, ustvrdio je biskup.
Podsjetio je sudionike slavlja da je Isus Krist na dan Pedesetnice osnovao svoju Crkvu da u snazi njegova Duha bude živa zajednica vjernika kroz vjekove sve do njegova ponovnog dolaska i uspostavljanja Božjeg kraljevstva u punini. Također ih je podsjetio da oni koji u Hrvatskoj žive nošeni tim Isusovim Duhom neće poput nekih drugih, zahvaćenih duhom sebičnosti i međusobnog optuživanja, govoriti kako se kod nas ništa ne može učiniti niti promijeniti na bolje, nego će u suradnji s Isusovim pobjedničkim Duhom svakodnevno ostvarivati pobjede u svom osobnom, obiteljskom, i društvenom životu, u politici, gospodarstvu i na drugim razinama. Kazao je kako biskup Salač u svojoj ranoj mladosti nije računao s Duhom Božjim, nego je razvijao neke svoje ljudske planove i strategije, ali da se po otajstvenom Božjem promislu dogodilo da je progledao i oživio snagom tog istog Duha Božjega, prepoznavši u sebi velike Božje mogućnosti koje su mu bile otvorene da po njima učini sebe i svijet boljim, te se odlučio za svećenički poziv. Sav se založio za svoj duhovni rast i služenje drugima u tom pogledu, najprije kao kapelan u Daruvaru, potom kao vicerektor, duhovnik i rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa, a onda i kao pomoćni biskup u Zagrebu. Biskup Antun zahvalio je Bogu što je biskup Salač i njemu bio duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, te mu pomogao da se kao bogoslov a kasnije kao svećenik izgrađuje i raste u budnoj vjeri za Boga i čovjeka. Kad život svedemo na samo nešto ljudsko, kratkovidno i kratkoročno, od tog života na koncu ne ostaje gotovo ništa, ustvrdio je biskup. Još je rekao da se istinski umire, ne onda kad čovjek umire biološki-tjelesno, nego kad duhovno počne umirati zbog toga što mu je ponestalo vjere i zavladala njime sebičnost i zloća.
Podsjetio je na pojavu da oni ljudi koji s prezirom odbacuju Boga i bilo kakav govor o duhovnosti takav svoj stav pokušavaju opravdati svojevrsnim cinizmom i sarkazmom. Biskup Josip Salač bio je jedan od svijetlih daruvarskih likova koji je pomogao stotinama mladih ljudi u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu da se duhovno snađu, učvrste u vjeri i svome zvanju, da se u suradnji s Duhom Svetim u njima i kroz njih rađa Božji svijet, te da kao svećenici drugima pomažu kako bi se rodili u Božjem svijetu, ustvrdio je biskup. Kazao je kako je biskup Salač u navedenom služenju postao slavan pred Bogom, što daleko nadilazi svaku zemaljsku slavu koju ljudi mogu postići na sportskom i drugim područjima. Istaknuo je kako je i pred nama danas isti izazov da u suradnji s Božjim Duhom težimo za onom pobjedom koju je Isus Krist ostvario u vazmenom otajstvu svoje muke, smrti i uskrsnuća, te na koncu ovozemaljskog života budemo nagrađeni neprolaznim vijencem slave. Pozvao je sudionike slavlja neka potaknuti primjerom biskupa Salača obećaju Bogu da, vjerujući njegovim mogućnostima, neće svoditi svoj život samo na ono što oni mogu ostvariti, nego da će svakodnevnom molitvom, sudjelovanjem u nedjeljnoj svetoj misi i slavljenjem drugih sakramenata ulaziti u svijet Božjih mogućnosti. Kazao je kako je to najbolji put priprave za Božić i jamstvo da će nam on biti sretan po duhovnim plodovima koji će u nama uroditi.
