ŽIVOT, DAKLE, BIRAJ (Pnz 30,19)
Časna braćo svećenici i đakoni, poštovani redovnici i redovnice, cijenjeni vjeroučitelji i bogoslovi, dragi vjernici!
»Milost sa svima koji ljube Gospodina našega Isusa Krista« (Ef 6, 24) u Požeškoj biskupiji. Papa Benedikt XVI. u Apostolskome pismu Vrata vjere istaknuo je da je Godina vjere »poziv na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta« (br. 6). To vrijedi napose za korizmu u Godini vjere. Međuljudski odnosi i situacija u Hrvatskoj potiču nas da se tijekom nastupajućega pokorničkog vremena usmjerimo na konkretna pitanja, da pročistimo stavove te u osobnome i u javnome životu trajno svjedočimo evanđeoske vrijednosti.
Rasprava o čovjeku u Hrvatskoj
Odnedavno se u našoj javnosti rasplamsala rasprava o čovjeku, braku i obitelji, odgoju mladih naraštaja, o našoj budućnosti. U tako važnim pitanjima očitovale su se razlike u mišljenjima sve do nesnošljivosti i vrijeđanja. O čemu je riječ? Na svjetskoj razini postoje inicijative određenih krugova da čovjeku, braku i obitelji dadnu novo značenje, polazeći među ostalim od rodne ideologije kao društvene, slobodno izabrane stvarnosti, te braka kao zajednice osoba istoga ili različitoga spola. Radi se o projektu dubokih kulturoloških promjena. U pitanje se dovodi civilizacija utemeljena na dostojanstvu čovjeka stvorena na sliku Božju, braka kao zajedništva ljubavi muškarca i žene iz kojeg se rađa potomstvo, obitelji kao temeljne stanice društva. Mnogi građani i ustanove u nas – među njima Katolička Crkva i druge vjerske zajednice – prepoznali su da je navedeni projekt ideološki prisutan u zdravstvenome odgoju kojega je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta uvelo prošle jeseni na nedemokratski način kao obvezatan predmet u sve osnovne i srednje škole. Digli su stoga svoj glas u obranu prava roditelja kako bi oni sami odlučili žele li tako usmjeriti odgoj svoje djece. Rasprava je tek započela, mnoga pitanja još nisu postavljena, odgovore treba tražiti. Temeljna su pitanja: Tko je taj koji je sebe ovlastio za tako radikalnu promjenu? S kojih je polazišta krenuo? Što mu je cilj koji želi postići? Je li osposobljen za oblikovanje valjana projekta o čovjeku i može li ga ostvariti? Ili nam se možda događa – kako je rekao danski mislilac Soren Kierkegaard – da smo zaplovili brodom koji je dospio u ruke kuhara, a kapetanove riječi što ih na palubu prenosi razglas ne odnose se više na rutu kojom treba ploviti, nego na ono što ćemo sutra pojesti. Hans Jonas, američki filozof njemačko- židovskoga podrijetla, primijetio bi još oštrije: »Bojim se ove situacije: danas je najveća moć sjedinjena s najvećom prazninom; najveća sposobnost ide zajedno s najmanjim znanjem o posljednjem smislu života«.
Propali mit o novome čovjeku
Nemali broj mislilaca u suvremenome svijetu slaže se da je određeni model čovjeka i čovječanstva oblikovan po filozofskim konceptima XIX. stoljeća propao. Temeljite analize razvoja misli i društvenih procesa od XVIII. do XX. stoljeća to potvrđuju. Proteklo XX. stoljeće možemo označiti kao vrijeme pojave i nestanka mita o novome čovjeku. Nietzscheova, Marxova i Comptova zamisao ili mit o nad-čovjeku tj. super-čovjeku, o nanovo rođenomu čovječanstvu iz revolucije i znanosti posredstvom tehnike, bilo je svojevrsno sijanje bombi koje su eksplodirale u XX. stoljeću. To je stoljeće u svojoj drugoj polovici uništilo, čak demoniziralo sve ono što je samo proizvelo, čemu je vjerovalo i klanjalo se u svojoj prvoj polovici. Novi je čovjek ubio tradicionalnoga čovjeka i rasplinuo se u nihilističkoj zanesenosti koncem drugoga tisućljeća. On više ne zna što je pa sebe definira prema onome što je bio, tj. naziva se postmodernim i postkršćanskim čovjekom. Živimo u ruševinama jednoga grada koji je bio zamišljen, a nikada ostvaren. Potvrđuje to iskustvo mnogih koji su i u nas doživjeli okrutnost političkih sustava, koji su na totalitaran način prisilno uvodili obećani novi svijet i čovjeka, a za sobom ostavili brojne nedužne žrtve koje vape za pravdom. Nakon svega ostaje oštroumna opaska njemačkoga filozofa Martina Heideggera: »Nijedna epoha nije manje znala što je čovjek, od naše«.
Čovjek po Božjoj zamisli
Tko nam jamči da će nakon neuspjele realizacije prethodnoga koncepta o novome čovjeku, uspjeti najnoviji projekt koji promiču određeni krugovi? Povijest nas uči – kad je god čovjek sam pokušao sebe zamišljati bez Boga, sam dodjeljivati sebi značenje i ulogu – postao je žrtvom vlastitih zabluda. Čovjek je biće obdareno slobodom koje, uz pomoć vlastita razuma potpomognutoga svjetlom odozgor, trajno treba propitivati kamo vodi put kojim je krenuo. Duboko u njegovu srcu upisano je da je stvoren za smisao kojemu je cilj sreća kao puno ostvarenje njegova postojanja. To je u njem Božji podatak koji svjedoči o čovjeku kao Stvoriteljevu projektu. Taj koncept ne može zastarjeti ni biti ugrožen neuspjehom jer je Bog, u Sinu svojemu Isusu Kristu, čovjeka preporodio neizmjernom svojom ljubavlju na križu i uzdigao u zajedništvo svojega života. Temelj je Božjega koncepta o čovjeku ljubav u kojoj on kao osoba – muškarac i žena, brak i obitelj – pronalazi dostojanstvo i smisao. Isplati se stoga ove korizme u Godini vjere hrabro krenuti s Isusom u pustinju, prozreti suvremenu napast Zloga, odreći se njegovih ponuda i snažno se opredijeliti za čovjeka po Božjemu naumu.
Obraćeni čovjek
Na prvu korizmenu nedjelju evanđeoski izvještaj podsjeća nas kako je Duh, izliven prigodom krštenja na rijeci Jordanu, poveo Isusa u pustinju gdje mu je pristupio Zli da ga napastovanjem iskuša koliko je uistinu poslušan Ocu i spreman izvršiti njegov naum. Prvo Isusovo djelo nije, dakle, neko čudo, nego borba protiv zla. Napast kruha, vlasti i slave želi Isusa usmjeriti na prividno lakši i uspješniji put, međutim, on to odbija, stavlja sve u Očeve ruke, prolazi kroz najtežu muku i izlazi kao pobjednik. Tako se u Isusu ostvarila ona sloboda za koju je Bog stvorio čovjeka i u koju trajno želi uvesti svoj izabrani narod: »Pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo« (Pnz 30, 19- 20).
Naš korizmeni obnoviteljski hod
Ovogodišnja korizma u Požeškoj biskupiji nastavak je prošlogodišnjih evangelizacijskih nastojanja. Važno je svake nedjelje na temelju liturgijskih čitanja učiniti novi korak u provjeri vlastita života, stanja savjesti i opredjeljenja za evanđeoske neprolazne vrijednosti. Petkom uz pobožnost križnog puta nastojat ćemo po katehezama iz Katekizma Katoličke Crkve produbljivati svoju vjeru i prikupljati dar za siromašne, koji će župnici na Veliki četvrtak prinijeti u našoj Katedrali. Djelima pak ljubavi – napose svojim odnosom prema bolesnima, starijima i siromašnima – očitovat ćemo svoje opredjeljenje za Isusa Krista. Post, molitva i bratska ljubav prokušana su sredstva na putu obraćenja. U svoj korizmeni obraćenički hod valja nam na poseban način uključiti one koji nemaju radnoga mjesta, među kojima je i velik broj mladih. S pravom se može govoriti da je danas u Hrvatskoj najugroženije pravo na rad o kojem se puno priča, ali premalo poduzima u smislu njegova ostvarenja. Potrebno je, radi prevladavanja ideologije radikalnoga liberalizma i tehnokracije u gospodarstvu, kako nas potiče papa Benedikt XVI., »zauzimati se za novo shvaćanje rada, utemeljenoga na etičkim načelima i duhovnim vrijednostima, koji će učvrstiti poimanje rada kao temeljno dobro za osobu, obitelj i društvo«. Sadašnje siromaštvo traži djelotvornu solidarnost pa i ovom prigodom potičem karitativne skupine u okviru župnih pastoralnih vijeća neka se u suradnji s biskupijskim Caritasom zauzmu za ostvarenje projekata koje smo pokrenuli u prilog siromašnih.
Osim toga očito vat ćemo tijekom korizme u Godini vjere zajedništvo u svojoj mjesnoj Crkvi po hodočašćima u Požešku katedralu prigodom 250. obljetnice njezine posvete. U kapeli bi. Ivana Pavla II., koju otvaramo u Katedrali trajno ćemo pred njegovim ondje postavljenim moćima moliti zagovor utemeljitelja naše Biskupije i tražiti pomoć da po njegovu uzoru rastemo u vjeri, ostanemo vjerni Bogu i Crkvi, promičemo kulturu života.
Pročišćeni tijekom korizme od onoga što je u nama zlom potamnilo, svečano ćemo u uskrsnome bdijenju ispovjediti cjelovitu vjeru Crkve te obnoviti svoj krsni savez s Isusom Kristom u njegovoj Crkvi Katoličkoj. Opredijelit ćemo se za dosljedniji osobni vjernički život, za vjernost braku i obitelji, promicat ćemo civilizaciju ljubavi svjedočeći u našoj javnosti čovjeka po mjeri Božjoj.
Neka Isusova Majka i ove korizme bude s nama na putu obraćenja, a Bog neka nam udijeli uspjeh u svim našim iskrenim nastojanjima. Sve vas srdačno blagoslivlja i od srca pozdravlja – vaš biskup
+ Antun Škvorčević, v.r.
