«Reci da ovo kamenje postane kruhom…» (Mt 4,3)
Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
cijenjeni vjeroučitelji, dragi vjernici!
1. Korizma nas podsjeća na velike i duboke duhovne procese tijekom povijesti čovječanstva, koje je pokrenuo Bog oslobođenjem izabranog naroda iz Egipatskog sužanjstva. Njegov četrdesetogodišnji hod pustinjom posebno je vrijeme drugovanja s Bogom u čijem je središtu Mojsijev četrdesetodnevni boravak na brdu s Jahvom licem u lice, dani posta i molitve koji su završili objavom deset pravila čovjekove slobode, ili deset zapovijedi Božjih, te sklapanjem saveza između Boga i njegova naroda. Ta četrdesetnica odigrala je silnu ulogu, ne samo u židovskom narodu, nego u cijelom čovječanstvu na njegovu civilizacijskom hodu. Isus joj je dao ispunjenje svojim četrdesetodnevnim postom i molitvom u pustinji: «Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao» (Lk 4,1-2). Tako je postao dionikom našega ljudskog stanja slabosti te izišao iz njega pobjednikom za nas. Kršćanska korizma na svoj način objedinjuje i obnavlja svu tu povijest Božje osloboditeljske inicijative.
2. Zacijelo u Godini euharistije valja nam tijekom korizme posebno se zaustaviti pred napašću kruha. «Tada mu pristupi napasnik i reče: ‘Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom’» (Mt 4,3). Pustinjska rasprava između Isusa i đavla, o kojoj nam govori evanđelje prve korizmene nedjelje, nastavlja se na svoj dramatičan način i u naše vrijeme te je sastavni dio suvremene borbe za čovjeka. Đavao predlaže Isusu da pretvori kamenje u kruh. Glad je jedna od tragičnih stvarnosti čovječanstva te se prijedlog na prvi pogled čini veoma prihvatljivim i hvale vrijednim, u ono doba i danas. No, Isus ga ne prihvaća. On će nakon čudesnog umnažanja kruha progovoriti u Kafarnaumu o «kruhu života,…koji silazi s neba,…za život svijeta…i tko ga blaguje ima život vječni»» (usp. Iv 6,48.50.51.52.) Daje kruh kao svoj središnji dar, ali na posve drugačiji način nego li to predlaže đavao: on sam postaje pšenično zrno koje umire za nas (usp. Iv. 12,24), žrtvuje se na križu i tako postaje kruh za život svijeta. Taj se kruh u euharistijskom otajstvu umnaža tijekom dvije tisuće godina i hrani ljude sve do danas.
3. No, koja je razlika između euharistijskog čuda i onoga što ga predlaže đavao? Đavao svodi pitanje čovjeka na materijalnu razinu, postavlja želudac za čovjekovo središte i pod krinkom brige za gladne zavodi i vara. Bog je za njega suvišan. U tome je bit prevare! Isus mu odgovara: »Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta» (Mt 4,4; usp. Lk 4,4). Uspostavljajući Božje prvenstvo u čovjekovu postojanju Isus ne oduzima važnost njegovu socijalnom stanju, ne uklanja pitanje kruha nego ga dokraja zaoštrava. I danas smo svjedoci kako čovjekova sve veća moć da proizvede dostatno hrane ne rješava pitanje gladnih u svijetu nego drži čovječanstvo u određenoj zamci. Dovoljno je podsjetiti na nedavno održani sastanak sedam gospodarski najrazvijenijih zemalja svijeta u Davosu u Švicarskoj, gdje je još jedanput došla do izražaja drama koja postoji u razlici između bogate manjine u čijim je rukama većina dobara svijeta i siromašne većine u kojoj je mnoštvo gladnih. Nakon teških pregovora i dogovora bogati su najavili otpuštanje dijela dugova najsiromašnijim zemljama, ali je ono tako ograničeno da ne jamči ozbiljniji preokret njihove sudbine. Čovječanstvu ne nedostaju materijalna dobra, ono umnaža kruh, ali mu nedostaje sposobnost da ih raspodjeli tako da svatko ima dovoljno za svoje potrebe. Nedostaje mu sposobnost solidarnosti, utemeljene na ljubavi. To znači da je problem kruha u ljudskom srcu kojega je potrebno mijenjati, zahvatiti u sebičnost, korijen njegove duhovne bolesti, koju može ozdraviti samo Bog svojom ljubavlju.
4. Stoga je jedna od najvažnijih obveza poraditi na Božjem prvenstvu u našim životima i gospodarskim sustavima, pokrenuti duhovne snage koje su u stanju širiti pravdu i mir te tako promijeniti svijet. Upravo to je Isusov euharistijski program «kruha za život svijeta». U euharistiji on obdaruje svoje vjernike onom ljubavlju koja se na križu predala za život svijeta i pobijedila smrt. Ona je lijek koji ljudsko srce oslobađa od sebičnosti i osposobljava za djelovanje u prilog «najmanje braće» (Mt 25,40). Primljeni euharistijski kruh nije potpuno djelotvoran dok se ne pretvori u razlomljeni kruh sa siromašnima, dok euharistija ne postane agape. U euharistiji je izvor i snaga pravednijega svijeta te je korizma vrijeme u kojem nam se valja s još većim žarom otvoriti njezinom djelovanju i postati dionicima promjene čovjeka.
5. Štoviše, dužnost nam je nastojati iz vjere u tom smislu zauzetije pomagati ponajprije mlade kako ne bi postali žrtve lažnih obećanja da će umnoženi kruh potrošačkoga i hedonisitčkog društva donijeti sreću i smisao, nego promijenjeni čovjek u školi ljubavi. Valja nam hrabro svjedočiti da hrvatsko društvo neće postati boljim po međusobnim optuživanjima ili prokazivanju postojećeg zla, nego mijenjanjem pojedinaca. Povijesno iskustvo nam govori da su se u susretu s Isusom Kristom događale najdublje promjene čovjeka te on ostaje trajni naš izazov u nastojanju oko izgradnje humanijeg društva.
6. Pitanje kruha i gladi Isus je povezao s postom i molitvom, upozorivši svoje učenike kako se zavodničke demone istjeruje upravo tim sredstvima (usp. Mk 9,29). Odricanjem od kruha postajemo osposobljeni za Boga i bližnjega. Ispunjenost Bogom pokreće na solidarnost s braćom u nevolji. Stoga vas potičem, braćo i sestre, da i ove korizme prihvatite post kao vježbanje svoje slobode na Isusovu putu, da svoje odricanje pretvorite u milostinju za potrebne, koju ćete sabirati u crkvi tijekom molitve, osobito križnoga puta. Vaš prilog za siromašne svećenici će kao i prijašnjih godina prinijeti na Veliki četvrtak u našoj Katedrali.
Dok vam od srca zahvaljujem za prošlogodišnji korizmeni dar u prilog nevoljnima s kojim smo uspjeli pomoći izgradnju domova za sedam siromašnih obitelji, ostajem s vama u zajedništvu korizmene molitve i posta te vas sve blagoslivljam i srdačno u Gospodinu pozdravljam.
U Požegi, 5. veljače 2005.
+ Antun Škvorčević
požeški biskup
