NEDJELJA DOBROG PASTIRA
LECTIO
1. čitanje: Djela apostolska 2, 14a.36-41
Na dan Pedesetnice ¹⁴ Petar zajedno s jedanaestoricom ustade, podiže glas i prozbori: ³⁶ »Pouzdano neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.«
³⁷ Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: «Što nam je činiti, braćo?» ³⁸ Petar će im: «Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. ³⁹ Tȁ za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.»
⁴⁰ I mnogim je drugim riječima još svjedočio i hrabrio ih: »Spasite se od naraštaja ovog opakog!« ⁴¹ I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša.
Riječ Gospodnja.
Ulomak zaključuje prvi Petrov govor narodu. Apostolova odlučna i jasna tvrdnja sažima sve što je prije rečeno: »Toga Isusa kojega vi razapeste Bog je učinio i Gospodinom i Kristom« (r. 36), to jest dao je vlastito božansko ime (usp. Fil 2, 9-36) – a time i svoju moć – upravo onome kojega je Izrael odbacio i osudio na sramotnu smrt (Dj 3, 13-15), smatrajući bogohulnom njegovu tvrdnju da je Sin Božji, Poslanik, Mesija-Pomazanik. Da, narod je iščekivao mesiju (grč. hristós), ali kao političkog pobjednika. Znajući za ta očekivanja, Krist je neprestano ušutkivao zloduhe koji su otkrivali da je on Krist, i nije prihvaćao da ga svjetina proglasi kraljem. Tek u trenutku osude, na križ je stavljen trojezični natpis: »Isus Nazarećanin, kralj židovski« (Iv 19, 19-22), a Otac je uskrsnućem potvrdio da je Isus doista »Gospodin i Krist«.
Petrove riječi dopiru do srca nazočnih, pokazujući im neizmjernu veličinu učinjenog zla. Doista, oštrija od dvosjekla mača (Hebr 4, 12), riječ Božja je poslana razdvojiti i spasiti, a ne osuditi. Mnoštvo shvaća milost one propovijedi i otvara se vjeri (r. 37). Petar, u skladu s nalogom što ga je primio od Uskrsloga (Lk 24, 47-48a), može sada pozvati na obraćenje i na »krštenje u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha«. Biti sakramentalno uronjeni u osobu Raspetoga-Uskrsloga znači njegovo spasenje učiniti djelotvornijim za nas. Stoga apostol dodaje: »I primit ćete dar, Duha Svetoga« (r. 38).
Oproštenjem grijeha i darom Duha dovršava se novi savez, obećan prorocima i sada upućen ne samo Izraelu, nego svim ljudima (usp. Jer 31, 31-34). On, međutim, ostaje ponuda s Božje strane, koji traži slobodno prihvaćanje od strane svakoga pojedinog (r. 40s.).
2. čitanje: Prva poslanica svetog Petra apostola 2, 20b-25
Ljubljeni: ²⁰ Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo.
²¹ Tȁ na to ste pozvani jer
i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer
da idete stopama njegovim.
²² On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše;
²³ on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio,
prepuštajući to Sucu pravednom;
²⁴ on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo
da umrijevši grijesima pravednosti živimo;
²⁵ on čijom se modricom izliječiste.
Doista, poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste
k pastiru i čuvaru duša svojih.
Riječ Gospodnja.
Krštenje, brišući istočni grijeh, onima koji ga primaju daje novi identitet sinova Božjih. Da što bolje označi takvu preobrazbu, Petar se služi točno određenim izrazima: krštenici u Crkvi su živo kamenje, rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk (2, 1-10). Međutim, takva ‘povlastica’ zahtijeva usvajanje novoga načina razmišljanja i konkretnog življenja koji je u skladu s Kristom. Društvene i kulturološke razlike gube na važnosti, budući da svi učenici svoje jedinstvo nalaze u Kristu i svi su jednako »pridošlice i putnici« (2, 11) u ovom svijetu, svi jednako sluge Božje.
Zbog toga Petar, obraćajući se onima koji su u tadašnjem društvu obavljali niže poslove, nudi im za uzor upravo Krista, pravog Slugu Gospodnjeg, koji sa strpljivošću i blagošću na sebe preuzima tuđi grijeh da ga u svom čovještvu uništi.
Tako, po njegovoj ponudi čovječanstvo je oslobođeno jedinoga pravog ropstva, onoga grijeha, i može živjeti »pravednosti«, koja je ljubav i milosrđe. Krštenjem kršćanin postaje ud Kristov, i zato je pozvan podijeliti njegovu muku da bi imao udjela i u njegovoj slavi na nebu, zajedno sa svom braćom u čijem je spašavanju pomogao svojim životom. Od raspršenog i rastjeranog stada, jer ga je zbunila sablazan patnje (usp. Mk 14, 27s), skupina učenika – i dakle cijela Crkva – u uskrslom Isusu opet postaje jedinstveno stado koje ga vjerno slijedi (r. 25).
Evanđelje: Ivan, 10, 1-10
U ono vrijeme: Reče Isus:
¹ »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. ² A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. ³ Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. ⁴ A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. ⁵ Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.« ⁶ Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati.
⁷ Stoga im Isus ponovno reče: «Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. ⁸ Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. ⁹ Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. ¹⁰ Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«
Riječ Gospodnja.
Deseto poglavlje Ivanova evanđelja, u čijem je središtu lik dobrog pastira, za njegovo dublje razumijevanje treba čitati u njemu vlastitom kontekstu. Naime, u devetom poglavlju Isus se ozdravljenjem slijepca od rođenja objavio kao »svjetlost svijeta« i čineći takvo čudo iznio je na vidjelo duhovnu zaslijepljenost židovskih glavara (9, 40s.). Etiopski Henok – apokrifni tekst iz onog vremena – opisuje čitavu povijest Izraela do dolaska mesije na način da se djelovanjem Božjih predstavnika, pastira svog naroda, koji dolaze jedan za drugim, razdoblja u kojima su ovce slijepe izmjenjuju s razdobljima u kojima ovce mogu vidjeti. To znači da Isus, nakon što je pokazao da ima moć povratiti vid, može za sebe reći da je očekivani mesija, jedini pastir koji ovce vodi k spasenju.
Cijeli odlomak je sastavljen od raznorodnih predaja, izvorno oblikovan isječcima koji su međusobno povezani samo mnemotehnički. To objašnjava određenu nejasnoću slikâ kao i poteškoću da se govori dovedu u neki usklađeni logični slijed. U ovoj prvoj perikopi Isus se neizravno poistovjećuje s pastirom ovaca koji u ovčinjak (grč. aulé) ulazi na vrata. Budući da izraz aulé označava i dvorište hrama gdje se okuplja Božji narod, on mu dakle s pravom preuzima vodstvo, ovlašću koju ima od Boga, za razliku od »kradljivaca i razbojnika«. Poput pastira u Palestini koji su izvikivali posebni uzvik da ih vlastito stado prepozna, on poznaje svoje ovce i one prepoznaju njegov glas. Dobri pastir izvodi stado van – mesija vodi narod u spasonosni izlazak – »i ovce idu za njim«, s nepogrešivim osjećajem (r. 4s.).
Budući da ga slušatelji ne razumiju, Isus poseže za novom slikom (r. 6-10): on je »vrata ovcama«, onako kao što je on Put, to jest »jedini posrednik između Boga i ljudi« (1 Tim 2, 5). Tko prođe njegovim posredovanjem, naći će spasenje, sigurnost i »pašu«, to jest puninu života. Poslanje pastira je upravo ono da se stavi u službu ovcama, suprotno od onih koji si prigrabljuju vlast nad narodom koju im Bog nije dao (r. 9s.) i koji zbog toga postaje sebično iskorištavanje, podvrgavanje i nasilje.
MEDITACIJA
Sva čitanja imaju kao pozadinu prisutnost Krista, dobrog pastira, poslanog od Oca da sabere stado. Pastir je u evanđelju nazvan i »vrata« koja vode u ovčinjak. On je onaj koji omogućuje ulazak u intimnost i zajedništvo života s Ocem. U tom smjeru treba ići cijeli ljudski život: vratiti se kući, u krilo Očevo iz kojeg je Krist izašao i kamo se vratio nakon što je izvršio poslanje za naše spasenje.
Sadašnje vrijeme je dakle vrijeme hoda, povratka, traganja, čežnje za domom, a sve to što se događa ima smisla s obzirom na krajnji cilj kojega moramo postići. Dakle, Božji plan se predstavlja upravo kao odlazak u potragu za raspršenim ljudima da ih se dovede do spasenja, do života. Isus je vrata kroz koja se mora ući: vrata spasenja, života, nade. On je sve to, i još mnogo više.
Pa ipak, kako je teško imati poniznosti da se prepozna njegov glas pravog pastira, koji nas poziva da izađemo iz tjesnaca naše sebičnosti kako bi nas uveo u Kraljevstvo prave slobode! Po našoj odluci da slušamo, slijedimo, uđemo u Isusa odlučuje se sudbina čitavoga našeg postojanja.
MOLITVA
Isuse, pastiru i pašo svojih vjernika, sigurni vođo i stazo života, ti koji sve poznaješ po imenu i svakog nas dana pozivaš jednog po jednog, osposobi nas da ti prepoznamo glas, da osjetimo toplinu tvoje prisutnosti koja nas okružuje, i onda kad je put uzak i neprohodan, a noć duga i mračna.
Idući za tobom krotki i bez straha, doći ćemo na zelene pašnjake, na tvoje svježe izvore, gdje ćeš nas napojiti i dati nam odmora.
KONTEMPLACIJA
Naš Gospodin je rekao da je vrata ovčinjaka. A što je taj ovčinjak kojemu je Krist vrata? To je Očevo srce. U tom srcu i toga srca Krist je upravo ljubazna vrata koja su nam uistinu otvorila i rastvorila ljubazno srce, prije toga svim ljudima zatvoreno. U tom su ovčinjaku sabrani svi sveci. Pastir je vječna Riječ; vrata su Kristovo čovještvo. A za ovce tog ovčinjaka smatramo ljudske duše, premda ovdje pripadaju također i anđeoska bića. U tom dragom ovčinjaku vječna Riječ je otvorila put svim razumnim stvorenjima, on je pravi i dobri pastir ovčinjaka. Vratar pak, čuvar tog zdanja je Duh Sveti.
Oh, s kolikom ljubavi i s kolikom dobrotom on rastvara ta vrata, to očinsko srce, i svima trajno otkriva skriveno blago, intimnost i bogatstvo tog zdanja! Nitko ne može zamisliti ni shvatiti koliko je Bog otvoren i spreman pomoći, koliko nas želi prihvatiti i koliko nas hita u susret u svakom trenutku i u svakom času […]!
Vratar svoje ovce zove, a pastir ih izvodi napolje, nazivajući ih imenom, ide pred njima a one ga slijede. Kamo? U ovčinjak, u Očevo srce, gdje je njegovo boravište, njegovo biće, njegov počinak. No svi koji žele onamo dospjeti moraju proći kroz vrata, a to je Krist u svom čovještvu. Njegove ovce su one koje traže jedino Boga, te isključivo njegovu čast i njegovu volju. (GIOVANNI TAULER, Govori, Milano, 1997, str. 287s, passim).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam« (Ps, 23, 1).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Tko je Isus? Isus je dobri pastir. Sâm Gospodin nas poziva da ga tako zamišljamo, kao krajnje dragi, slatki i bliski lik. A mi možemo jedino Gospodinu pripisati da se izražava beskrajnom dobrotom. Prikazujući se pod tim vidom, on ponavlja pastirov zov, to jest ocrtava odnos za koji zna da je nježan i čudesan. Poznaje svoje ovčice, i zove ih po imenu. Budući da smo mi iz njegova stada, godi nam mogućnost da mu odgovorimo prije nego pođemo za njim. On nas poznaje i imenuje; prilazi svakome od nas i želi da uđemo u prijateljski, sinovski odnos s njime. Gospodnja dobrota se ovdje otkriva na uzvišen, neizreciv način […] Krist kojega donosimo čovječanstvu je »Sin čovječji«, kako je on sâm sebe nazivao. On je prvorođenac, pralik novog čovječanstva, on je Brat, Drug, Prijatelj u pravom smislu riječi. Samo se za njega u potpunoj istini može reći da »je dobro znao što je u čovjeku« (Iv 2, 25). On je Božji poslanik, ne da osudi svijet, nego da ga spasi. On je dobri pastir čovječanstva. Nema ljudske vrednote koju nije poštivao, uzdigao i otkupio. Nema ljudske patnje koju nije razumio, podijelio, cijenio. Nema ljudske potrebe – s iznimkom ljudskih nesavršenosti – koju nije na sebe uzeo i on sâm iskusio i predložio velikodušnosti drugih ljudi kao predmet njihove brižne založenosti i ljubavi, da tako kažemo kao uvjet njihova spasenja (PAVAO VI, Nagovor od 28. travnja 1968).
