LECTIO
1. čitanje: Djela apostolska 6, 1-7
¹ U one dane , kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. ² Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: »Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. ³ De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, ⁴ a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju riječi.«
⁵ Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. ⁶ Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke.
⁷ I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.
Riječ Gospodnja.
Čini se da je idealna slika, kojom Luka u ‘sažecima’ Djela apostolskih ocrtava prvu kršćansku zajednicu, zatamnjena mračnim obrisima koji su vidljivi u događaju s Ananijom i Safirom (5, 1-11), kao i nezadovoljstvom Židova grčkog jezika zbog određene prakse dijeljenja dobara siromasima. Ti pak događaji pomažu razumjeti pravu narav Crkve, koja nije pošteđena problema i koja se ne sastoji od živućih svetaca. Zajedništvo koje se u njoj stalno traži i dobro kojem se teži, rezultat su nastojanja koje nije lišeno problema i poteškoća s kojima se kršćani suočavaju i koje prevladavaju svagdanjom i strpljivom suradnjom, dajući se voditi Duhom Svetim koji sve vodi prema savršenom jedinstvu, u mnogovrsnosti karizmi i službi (usp. Ef 4, 11-13).
U ulomku što ga nudi današnje bogoslužje može se vidjeti rezultat do kojeg su došla Dvanestorica zahvaljujući pozornosti koju su posvetili pitanjima jedne skupine učenika. Događaj je od temeljne važnosti. Taj problem ne samo da ne dovodi do sukoba i podjele, već pomaže kršćanima da budu svjesniji vlastite uloge u društvu i da pronađu nova rješenja kako bi mogli biti »svima sve«. U poniznoj poslušnosti Duhu bivaju prosvijetljeni ostvariti prvo razlikovanje u crkvenim službama. Dvanestorica propituju problem, sazivaju sve učenike, predlažu rješenje (r. 2-4), koje se prihvaća i stupa na snagu, očitujući da je Crkva živa stvarnost, u stalnom rastu.
Apostoli u novoj situaciji znaju razlučiti koja je njihova nezamjenjiva zadaća: predvoditi molitvu, vjerno prenositi Isusovo naučavanje, usmjeravati zajednicu da odgovorno u svojim redovima izabere prikladne ljude (»na dobru glasu, punih Duha i mudrosti«) za karitativnu službu koja neće isključivati nikoga i koja će posvuda širiti Kristov ugodni miris. Redak kojim ulomak završava izgleda kao njegova kruna: mudro raspoređivanje službi unutar Crkve ima za ishod širenje Božje riječi i masovni porast kršćanske zajednice s novim, neočekivanim obraćenjima.
2. čitanje: Prva poslanica svetog Petra apostola 2, 4-9
Ljubljeni:
⁴ Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, ⁵ pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.
⁶ Stoga stoji u Pismu:
Evo postavljam na Sionu kamen odabrani,
dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti.
⁷ Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni ⁸ i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni riječi, za što su i određeni.
⁹ A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.
Riječ Gospodnja.
U prvoj Petrovoj poslanici središnja tema je svetost, vlastiti poziv svakog kršćanina, neopoziv zadatak svakog krštenika. Pošto je raspravio o svetosti s duhovnog (1, 13-21) i praktičnog gledišta (1, 22-2,1), apostol se sada usredotočuje na temeljnu stvar. Svetost nije istoznačnica za ‘dobro vladanje’, niti samo za ‘borbu protiv grijeha’, već za život u Kristu, izvoru ‘savršenosti’ koja vodi do nje. Da protumači svoju misao, pisac se služi brojnim biblijskim navodima a osobito se poziva na sliku »zaglavnog kamena« koja se u različitim značenjima pojavljuje u Iz 28, 16 i 8, 14s, i u Ps 118, 22. Uskrsli Isus je živi, dragi kamen, na kojem su izgrađeni svi oni koji prianjaju uza nj kao isto takvo živo kamenje za izgradnju jednoga duhovnog hrama u kojem Bog prebiva. Tako se izgrađuje nova zajednica novoga, istinskog izlaska (r. 5b; Izl 19, 5s.).
Ona se u svojoj cjelini prikazuje kao svećenički organizam, u kojem je svaki ud pozvan Bogu prikazati duhovne žrtve zahvaljujući posredništvu Isusa Krista, vječnog svećenika koji je žrtvovao samog sebe za spasenje čovjeka. Sjedinjen s njime, narod vjernika – stečen visokom cijenom – ne samo da živi životom čiji je obzor nebo, već u svoje vrijeme postaje suradnik spasenja: »Naviješta silna djela« koja je izvršio Krist, vrši svoju svećeničku službu, bilo kao obredno slavljenje Boga u bogoslužju, bilo kao služenje Riječi, navještaj evanđelja, potpomognut djelotvornim svjedočanstvom života koji je izašao iz tmina grijeha i zasjao divnim Božjim svjetlom.
Evanđelje: Ivan, 14, 1-12
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
¹ »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! ² U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? ³ Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. ⁴ A kamo ja odlazim znate put.«
⁵ Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« ⁶ Odgovori mu Isus: »Ja samu Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. ⁷ Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.«
⁸ Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!«. ⁹ Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? ¹⁰ Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. ¹¹ Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. ¹² Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.«
Riječ Gospodnja.
Riječ je o perikopi koja je uzeta iz »oproštajnih govora« što ih je Isus izgovorio svojima za vrijeme Posljednje večere, a te su riječi sada upućene Crkvi. Ozračje, ispunjeno bolnim iznenađenjem zbog najave da će ga jedan od apostola izdati i da će ga Petar triput zatajiti, istovremeno je prožeto dirljivim osjećajima zbog skorog rastanka. Zbog toga Isus tješi učenike pozivajući ih da više vjeruju (r. 1), ne samo u Boga, nego i u njega, koji je Božji ljubljeni Sin. Njegov će ‘izlazak’, dȁ, proći kroz smrt i silazak nad pakao, ali će završiti u »kući Očevoj«. Isus se sada zaustavlja upravo na njoj.
Pogleda čvrsto usmjerena u nebo, moguće je krenuti i na put trpljenja. On ‘polazi’, no njegov polazak nije konačan; ide pripraviti »mjesto« za njih (r. 2). Na taj način on objašnjava smisao svoje smrti na križu i ujedno naviješta svoj povratak, smatrajući pod tim kako uskrsnuće – koje je od sada za vjernike predujam (anticipacija) vječnog života – tako i paruziju, odnosno slavni dolazak na koncu vremenâ.
Međutim, Kristov govor učenicima ostaje nejasan, a njihova pitanja otvaraju razgovor u kojem nam Isus pruža znakovite objave. Primjerice, u 7. retku Isus potvrđuje svoje savršeno jedinstvo s Ocem, do točke da vidjeti njega znači vidjeti Boga, koji ga je poslao i kojemu je poslušan u svemu (r. 10b) te stoga potpuno otvoren kad ga objavljuje. Njegova »djela« za nj svjedoče (r. 11). Jednako tako, tko bude vjerovao u njega, postat će dionikom njegove vlastite božanske moći, i na taj će se način očitovati potpuno pomirenje koje se dogodilo između neba i zemlje.
MEDITACIJA
Krist se očituje kao put, istina i život, i daje nam se kako bismo mogli postići ona pravu i potpunu slobodu koja je ponuđena sinovima Božjim za ulazak u vječnu baštinu. On nam se obraća pitajući nas koliko je dubok naš odnos s njime. Može se, doista, biti kršćanima, pričešćivati se, sudjelovati na svim hodočašćima i u svim aktivnostima, a ipak nikad ne upoznati Isusa, ostajući trajno na površini. Naprotiv, poznavati Isusa znači imati nutarnje iskustvo o njemu, priznati da je on Sin kojega je Otac poslao da nas spasi, da je on pokazao da nas Bog ljubi beskrajnom ljubavlju. A sve je to moguće po vjeri.
Vjerovati znači povjeriti se. Ne znači razumski shvatiti, znači prihvatiti, pouzdati se, susresti se s Gospodinom i smatrati ga uistinu onim koji drži konce našega života, upravlja odvijanjem svih događaja. Sve dok ne doživimo takvo iskustvo zajedništva, to jest dok se sami potpuno ne predamo Onome koji nas u krštenju k sebi pritjelovio, ne možemo reći da potpuno poznajemo Isusa, i u njemu, Oca. No, da bismo to mogli učiniti, darovan nam je Duh Sveti. On nam omogućuje da hodimo Božjim putem, sigurni da on sve čini za naše dobro.
MOLITVA
Gospodine Isuse, dobri učitelju, naše je srce često uznemireno zbog svega onog zla koje postoji u svijetu i zbog naših vlastitih slabosti, zbog izdaja i zatajenja za koja smo sposobni. Raste naša vjera u tebi i u Oca kojega si nam objavio.
Ti si put: učini da te slijedimo! Ti si istina: učini da te poznajemo! Ti si život: učini da živimo u tebi kako bismo vidjeli Oca i veličali tvoje sveto ime pred svim ljudima.
KONTEMPLACIJA
Mi te slijedimo, Gospodine Isuse, no ti nas pozovi da možemo ići za tobom. Nitko neće moći uzići bez tebe. Ti si put, istina, život, mogućnost, vjera, nagrada. Prihvati svoje: ti si put. Potvrdi ih: ti si istina. Oživi ih: ti si život.
Pripusti nas onom dobru koje je David želio vidjeti, dok je boravio u domu Gospodnjem i pitao se: »Tko će nam pokazati dobrotu?« i govoraše: »Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih«: dobra se nalaze tamo gdje je vječni život, život bez krivnje.
Otvori nam srce za ono što je uistinu dobro, tvoje božansko dobro, »u kojem živimo, mičemo se i jesmo«. Mi se mičemo, ako hodimo putem; postojimo, ako ostajemo u istini; živimo, ako smo u životu. Pokaži nam dobro koje je nepromjenjivo, jedincato, u kojem možemo biti vječni i spoznati svako dobro: u tom se dobru nalazi bezbrižni mir, besmrtna svjetlost, vječna milost, sveta baština dušâ, mirnoća bez uznemiravanja, koja nije određena za propast nego izuzeta od smrti: tamo gdje nema suzâ i plača – može li biti plača tamo gdje nema grijeha? -, gdje su tvoji sveti oslobođeni pogrešaka i nemira, straha i tjeskobe, pohlepe, svih nečistoća i svake brige za tjelesno, gdje se proteže zemlja živih (AMBROZIJE, De bono mortis, XII, 55).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Neka se ne uznemiruje srce vaše!« (Iv, 14, 1).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Prije nekoliko godina, neki čovjek Božji koji me je tada vozio, poslao mi je poruku koja me je malo uplašila: »Budite uvijek vjeran Bogu u ispunjavanju danih obećanja i ne brinite se zbog poruga bezveznjakovića. Znajte da su sveci uvijek nailazili na porugu svijeta i svjetovnih ljudi i da su si svijet i njegove zahtjeve podložili pod noge. Bojno polje između Boga i sotone je ljudska duša, i taj se boj u njoj bije u svakom času života. Da se pobijede tako moćni neprijatelji, potrebno je da duša dopusti Gospodinu slobodan pristup, i da ju on opremi svakovrsnim oružjem, da ju prožme njegova svjetlost kako bi raspršila tmine zablude, da se zaodjene Isusom Kristom, njegovom istinom i pravednošću, štitom vjere. Da bismo se zaodjenuli Isusom Kristom, moramo umrijeti samima sebi. Siguran sam da će vas nebeska Mama pratiti korak po korak«.
Bio sam zbunjen, u glavi su mi se vrtjele ove misli a da nisam dolazio do nekog zaključka. Potom je prošlo još nešto vremena i ja sam shvatio da umrijeti samima sebi znači oživjeti same sebe. Opažam da su trenuci potpunog života oni u kojima doista pokušavam u meni oživjeti Boga i njegovu volju. Konačno sam shvatio da predati se Bogu ne znači da sam riješio sve svoje probleme, nego da uistinu želim, cijelim svojim bićem, da on može djelovati u meni i da u meni može naći potpunu suradnju. Dok sada ponovno čitam ono pismo, svaka riječ dobiva drugačiji smisao i, suprotno onome od prije nekoliko godina, ohrabruje me da nastavim ići ovim putem (E. OLIVERO, Amare con il cuore di Dio, Torino 1993, 72s.).
