Na svečanosti blagoslova novih brončanih vrata požeške Katedrale u utorak, 27. Rujna, povjesničarka umjetnosti dr. Željka Čorak izrekla je sljedeći govor:
»Draga autorice, poštovani Biskupe, dragi Požežani i gosti!
Nalazimo se pred djelom kiparice Marije Ujević, koje će se odsada u hrvatskoj povijesti umjetnosti možda zvati ‘vrata raja’. Svaka crkvena vrata simbolično su vrata raja, jer vode u kuću Božju, i ona najskromnija, i ona u kojima je taj prijelaz, taj ulaz, popraćen najvećim ulogom ljudske umjetnosti, kao Wiligelmova, Ghibertijeva, Manzuova, ili u hrvatskoj, nimalo beznačajnoj baštini, ona Buvinina u Splitu ili Kovačićeva na hvarskoj Katedrali. Sva su ta vrata, međutim, historijata; na njima je ispričana neka priča koja teče i spaja se kroz gušći ili manje gust raster odijeljenih polja. Svima, pa i vratima Marije Ujević zajednička je činjenica da su savršena kad su zatvorena.
Vrata Marije Ujević po nečemu se, međutim, veoma razlikuju; ona nisu podijeljena u polja, ona ne funkcioniraju kao narativni slijed; ona se ne doživljavaju neizbježnim polaganim čitanjem, nego počinju sintezom. Ona donose munjevitu spoznaju koja se onda polagano razliježe i opušta, lelujajući se na valovima. Na gotovo paradoksalni način autorica je u ovim vratima iskazala cijelo svoje prethodno djelo, koje je u mnogome bilo obratno postavljeno, Marija Ujević jest osoba sinteze. Njezine skulpture ne pripovijedaju, nego kažu; njihova su lica manifesti duha, a kretnje tijela identifikacijski znakovi. Ali tako zgusnuti, kipovi su teški, tendiraju zemlji, vuče ih sila teže. Oni su ukipljeni i ukotvljeni u tlo, u mjesto, otreseni od prašine trenutka, vraćeni u povijest; odaju ozbiljnost i snagu; ne potpomažu se patetikom, nemaju potrebu izlagati autoričinu nježnost; dapače, Marija Ujević sklonija je ironičnom, pa i grotesknom rakursu. U »vratima raja« prepoznaje se njezina osnovna crta, sažetost, zgusnutost, ‘subito tutto e dopo da capo’. No, sve to obrnuto je od težine i postojanosti, snaga je iskazana nježnošću, a lakoća kojom odišu ove brončane površine, valjda je ona krajnja, koju kiparska ruka može dosegnuti. Reljef je plitak, ali zvučan kao partitura visokih oktava, a njegova razgibanost nalik je svojevrsnoj kaligrafiji, jednokratnom pismu jednokratnog jezika. Mnogo lakše i češće prepoznajemo nesreću, nego sreću. O tome je neke bitne retke ispisala Ivana Brlić Mažuranić u pripovijesti o Zorku bistrozorkom i o sreći. Voajere svih zemalja, a takvo je danas stanovništvo svijeta, više zanimaju tuđa zla i katastrofe, nego mir i dobro. Medijska ponuda tuđe sreće spada u očekivanje prolaznosti. Zbog toga nam je sila teža uobičajenija reakcija od sile uzmaha – čak ne znam da li takva sila postoji i da li se tako zove – a ipak ona se očituje u svemu i svuda oko nas; jer sve raste, sve se doduše zaustavlja i umire; ali zato se nada, upisana u ljudski kôd, ma kako se tko prema njoj odnosio, opire sili teži. Granice rasta služe da se otvori predodžba o neograničenom rastu. Takav neograničeni rast napušta mjesto i prelazi u stanje. U tradicijama najrazličitijih kultura i civilizacija postoji cilj takvog putovanja, nudeći različiti omjer pamćenja i zaborava. U našoj tradiciji zovemo ga rajem. Prostodušnost ljudskog zamišljanja, iskazivala se u doslovnom prenošenju ljudskih modela na teško shvatljive obećane sfere. To »obećane« uvijek dakako polazi od »izgubljene«. Ovo potonje olakšava pak oslikavanje zamisli, od četiriju rijeka, stabla spoznaje, zmije, jabuke, pernatih anđeoskih krila, savršenih vrtova, do raznih drugih, više ili manje šifriranih posebnosti. Ipak razvoj ljudskih znanosti i tehnika mijenja i šifre i repertoar metafora, stvarajući nove zalihe, možda sve manje ikonodulske, sve skeptičnije prema priči, a otvorenije prema gibanju i svjetlosti. U tom smislu »vrata raja« Marije Ujević upravo su u čudesnom suglasju sa suvremenim trenutkom. Ono što je Marija Ujević rekla o raju, jest sâm put prema njemu, sama sila uzmaha, vjetar uzlijetanja, neograničeni rast. Raj je, može se skromno reći, dobro obavljen posao, ispunjena dužnost, izvršena služba; dobro obavljen posao u svakom smislu, i u onom u kojem ljubav ne moramo posebno imenovati. Kad svijest i savjest potvrdi čin, možemo računati na Božje priznanje. Ostatak raja spada u njegovu milost. Marija Ujević napravila je odličan posao, izvršila je savršenu službu. Ovim remek-djelom ne samo da je opet na velika vrata ušla u povijest hrvatske i suvremene umjetnosti, nego je sigurno stekla i svoju parcelu raja.
Prije nego čestitam autorici, željela bih čestitati i zahvaliti cijenjenom biskupu Antunu Škvorčeviću, koji je ne samo ovim vratima, nego mnogim svojim pothvatima pridonio rastu kriterija u odnosima Crkve i umjetnosti.
Marija, čestitam ti od sveg srca!«
Vijesti GOVOR ŽELJKE ČORAK PRIGODOM BLAGOSLOVA NOVIH VRATA POŽEŠKE KATEDRALE
