LECTIO
1. čitanje: Druga knjiga o kraljevima 4, 8-11.14-16a
⁸ Jednoga je dana Elizej prolazio kroz Šunam. A živjela ondje ugledna žena, i ona ga pozva k stolu. Odonda, kad god prolazaše onuda, svratio bi se k njoj na jelo. ⁹ Ona reče svom mužu: »Evo, znam i vidim da je svet onaj čovjek Božji što prolazi ovuda. ¹⁰ Načinimo mu sobicu na krovu, stavimo mu ondje postelju, stol, stolicu i svjetiljku: kad dođe k nama, povući će se onamo.«
¹¹ Jednoga dana dođe on onamo, povuče se u gornju sobu i počinu ondje.
¹⁴Elizej reče svom sluzi Gehaziju: »Dakle, što da učinimo za nju?« Gehazi odgovori: »Eto, nema sina, a muž joj je vremešan.«¹⁵ A on reče: »Pozovi je!« pozva je, a ona stade kod ulaza. ¹⁶»Dogodine u ovo doba – reče joj – zagrlit ćeš sina u naručju.«
Riječ Gospodnja.
Pripovijest o gostoprimstvu koje je neka bogata Šunamka iskazala Elizeju (r. 8) stavljena je među čudesa što ih je prorok učinio (2 Kr 4, 1 – 6,7). U ovom je ulomku naglašena velikodušnost kojom je Elizej, prepoznat kao »čovjek Božji« prihvaćen od žene i njezina muža (r. 9s). Otvarajući svoj dom proroku, pripremivši mu sobicu u kojoj je boravio tijekom putovanja s brda Karmela (usp. 2 Kr 4, 25), ta je žena činom darežljivosti na djelu pokazala vjeru u Boga, čiji je Elizej posrednik (usp. 4, 13). Rođenje sina toj će ženi biti neočekivana nagrada, znak božanskog blagoslova (r. 14-16a).
2. čitanje: Poslanica Rimljanima 6, 3-4.8-11
Braćo,
³ koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. ⁴ Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. ⁸ Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. ⁹ Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. ¹⁰ Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek: a što živi, živi Bogu.¹¹ Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!
Riječ Gospodnja.
Kršćanin je krštenjem sjedinjen s Isusom Kristom umrlim i uskrsnulim. Tu istinu Pavao izražava slikom krsnog obreda uranjanja. Uronjen u vodu, katekumen sudjeluje u Isusovoj smrti i ukopu: to za nj označava završetak one solidarnosti u grijehu koja ujedinjuje sve ljude (usp. Rim 5, 12.15).
Isus nije samo umro već ga je uskrisio Otac, koji je u njemu konačno očitovao svoju spasonosnu ljubav. Krštenici, sjedinjeni s uskrslim Isusom, u vjeri već sada žive konačni i ‘novi život’ (r. 4b.8-9). Isus je uzeo na se istu našu ljudsku narav: pretrpio je smrt, ali je uskrsnuvši zauvijek pobijedio smrt i grijeh. U Kristu i ljudska narav sada također živi puno zajedništvo s Bogom (r. 10). Kršćani, tijesno sjedinjeni s Isusom Kristom, moraju u skladu s time napustiti svako grešno ponašanje i živjeti za Boga (r. 11).
Evanđelje: Matej, 10, 37-42
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:
³⁷ »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. ³⁸ Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. ³⁹ Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
⁴⁰Tko vas prima, mene prima, a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. ⁴¹ Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. ⁴² Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća«.
Riječ Gospodnja.
Učenik poslanik je nedvosmisleno pozvan biti čovjek vjere i slobodni čovjek: riječ koju naviješta zahtijeva da ništa ne potamni jasnoću, transparentnost. Zbog toga njegov je životni stil trijezan (usp. Mt 10, 9-10), a osjećajne veze su stupnjevito uređene po ljubavi za Isusa (r. 37). To je za učenika apsolutna vrijednost, koja ga osposobljava da se suoči s patnjama, pa i sa smrću (r. 38s.).
Također i onaj koji prima poslanika živi u snažnoj povezanosti zajedništva s Isusom i s Ocem: budući da, prema općem poimanju u židovstvu, poslanik je jednak onome koji ga šalje, tko prima poslanika prima Isusa i, u njemu, prima Oca koji ga je poslao (r. 40). Tako čineći očituje konkretnu vjeru, poniznu i služiteljsku ljubav: isto tako, tko poslaniku otvara kuću i srce surađuje u širenju kraljevstva Božjega i stoga ima udjela u blaženstvu samoga poslanika (r. 41s.).
MEDITACIJA
Na mnogim područjima osobnoga i društvenog života u naše vrijeme doživljavamo kako je teško prihvatiti ‘drugoga’: stranca kao i susjeda; starog roditelja ili začetog sina; dugogodišnjeg bolesnika ili onoga čija je bolest bila kratkotrajna, koji jednostavno izabire drugačije od nas. Uočavamo da primiti znači izložiti se opasnosti: onoj da se odreknemo nečega svoga u korist drugoga; a to nas zastrašuje. A tu je i pitanje što će drugi učiniti s mojim prihvaćanjem?
Pa ipak izložiti se opasnosti može biti otkriće ljubavi koja raste. Drugi nije ponajprije neznanac od kojeg se treba braniti, već prije svega otajstvo bogatstava koje treba otkriti. Gospodin nas podsjeća da je u osobi koju primamo vidljiva sama njezina nazočnost. Odreći se ponešto prostora i ponešto vremena, proširiti osjećajne veze da obuhvate nova prijateljstva, da s drugima podijele ono što jesmo, što znademo, što imamo, nije lišavanje, već uvjet plodnosti.
To je besmislena logika po zahtjevima koje nameće stroga računica. Logika ljubavi koja je darovala vlastiti život da svi mogu živjeti: ljubav Gospodina Isusa. To je logika koju svaki krštenik usvaja kao vlastitu. A kakva je moja logika?
MOLITVA
Oprosti mi, Gospodine: zatvorio sam vrata mog srca i mog doma; pokatkad iz straha, mnogo puta iz lijenosti. Oprosti mi, Gospodine. No htio bih također reći: oprosti mi brate, sestro, što niste u meni pronašli mjesto za počinak, sigurno mjesto gdje se možete osjećati ‘kod kuće’. Da, oprostite mi! Znam da je moguće živjeti drugačije, dopustiti da ljubav kruži oko nas kako bi se mnogi mogli njome nasititi.
Stoga te još jednom molim, moj Bože: daj da hodim s tobom u novom životu, bez straha od lažnih smrti, bez sumnji u nikoga, bez podizanja prepreka. Da od pouzdanja i spremnosti na dijeljenje opet ne učinim pripjev dobrih nakana ili trenutnih duhovnih krilatica, već da se to iskustvo uvijek iznova događa svaki dan. Da dopustim da mojim venama teče tvoj život uskrsloga, i da učini da svijet procvjeta u djela prave ljubavi.
KONTEMPLACIJA
Gospodin veli: »Tko god primi ovo dijete u moje ime, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji me je poslao« (Lk 9, 48). Doista, tko prima Kristova oponašatelja, prima Krista, i tko prima Božju Sliku, prima Boga. No, kako mi nismo mogli vidjeti sliku Božju, utjelovljenje Riječi nam ju je uprisutnila kako bi nam približila božanstvo koje je iznad nas. (SV. AMBROZIJE, Komentar Lukinog evanđelja, Rim 1968², str. 22).
AKCIJA
Često ponavljaj znak križa, snažno razmišljajući o značenju riječi:
»da i mi hodimo u novosti života« (Rim 6, 4).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Moj Bože, daj mi riznice da ih čuvam, učini da ih čuvam i dobro s njima upravljam […] Sviđa mi se biti u dodiru s ljudima. Čini mi se da moje snažno sudjelovanje iznosi na vidjelo njihov najbolji i najdublji dio, osobe se otvaraju preda mnom, svaka je poput priče, koju mi je ispričao sâm život. I moje očarane oči ne trebaju ništa nego čitati. […] Bolesna sam, ne mogu ništa učiniti. Kasnije ću sabrati sve suze i strahove, ovdje na zemlji. Zapravo ja to već činim u ovom krevetu. Je li zbog toga imam groznicu i vrtoglavicu? Ne želim biti kroničar strahota. A niti senzacionalnih činjenica. Još jutros sam rekla Jopieu: pa ipak uvijek dolazim do istog zaključka: život je lijep. I vjerujem u Boga. I želim biti upravo posred takozvanih ‘strahota’ i svejedno reći da je život lijep. I evo me sad ispružene u nekom uglu u groznici i vrtoglavici, i ne mogu ništa učiniti. Prije koji čas sam se probudila suhog grla, donijela sam svoju čašu i bila sam toliko zahvalna za onaj gutljaj vode, mislila sam: kad bih se samo mogla uputiti među one tisuće ljudi koji su tamo okupljeni i kad bih nekima od njih mogla ponuditi gutljaj vode. Svaki put si kažem: hajde, nije to tako teško, smiri se, nije tako strašno, budi mirna.
Kad bi neka žena ili neko gladno dijete počeli plakati iza jednog od naših popisnih stolova, otišla bih iza njih, kao da ih štitim, s prekriženim rukama na grudima, malo bih se nasmiješila i u sebi sam govorila tom sićušnom i izgubljenom biću: sve te stvari nisu tako strašne, uopće nisu strašne. Ostajala bih ondje, je li se moglo uraditi nešto drugo? Ponekad sam sjedila u blizini nekoga, stavljala sam ruku oko ramena, nisam mnogo govorila i gledala sam ljude u lice. Ništa mi nije bilo novo, niti jedan od onih izričaja ljudske boli. Sve mi se činilo tako bliskim, kao da sam znala i kao da sam već proživjela svaku stvar. I na koncu svakoga dana uvijek sam si govorila: veoma volim ljude. (E. HILESIUM, Diario 19541-1943, (Milano, 1992⁵, str. 232s).