U nedjelju, 2. srpnja 2023. požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je slavlje posvete nove župne crkve bl. Alojzija Stepinca u Novskoj. Uz brojne vjernike navedene Župe na slavlju je sudjelovao ministar Marin Piletić, nekadašnji gradonačelnik Novske, sadašnja novljanska gradonačelnica Marija Kušmiš te bivši gradonačelnik Antun Vidaković.
Polazeći od naviještene Božje riječi u prvom čitanju iz Knjige Nehemijine, biskup je u homiliji podsjetio kako je židovski narod na Božju inicijativu sklopio savez s njime kad ga je on poveo iz egipatskog sužanjstva u slobodu teškim putem kroz pustinju i darovao mu postojbinu. No, oni su brzo zaboravili vjernost koju su obećali Bogu, prekršili savez i ponovno dospjeli u sužanjstvo, ovaj puta babilonsko. Izgubili su sve: i hram, i svećenike, i kralja, te postali bezimeni narod. Međutim, Bog ih ni tada nije napustio, nego ih je opet svojom inicijativom spasenja vratio u njihovu razorenu domovinu, na ruševine jeruzalemskog hrama kojeg nastoje obnoviti. Svećenik i književnik Ezra pozvao je narod da se sabere na glavni gradski trg, stavio pred njih knjigu saveza s Bogom, knjigu Zakona od kojeg su se odmetnuli, čitao im je i tumačio, a narod počeo plakati. Postoje različiti plačevi, ali osobito je znakovito kad se netko rasplače iz svijesti da ga Bog unatoč svemu voli i poziva na vjernost po kojoj opet može biti uspješan, ustvrdio je biskup.
Zatim je biskup podsjetio kako sv. Pavao u drugom današnjem čitanju iz Poslanice Rimljanima veli da nam je Bog u Isusu Kristu na konkretan način posvjedočio koliko nas voli, kad je on položio sebe za nas do kraja, do u smrt, i u svetom krštenju nas uključio u to djelo ljubavi i pobjede života nad smrću, oblikujući od nas novi narod, Crkvu. Rekao je kako se može dogoditi da netko od krštenih odluta od Boga i poput židovskog naroda iskusi da se time zapravo udaljio od samoga sebe, i kako je potrebno vratiti se samome sebi na taj način da se vrati Bogu svojom vjernošću. Biskup je ustvrdio da upravo o tome govori Isus u današnjem evanđelju kad traži od nas da ljubimo Boga kao prvoga i najvažnijega u svom životu, više od oca ili majke, sina ili kćeri. Kad netko voli nekoga ili nešto više nego Boga, to je svojevrsno očitovanje sebičnosti, te takav postaje gubitnik, jer nije dobro poslagao ljestvicu životnih vrijednosti, ustvrdio je biskup. Kad Boga volimo kao prvoga i najvažnijega, tada pravom ljubavlju volimo svoje roditelje, svoju djecu i sve druge.
Biskup je upozorio kako Isus u evanđelju rabi riječ „primiti“ da bi označio ljubav kojom treba prvenstveno pristupati njemu samome, jer tko prima njega, prima Oca koji ga je poslao. Pravi izazov po Isusu jest u tome da „nekoga primimo“ i „sebe za njega dadnemo“, a ne da tek „nešto primimo“ ili „nešto dadnemo“, na što se uglavnom svodi civilizacija profita u kojoj živimo. Kad primimo Isusa Krista kao prvoga i najvažnijega, primamo onoga koji je pobijedio smrt, i koji je primio nas u svetom krštenju, i nastavlja nas primati kroz žrtvu svoje ljubavi na oltaru, ustvrdio je biskup. Nakon što primimo Isusa Krista, pozvani smo u njemu i zbog njega primiti i sve druge ljude, počevši od onih najmanjih s kojima se on poistovjetio. Biskup je pozvao sudionike slavlja da s više žara primaju Isusa Krista, i da to prvenstveno svjedoče nedjeljnim svetim misama, iz kojih crpe snagu primati sve ljude kao braću i sestre. Kazao je kako ga između ostalog pogađa i činjenica da neki kršćani nedjeljom odlaze u trgovine – danas je doduše prema novom zakonu u Republici Hrvatskoj prva neradna nedjelja koja to isključuje – smatrajući da će ih ispuniti ono što ondje pribave. Kao što malo dijete ne može opstati bez svojih roditelja ili drugih ljudi koji se za nj brinu, tako ni mi ne možemo u konačnici živjeti bez Boga i njegove ljubavi koja je pobijedila smrt, a čiji dionici postajemo po euharistijskom slavlju, ustvrdio je biskup. Poželio je nazočnima da im posveta njihove župne crkve bude dan obnove svijesti kako je potrebno Bogu dati prvo i najvažnije mjesto u njihovu životu.
Protumačio je potom da je u unutrašnjosti novoizgrađene crkve oprema tako postavljena kako bismo prepoznali u njoj znakove, koji nas uvode u otajstvo što ga slavimo. Kazao je da ambon nije tek neko pomoćno sredstvo na koje možemo staviti knjige iz kojih čitamo na svetim slavljima. On je jaka i stabilna – po mogućnosti kamena – uredba koja nas podsjeća na Isusov grob i anđele koji su navijestili u njem Gospodinovo uskrsnuće. Ambon je mjesto Isusove prisutnosti u njegovoj riječi, koju u crkvi ne čitamo nego naviještamo kao događaj kojeg postajemo dionici u euharistijskom slavlju. Oltar nije tek neki stol, nego žrtvenik na kojem uskrsli Isus zajedno sa svojim vjernima obnavlja i prinosi Ocu žrtvu ljubavi kojom je pobijedio smrt. Sjedalo za predsjedatelja slavlja nije tek stolica, nego znak prisutnosti Isusa Krista u njegovoj osobi. Konačno, u svetom slavlju sudjeluje vjerni narod, ali ne kao statist za kojeg se nešto izvodi kao u kazalištu, nego aktivan subjekt po kojem je prisutan Gospodin koji je rekao „gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrana, i ja sam ondje“ i koji s njime prinosi žrtvu Ocu milu, rekao je biskup. Naglasio je da su to razlozi zbog kojih u nekoj crkvi, da bi mogla biti posvećena, moraju biti postavljeni svi navedeni znakovi, i to ne na neki provizorni, privremeni način, nego od čvrstog materijala, i nepomično. Poželio je da novljanska nova crkva bude prostor u kojem će svi koji u nj zađu moći sabrati svoja srca, uzdići ih Bogu, i svojom se vjerom otvoriti za ono djelo koje s nama i za nas ostvaruje Isus Krist u svetim slavljima, te da bude blagoslovljeno sve što će se u tom smislu u njoj događati.
