Vjernici iz južnog dijela Požeške biskupije, iz župa Požeškoga, Posavskog i Zapadno-slavonskog arhiđakonata, 21. kolovoza na blagdan Gospe Voćinske hodočastili su u Voćin. Po dolasku u voćinsko svetište svaka hodočasnička skupina najprije je prošla kroz sveta vrata, a potom ispunili i druge uvjete za postizanje jubilejskog oprosta. Među prvima su stigli hodočasnici pješaci iz posavskog i požeškog kraja, koji su na ulazu u Voćin oblikovali procesiju te s pjesmom i molitvom ušli u svetište. Njima su se pridružili i pješaci iz novljanskog te daruvarskog kraja. Potom su pristizali autobusi sa skupinama hodočasnika iz pojedinih župa, a brojni su došli osobnim automobilima. Središnje večernje euharistijsko slavlje na otvorenom prostoru pokraj crkve predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu s kamerunskim biskupom Emmanuelom Abbo, pedesetak svećenika, dok su drugi brojni svećenici bili na raspolaganju vjernicima u ispovjedaonici, bogoslovi Požeške biskupije, sestre redovnice te tridesetak tisuća vjernika. Među hodočasnicima bio je Franjo Lucić, saborski zastupnik u posljednjem sazivu, Davor Huška, zamjenik ministra regionalnog razvoja i europskih fondova te Alojz Tomašević, požeško-slavonski župan.
Na početku misnog slavlja biskup Antun i okupljeno mnoštvo hodočasnika pred likom Gospe Voćinske donesenim u ulaznoj procesiji na oltarni prostor „pod nebom“ uputili su Isusovoj Majci trostruki zajednički pozdrav odanosti pjevajući poklik »Blažena ti što povjerova«. »Neka Isusova Majka osjeti i večeras tko joj je došao u pohode«, rekao je biskup Antun, pozdravivši hodočasnike i zaželjevši im dobrodošlicu u Marijinu i njihovu Voćinu. Osobit pozdrav uputio je pješacima, rekavši da su oni na sasvim poseban način ugradili svoju žrtvu u ovo hodočašće. Podsjetio je da se nalazimo u Godini milosrđa i naglasio da nam Marija svojim zagovorom posreduje ono najveće što nam je Isus priskrbio, a to je Božje milosrđe, praštanje i ljubav koja pobjeđuje i samu smrt. S osobitom radošću pozdravio je dragog gosta iz afričkog Kameruna, biskupa Emmanuela Abbo iz biskupije N’gaoundere, u kojoj je kao misionar 27 godina djelovao svećenik Požeške biskupije Karlo Prpić, rekavši da je misionar Karlo našu hrvatsku vjernost Isusu Kristu ugradio u afričku zemlju i dušu a sada biskup Emmanuel uzvraća te u ovom slavlju sjedinjuje njihovu vjeru s našom vjerom, što je okupljeno mnoštvo popratilo pljeskom.
Na početku homilije biskup Antun je rekao da osjeća kako hrvatsko, slavonsko srce okupljenih hodočasnika večeras želi, poput Marijinog, biti pozorno za Boga, i takvim raspoloženjem razumjeti Božju riječ. Ustvrdio je da kada se Bog i nazočni vjernici razumiju, postaje nebitno ono što neki ljudi u našem društvu zastupaju, a što nije u skladu s Božjom voljom, jer oni vjerničkim srcem slušaju i slijede ono na što ih potiče Božja Riječ i tako u nama pobjeđuje Bog. Kazao je kako je svaki hodočasnik večeras u Voćinu dao ime onom bezimenom »nekom« koji je Isusu u današnjem evanđeokom ulomku postavio pitanje o broju onih koji se spašavaju, jer im je svima stalo do toga da Hrvatska ne krene samo boljim gospodarskim putem, nego da njezini građani stignu do kraljevstva nebeskog, do punine vječnog života za kojim im srce čezne. Tumačeći Isusovu riječ o uskim vratima koja vode u kraljevstvo nebesko, biskup Antun je rekao da je Bog u Isusu Kristu svakom čovjeku otvorio vrata svoga milosrđa, i u svoju ljubav koja pobjeđuje zlo uključio sve ljude, bez iznimke, uključujući i sve one kojih smo se počesto u napasti odreći zbog zla koje su nam nanijeli ili još uvijek nanose. Nije Bog stvorio Srbina, udbaša, Hrvata, nego je stvorio čovjeka, naglasio je biskup, rekavši da zlih ljudi ima u svakom narodu, i da se Bog ne odriče niti zločinca, nego njegova zločina i grijeha. I zločinci će ući u kraljevstvo nebesko, pod uvjetom da se pokaju, ustvrdio je biskup, rekavši da u Hrvatskoj ima previše isključivosti o kojoj se u posljednje vrijeme čuje i s oltara. Naglasio je da nas je Marija večeras okupila u Voćinu upravo zato da nam posvjedoči kako nas Bog kao pojedince želi spasiti u zajednici i da mu na ovom hodočašću posvjedočimo kako pripadamo onom Bogu koji svojim milosrđem voli svakog čovjeka, i želi ga uključiti u svoje zajedništvo, u onu puninu života koja se zove kraljevstvo nebesko. Pozvao je nazočne da njihova vjera večeras bude očitovanje kako vole svoju domovinu Hrvatsku, i svakom Hrvatu žele dobro, ali jednako tako i svakom drugom čovjeku, bez razlike na nacionalnu ili koju drugu pripadnost, da budu milosrdni kao Otac koji se nikoga ne odriče.
Dodao je da se kroz uska vrata ulazi u kraljevstvo nebesko ondje gdje ljudi žive opredjeljenje za dobrotu i ljubav koje ima i u pripadnika drugih naroda i kod onih izvan Crkve, kad se u braku i obitelji, te na različitim razinama javnog života, napose u politici ljudi žrtvuju jedni za druge. Podsjetio je da je to Isusov put žrtve ljubavi na križu i njegove pobjede nad zlom i smrću, te je pozvao hodočasnike da mu budu vjerni u svojoj svakodnevici. »Marijo, budi s nama na tom putu naših hodočasničkih odluka, u našim nastojanjima da budemo Isusovi u njegovoj Crkvi«, zaključio je biskup Antun. Dodao je još kako je nazočnost biskupa Emmanuela na ovom slavlju snažno svjedočanstvu univerzalnosti Isusove žrtve ljubavi, koja grli svakog čovjeka na svim kontinentima i koja je u temeljima katolištva njegove Crkve, te ga zamolio da nam o tome uputi koju riječ.
Biskup Emmanuel je najprije zahvalio biskupu Antunu na toplom prijemu, rekavši da će sačuvati trajne uspomene na svoj boravak u Požeškoj biskupiji. Zahvalio je i svećenicima, kao i ostalim pojedincima koje je ovih dana susretao na jednostavnosti i simpatiji koju su izrazili prema njemu kao strancu i biskupu iz daleke zemlje. Izrazio je posebnu radost što može sudjelovati u ovom slavlju u godini Izvanrednog jubileja milosrđa, rekavši da je njegovo sudjelovanje znak blizine hrvatskog i kamerunskog naroda, vjernika Požeške biskupije i njegove biskupije N’gaoundere. Podsjetio je da se prvi posjet jednog afričkog biskupa Požeškoj biskupiji zbio 2002. godine, kada je njegov prethodnik, sada već pokojni, biskup Joseph Djida, bio ovdje, i odavde ponio lijepe uspomene. Potom je u kratkim crtama prikazao biskupiju N’gaoundere, za čijeg je biskupa zaređen nakon Uskrsa ove godine, rekavši da je ona utemeljena 1982. godine, a da je prvi domaći svećenik zaređen 1991. godine. Ona danas ima određeni broj velikih župa, misijskih postaja s oko 45.000 katolika, 29 domaćih biskupijskih svećenika, 7 redovničkih svećenika, 6 svećenika Fidei Donum, (svećenici koji su došli iz drugih biskupija širom svijeta). Od milijun stanovnika koji žive na području koje obuhvaća njegova biskupija, 5 % je katolika, dok većinu čine muslimani kojih je 80 %. Biskup Emmanuel je istaknuo da barem do sada katolici i muslimani na području njegove biskupije žive u miru, njegujući snošljivost, čemu on u svom biskupskom poslanju želi i dalje pridoositi, uvjeren da se samo u miru može graditi bolja budućnost. Nastavljajući prikazivati pastoralno djelovanje svoje biskupije rekao je da je ono usredotočeno na rad s mladima i s laicima u sklopu tzv. katoličke akcije, ali da nipošto nisu zanemarene ostale skupine vjernika, osobito oni koji su najranjiviji, najsiromašniji i najpogođeniji sloj društva, kojima se trajno pomaže u skladu s njihovim skromnim mogućnostima i sredstvima. Osobito je istaknuo zalaganje njegove biskupije u prihvatu i zbrinjavanju izbjeglica, koji su pred napadima islamskih fundamentalista u susjednim zemljama našli utočište u Kamerunu. Istaknuo je da je ono što Katolička Crkva čini u kamerunskom društvu na području školstva i zdravstva dobro prihvaćeno i cijenjeno i od muslimana, i od državnih vlasti. Crkva posjeduje 10 vrtića, 22 osnovne i 3 srednje škole koje polazi šest tisuća djece i mladih, od kojih su dobar dio muslimani, a ima i protestanata, jer su katoličke odgojne metode veoma na cijeni. Usto ima 10 katoličkih ambulanti i klinika. Takvo djelovanje Crkve, nastavio je biskup Emnanuel, prikladno je i učinkovito sredstvo da se ljudima svjedoči poruka Isusova, naglasivši pritom da ona to evangelizacijsko djelo ne bi mogla vršiti bez duhovne i materijalne pomoći tolikih plemenitih ljudi izvan naše zemlje i s drugih kontinenata. U tom kontekstu istaknuo je izvanrednu suradnju i pomoć Požeške biskupije posljednjih petnaestak godina kako u infrastrukturi, tako i u duhovnim zvanjima. Zahvalio je Požeškoj biskupiji za prisutnost njezina misionara Karla Prpića od 1989. do 2016. godine, koji je u biskupiji N’gaoundere bio zadužen za formaciju svećenika, a vršio je i službu duhovnika i dušobrižnika u katoličkim školama, udruženjima i pokretima. Izrazio je nadu da bi nakon Karlovog povratka u svoju Požešku biskupiju, u dogledno vrijeme, možda za koju godinu, mogao dobiti kojeg misionara svećenika, a rado bi prihvatio i kojeg misionara laika. Ustvrdio je da se u susretu dvije mjesne Crkve, Požege i N’gaoundere, na najbolji mogući način očitovala univerzalnost Katoličke Crkve. »Neka nam Gospodin dadne snage da se odnosi između naša dva naroda i naše dvije biskupije poboljšaju i iz godine u godinu rastu, napose na duhovnom planu. Molim vas da nas ne zaboravite u vašim molitvama, a ja, moji svećenici i drugi kojima ću o vama govoriti, obećavamo da ćemo moliti na vaše nakane. Po zagovoru Presvete Djevice Marije, neka vas Gospodin ispuni svakim dobrom, napose preuzvišenog gospodina biskupa Antuna, sve njegove svećenike, redovnike i redovnice te druge suradnike, i neka taj blagoslov Gospodnji ostane na svim vjernicima ove plemenite i lijepe biskupije«, zaključio je biskup Emanuel.
Nakon popričesne molitve uslijedila je procesija s likom Gospe Voćinske kroz okupljeno mnoštvo naroda praćena morem svjetla koje su stvorile svijeće u hodočasničkim rukama uzdizane uvis i spuštane, s pohvalama i molbenicama Isusovoj Majci protkana poklicima i molitvama oblikovanima na temelju Bule pape Franje „Lice milosrđa“. Procesija je završila činom povjere nazočnih Isusovoj Majci koji je predvodio biskup Antun. On je na kraju zahvalio nazočnima za toplinu srca, ljepotu pjesme i snagu molitve kojom su izrazili odanost Mariji, Gospi Voćinskoj, zaželjevši im da otiđu svojim kućama ispunjeni radošću u svojim srcima, i na sve zazivajući Božji blagoslov. Lik Gospe Voćinske prenesen je u procesiji na njegovo mjesto u crkvi, koje su ispratili mnogi hodočasnici, neumorni u pjesmi i molitvi. Svi sudionici slavlja bili su na kraju zahvalni, što se hodočasnički program mogao održati na prostoru „pod nebom“ po lijepom vremenu, što je shvaćeno kao poseban Gospin dar jer je po njegovu završetku nastupila grmljavina i kiša.
