Na blagdan Gospe Voćinske, 21. kolovoza hodočastili su u Voćin vjernici iz župa Katedralnog, Posavskog i Zapadno slavonskog arhiđakonata Požeške biskupije. Euharistijsko slavlje u zajedništvu sa svećenicima i brojnim Božjim narodom predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević.
U homiliji biskup je sudionicima slavlja razložio kako hodočašće tvori nekoliko duhovnih koraka koje su pozvani učiniti. Kazao je ponajprije kako mu je nedavno jedna njegova poznanica ispripovjedila da je njoj hodočašće u Voćin više od bilo kakvog godišnjeg odmora, jer odlazak na more ili nekamo drugamo fizički odmara a hodočašće je odmor za dušu. Biskup je izrazio uvjerenje da nazočni hodočasnici tako razumiju sebe pred Bogom i pred životom, smatrajući kako je potrebno vlastitoj duši dati da se snađe u svemu onome što se zbiva u našem nimalo jednostavnom vremenu u kojem ljudi pokreću mnogo toga teškoga, poput ratova u Ukrajini i Sudanu, s neizmjernim poniženjima, patnjama i ubijanjima nedužnih osoba. Istaknuo je kako na hodočašću nastojimo razumjeti sebe i ono što se zbiva u dubini događaja i daje im smisao, ne polazeći od onoga što pokreću ljudi, nego što je ostvario Bog za nas u Sinu svome Isusu Kristu služenjem njegove Majke, koja je znala Boga slušati, čuti, razumjeti i s njime surađivati. Zamolio je Isusovu Majku neka nam pomogne imati dušu koja Boga razumije i slobodu koja se odvažno opredjeljuje slijediti ono što je Božje, te živjeti od njegove pobjede, ne bojeći se ljudskoga smrtonosnog djelovanja.
Biskup je potom spomenuo kako još uvijek nastoji posjećivati mjesta i ljude koji su teško stradali u olujnom nevremenu prije mjesec dana, te se prošlog petka svratio u Buk, gdje su na župnoj crkvi i još ponekim kućama vidljivi tragovi razaranja, odnesen je lim s crkvenog zvonika i rastresen crijep na cijeloj površini krova. Kazao je kako ga je potreba materijalne obnove navedenih građevina podsjetila na još veću potrebu obnove naše nutarnje ranjenosti u dušama i savjestima, koja je posljedica suvremenih ideoloških i drugih nasilja nad čovjekovim duhovnim bićem, te ostajemo nepokriveni, na neki način bez krova s obzirom na smisao našeg postojanja i razaranje evanđeoskog civilizacijskog tkiva kojem pripadamo. Uz građevinske krovopokrivače u ovom trenutku još su nam potrebniji svojevrsni duhovni krovopokrivači, koji će nas zaštiti od razornog djelovanja zla i smrtnih snaga, rekao je biskup. Istaknuo je da nema boljeg od Isusa Krista, na što nas trajno podsjeća njegova Majka u svojim svetištima. Ona nam i u Voćinu nakon teškog zla koje se dogodilo 1991. neumorno svjedoči da zadnju riječ nemaju ljudska ubijanja i razaranja, nego Isusova pobjednička ljubav na križu, kojom on jedini može izliječiti naše nutarnje hrvatske ranjenosti, te da je stoga on naša istinska hrvatska osobna, obiteljska i zajednička nada da u nutarnjim ranjenostima nećemo iskrvariti, uvenuti ili umrijeti. I na ovom hodočašću to s Marijom ispovijedamo te s njome postajemo dionici tog božanskog pobjedničkog dinamizma. Poželio je hodočasnicima da bude blagoslovljen korak kojim su na ovo hodočašće donijeli svoje izranjeno srce i savjest, moleći Gospodina Isusa da ih on po zagovoru svoje Majke izliječi svojom milosrdnom ljubavlju, osobito po sakramentu pomirenja, koji je većina od njih primila. Zahvalio je Gospodinu Isusu što po sakramentima pomirenja i euharistije ulazi u nas kao lijek za naše nemoći, kao lijek besmrtnosti za našu smrtnost. Svećenicima pak ispovjednicima zahvalio je što su i ovom prigodom vjerno i požrtvovno u ispovjedaonici služili Božjem milosrđu.
Daljnji duhovni korak koji nam valja učiniti na ovom hodočašću, kazao je biskup, odnosi se na naše mlade. Na to nas potiče događaj minulih dana kada je skupina mladića koji se nazivaju nogometnim navijačima Dinama otišla u Atenu i ondje se potukla s navijačima tamošnjega kluba, izazvavši nemali nered, te se pitamo što to zapravo znači i čemu je to trebalo poslužiti. Istaknuo je kako nam to doziva u svijest da je zlo takvo da nas zna zavesti te činimo ono što je protiv nas i našeg dostojanstva, protiv naše zemlje, protiv Božjih i evanđeoskih vrijednosti, koje su nas kao pojedince i narod oblikovale tijekom naših četrnaest stoljeća. Hoćemo li na lagan, možda i nepromišljen način rasprodavati našu dragocjenu duhovnu baštinu, vrijednosti koje smo naučili u svojim obiteljima i u svojim crkvama, upitao je biskup. Pozvao je hodočasnike neka traže način na koji će pomoći mladim ljudima da budu svjesni spomenute duhovne baštine, da budu njezini suradnici i nositelji onih vrijednosti koje nam pružaju dostojanstvo i koje nas očovječuju. Rekao je kako to nije lagana zadaća, i da jedan od razloga zašto smo došli na ovo hodočašće jest i taj da u molitvi tražimo pomoć odozgor za naše mlade, da ne povjeruju lažnim privlačnostima kako se postaje velikima i značajnima kroz djela zbog kojih se moramo sramiti, nego po djelima koja očituju evanđeoski sustav vrijednosti. Ako ne živimo od Božjih vrijednosti u čiju smo se moć očovječenja stoljećima osvjedočili, postajemo izgubljeni naraštaj, upozorio je biskup. Radi toga ovo je hodočašće važan korak u našem nastojanju oko sprječavanja da nam se to dogodi, moleći Isusovu Majku da bude s nama u našim osobnim i zajedničkim nevoljama, kao što je to bila s našim očevima i majkama. Povjerimo Isusovoj Majci neka moli za Božji blagoslov u našim obiteljima, da budu bogate porodom, da se djeca i mladi ne pogube u zabludama suvremenog svijeta.
Nadahnuće za naredne hodočasničke duhovne korake biskup je pronašao u naviještenim svetim čitanjima. Polazeći od drugog čitanja iz Poslanice Galaćanima, biskup je podsjetio hodočasnike da je naša najdragocjenija baština koju trebamo čuvati kao zjenicu oka svoga to što smo u Sinu Očevu, Isusu rođenu kao čovjeku od Marije Djevice zahvatom Duha Svetoga, Božjom inicijativom uspostavljeni u naš konačni i pravi status sinova i kćeri Božjih, postali baštinici Sinovljevi za vječnost. Potaknuo je hodočasnike neka se u svojim međusobnim odnosima ravnaju po toj istini, te u povezanosti s Bogom zauzetije izgrađuju civilizaciju ljubavi i kulturu života.
Na temelju evanđeoskog ulomka o susretu dviju trudnih žena Marije i Elizabete, koje su se u okruženju ondašnje rimske civilizacije obilježene kulturom smrti vjernički opredijelile surađivati s Bogom i djelovati tako da njihova domovina ne bude prostor u kojem se propada i gubi, nego promiče život. Biskup je ustvrdio da se u ljudskoj nemoći i krhkosti ovih dviju majki suradnicâ kulture života i promicateljicâ civilizacije ljubavi očitavala Božja snaga i moć. Pozvao je sudionike slavlja neka se na ovom hodočašću još dublje zagledaju u njihove vjerničke likove, i požele da i oni susreću sve ljude u poštovanju i pomaganju, te poput njih budu suradnici kulture života i promicatelji civilizacije ljubavi.
Kao još jedan duhovni korak koji valja učiniti na ovom hodočašću, biskup je naznačio zajedništvo vjere. Naime, Marijino i Elizabetino zajedništvo, utemeljeno u Božjoj inicijativi začeća i rođenja Isusa Krista i Ivana Krstitelja, imalo je svoje posebno očitovanje u onom skupu u Dvorani posljednje večere, gdje su apostoli nakon Isusova uzašašća na nebo s njegovom Majkom Marijom molitveno iščekivali silazak Duha Svetoga, kako nam svjedoči ulomak iz Djela apostolskih naviješten u prvom čitanju. Naše najdublje hrvatsko zajedništvo ostvaruje uskrsli i živi Isus Krist u svojoj Crkvi, trajno nazočan po naviještanju Božje riječi, molitvi i slavljenju svetih otajstava, osobito svete mise, ustvrdio je biskup. Duhovno vezivo prve crkvene zajednice kako je prikazuju Djela apostolska jest molitva, te je biskup rekao da po redovitoj pa i najkraćoj obiteljskoj molitvi Bogu otvaramo duhovne prostore da nas on svojim djelovanjem prosvjetljuje i ojačava u hrvanju sa životnim poteškoćama i nevoljama. Zaključio je da je ovo hodočasničko slavlje upravo takvo zajedništvo naše biskupijske zajednice u molitvi s Marijom Isusovom Majkom. Dodao je da na svoj način Isus i na ovom hodočašću upućuje svojoj Majci riječi: „Ženo, evo ti sina!“, kojima sve nas povjerava njezinoj majčinskoj ljubavi. Pozvao je hodočasnike da joj posvjedoče svoju vjernost te joj obnovljenom vjerom kažu: „Majko, evo ti sina! Majko, evo ti kćeri!“ Biskup je pozvao da solist zapjeva Isusove riječi: „Evo ti Majke!“ i da na to svi nazočni odgovore pjevajući: „Evo ti sina!“ i „Evo ti kćeri!“.
