Na svetkovinu sv. Roka zaštitnika istoimene virovitičke Župe i grada Virovitice, 16. kolovoza požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je svečano euharistijsko slavlje u župnoj crkvi sv. Roka u Virovitici. S njim su koncelebrirali franjevci koji pastoralno djeluju u Župi na čelu sa župnikom i gvardijanom Rozom Brkićem, te svećenici Virovitičkog dekanata na čelu s dekanom Pavlom Filipovićem. Na početku je župnik Rozo uputio biskupu i drugima nazočnima izraze dobrodošlice. Biskup je zahvalio za pozdrav i posvjedočio radost zbog ponovnog susreta s vjernicima grada Virovitice, a još više što u ovom slavlju zajedno s njima susreće živoga, uskrslog Krista, ulazi u Božji svijet u kojem je sv. Rok živio, i postao pobjednikom nad zlom i smrću.
Na početku homilije biskup je spomenuo da je u nedjelju prije podne u Subotici bio na slavlju žetvenih svečanosti bunjevačkih Hrvata, zvanih Dužijanca, navečer istoga dana u biskupijskom najstarijem marijanskom svetištu u Kloštru kod Slavonskog Kobaša, a da je jučer na Veliku Gospu u Voćinu predvodio slavlje hodočašća obitelji s brojnom djecom, posvjedočivši kako je u susretima s hodočasnicima osjetio da vjernička duša hrvatskog čovjeka čezne za boljim životom. Istaknuo je da postoje različiti putovi kojima ljudi nastoje postići taj cilj, podsjetivši da u Virovitici ima onih koji to uspješno nastoje činiti kroz povlačenje financijskih sredstava iz fondova Europske unije i njihovo investiranje u domaće gospodarstvo. Ustvrdio je da gospodarski napredak služi dostojanstvu ljudskog života, ali s druge strane on ne može zadovoljiti sve ono za čim čezne ljudsko srce: za puninom, pravdom, istinom, ljubavlju, smislom. Spomenute gospodarske vrijednosti su kratkoročne, traju do groba, a mi čeznemo za vječnošću.
Primjer sv. Roka svjedoči da postoje putovi koji nas mogu dovesti do Božjeg svijeta, i u tom svijetu pronaći milosne izvore, na kojima naša jedinstvena i neponovljiva osoba susreće puninu i smisao. Svesti život na izvanjsko, oko čega se trude različiti politički i gospodarski modeli, a zanemariti dublju, duhovnu razinu našeg bića, bila bi nepravda prema čovjeku. Ustvrdio je kako je on duhovno biće čije je središte savjest, put koji vodi k Bogu. Savjest je naše duhovno osjetilo, moć duha kroz koju nam Bog otkriva što je za naše dobro, a što je protiv nas. Biskup je upozorio da smo mi ranjeni zlom i da savjest može postati pokvarena, korumpirana. Kad je čovjek tjelesno bolestan odlazi k liječniku i uz pomoć propisanih lijekova nastoji ozdraviti. Međutim, nastavio je, kad je netko pokvaren i razoren iznutra, na duhovnoj razini, kad mu je savjest – to nutarnje osjetilo za dobro, za život i za Boga – toliko umrtvljena i zamračena da on više ni ne vidi zlo čiji je izvor u njemu, onda se čovjek vrti u začaranom krugu, zavaravajući se da će tim putem biti sretan. Korupcija se lako pretvara u sustav zla koji ponižava ljude, lišava mogućnosti da postignu potrebna materijalna dobra, jer je profit u korumpiranom sustavu rezerviran za manji broj odabranih pojedinaca ili interesnih skupina. Korupcija je posljedica našega ranjenog bića i savjesti, i zato se ona, ustvrdio je biskup, ne može iskorijeniti putem državnih zakona i zatvorskih kazni, jer one su nešto izvanjsko, ne dopiru do dubine bića u kojoj se rađa zlo.
Ukazao je na to kako se bolesnu savjest može početi liječiti samo ako netko uvidi svoje stanje i poželi iz njega izaći. Stoga je potrebno imati vremena za sebe, trajno ispitivati svoju savjest, otkrivati što nas u našoj nutrini pokreće na zlo, i što nas navodi da budemo dionici sustava zla. Biskup je nazočnima spomenuo kako mu je osobito drag Ispit savjesti Tina Ujevića, zapisan u njegovim Autobiografskim rukovetima, u kojem pjesnik kaže da je to najbolji trenutak njegove ljudske bistrine. Ispit savjesti je postavljanje točne dijagnoze našeg srca i duše na temelju koje možemo otkriti da nam je Bog u Isusu Kristu darovao najbolji lijek, kad je njegovim utjelovljenjem ušao u naše nutarnje rane da bi u njih unio snagu svoga Duha koja liječi, prosvjetljuje i čisti.
Biskup je progovorio potom o ljudskoj ranjenoj slobodi koja bira između dobra i zla, i Božjoj slobodi koja bira samo dobro. Podsjetio je kako nas sv. Pavao uvjerava u naviještenom ulomku iz Poslanice Korinćanima da je Bog u svojoj slobodi izabrao svakoga pojedinog od nas kad nas je stvorio i pozvao da budemo kršćani, izabrao nas u našim slabostima i ranjenostima, ustvrdivši da on pri tom sigurno nije pogriješio. Kazao je da smo nemoćni po zlu kojim smo ranjeni, ali moćni po Božjem izabranju, potvrđenom u krsnom čišćenju od te ranjenosti. Izrazio je suzdržanost prema onima koji pod teretom zla prebrzo donose zaključak da su opsjednuti đavlom, pa traže egzorcizam. Spomenuo je da je Crkva vrlo oprezna u tom pogledu, jer dobro zna da u svojoj ranjenosti zlom nismo prepušteni đavlu, koga je Isus Krist svojom smrću pobijedio te nas u krštenju i svetoj potvrdi učinio dionicima svoje pobjede, opečatio snagom svoga Duha. Naglasio je da taj pečat nije nešto beznačajno i usputno, nego snažno oružje u borbi protiv Zloga. Pozvao je nazočne da više vjeruju Božjoj snazi kojom su opečaćeni, nego navali Zloga, jer Božje izabiranje nije tek neka teorija, nego je u Isusu Kristu postala životno konkretna.
Istaknuo je k tome da Bog nama slabim i ranjenim ljudima pristupa svojim milosrđem, praštanjem, dobrotom i ljubavlju te i nas poziva da ga nasljedujemo djelima milosrđa kao što je to činio starozavjetni pravednik Tobit, o kojem je riječ u ulomku današnjega prvog čitanja iz Knjige Tobijine. Potaknuo je nazočne da se u ovoj Godini milosrđa pred navedenim teškim i mučnim pitanjima našeg postojanja zaustave i obnove u vjeri kako je Božje milosrđe veće od zla, moćnije od diktata zla i Zloga. Pozvao ih je da kroz molitvu, slušanje Božje Riječi, napose kroz svetu ispovijed liječe svoju nemoć i ranjenost zlom. Ukazao je na to da Hrvatska neće postati bolja kad korumpirani ljudi dospiju u zatvor, nego kad u njoj bude više otvorenosti za Božje milosrđe i više našeg milosrđa jednih prema drugima. To je Božji put društvenog ozdravljenja, kazao je biskup i zamolio Gospodina Isusa da i nama kao sv. Roku pomogne rasti duhom i postati velikima, da se nikad ne odreknemo toga puta.
Na svršetku misnog slavlja biskup je čestitao župniku i gvardijanu Rozi Brkiću, svoj braći franjevcima i svim župljanima virovitičke Župe Sv. Roka, svetkovinu njihova nebeskog zaštitnika, a svim stanovnicima Virovitice na čelu Dan njihova grada. Potom je središtem grada u zavjetnoj procesiji pronijet lik sv. Roka, a po povratku u crkvu otpjevan je himan »Tebe Boga hvalimo«, i izmoljena molitva sv. Roku, nakon čega je biskup Antun na sve nazočne i na sav grad Viroviticu zazvao Božji blagoslov.
Vijesti BISKUP ŠKVORČEVIĆ U VIROVITICI PREDVODIO SLAVLJE U ČAST SV. ROKA
