Prigodom obljetnice ubojstva 24 civila iz Četekovca, Čojluga i Balinaca, požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je 2. rujna 2023. mjesto Mikleuš blizu spomenutih mjesta stradanja u župi Nova Bukovica nedaleko Slatine te u tamošnjoj crkvi sv. Terezije Avilske predvodio za njih misno spomen-slavlje. Među rodbinom poginulih i drugim vjernicima bili su i načelnik Općine Mikleuš te predsjednik Općinskog vijeća. Pozdravljajući nazočne biskup je podsjetio da se za dva dana navršava trideset i druga obljetnica smrti dvadeset i četvero nedužnih ljudi iz Balinaca, Četekovca i Čojluga. Kazao je kako se na spomen toga stradanja kao neki prirodni odgovor u nama pojavljuje osjećaj otpora i mržnje prema onima koji su počinili spomenuti zločin. Međutim, Gospodin naš Isusu Krist dok je raspet visio na križu molio je: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“. Biskup je istaknuo kako večeras želimo posvjedočiti, ne samo da ne zaboravljamo spomenute stradalnike, nego i sjediniti se s Isusom Kristom pa i mi praštati, da nam zlo ne potamni dušu, te se svrstamo među one koji su daleko od naših poginulih. Podsjetivši da Bog nije biće zaborava, izrazio je uvjerenje da On svojom ljubavlju pamti sve naše poginule, te je pozvao nazočne da u ovoj svetoj misi, spomenom Isusove ljubavi s križa kojom je pobijedio smrt, obnove pamćenje na njih.
U homiliji biskup je rekao kako bi bilo zanimljivo ispitati o čemu sudionici slavlja svakodnevno međusobno pripovijedaju sa svojima u obitelji, susjedima i drugima. Spomenuo je da ljudi najčešće pričaju kako svijet u kojem živimo ne valja i kako ne valjaju ljudi koji u njemu žive. Ustvrdio je kako se susrećemo s negativnim poimanjem vremena u kojem živimo a da nam zapravo nitko ne zna reći gdje smo to mi s obzirom na našu sadašnjost i budućnost. Nasuprot tome u naviještenim svetim čitanjima i sv. Pavao i Gospodin Isus poučavaju nas da stvarnost u kojoj živimo nije nešto čvrsto, nego svojevrsno među-vrijeme između onoga što je Isus Krist ostvario svojom mukom i smrću na križu, i onoga što on još treba ostvariti u punini kad ponovno dođe na koncu vremena, ustvrdio je biskup. U ulomku prvog čitanja sv. Pavao opominje kršćane u Solunu kako iščekivanje Isusova drugog dolaska nije razlog da se prepuste ljenčarenju i besposličarenju, nego da trebaju raditi svojim vlastitim rukama i odnositi se jedni prema drugima bratskom ljubavlju. Gospodin pak Isus u naviještenoj evanđeoskoj prispodobi o talentima naznačuje što trebamo raditi. Za razliku od općeg poimanja talenata kao nadarenosti u znanju i nekim životnim vještinama, oni su u evanđelju vrijednosti što smo ih primili od Boga, i s kojima trebamo surađivati na način da ih ulažemo u život kao što mnogi ulažu novac kod bankara da bi na taj način stekli neku dobit i uvećali primljeno imanje, kazao je biskup. Dodao je kako je u spomenutoj prispodobi riječ o tri vrste slugu kojima je njihov gospodar – misli se očito na Isusa Krista – prije negoli je pošao na daleki put, uručio različitu količinu talenata, očekujući od njih da mu njihovom dobrom uporabom povećaju imanje. Prvi i drugi sluga, onaj koji je dobio deset i onaj s pet udvostručili su primljeno gospodarevo blago i zbog toga po njegovu povratku primili pohvalu. Međutim treći sluga je jedan primljeni talent zakopao u zemlju da bi gospodaru po njegovu povratku vratio ono što je njegovo, obrazloživši kako je znao da je on čovjek strog i uzima ondje gdje nije kopao i kupi gdje niti vijao, zbog čega ga je gospodar oštro prekorio i primjereno kaznio, proglasivši ga zlim, lijenim i beskorisnim slugom, ustvrdio je biskup. Istaknuo je kako su tom sluzi slični neki današnji ljudi koji ništa ne rade, nego pripovijedaju kritizirajući sve i sva, zavaravajući i sebe i druge oko sebe kako se putem takvoga negativističkog pristupa stvarnosti može nešto postići. Pozvao je sudionike slavlja da se izazvani spomenutom Isusovom prispodobom zapitaju s čime će doći pred Boga i pred vječnost. Naglasio je da je najveći talent, koji nam je Bog podario ljubav Sina njegova Isusa Krista na križu te je ključno pitanje je li taj dragocjeni dar u vjeri primamo, s njime surađujemo, i po njemu djelujemo ili smo ga zakopali te je on ostao za nas mrtav. Biskup je potaknuo nazočne da stradalnicima u Domovinskom ratu, čije se 32. obljetnice ubojstva spominjemo, pristupe upravo talentom ljubavi, koji su primili od Boga. Pristupe li im nečim nevrijednim, prezirom drugoga ili možda mržnjom prema ubojicama, neće samo oni potonuti pod teretom teških povijesnih činjenica, nego i oni koji su to zlo počinili, jer im nisu znali pristupiti evanđeoskom moći kojom se zlo pobjeđuje, upozorio je biskup. Ustvrdio je kako prvo i najvažnije u našem suočavanju sa zlom i zločincima nije misao na osvetu, nego divljenje Božjem djelu ljubavi u Isusu Kristu, koje je jače od svega našega ljudskoga, prolaznoga, i zloga. Izrazio je uvjerenje da sudionici slavlja osjećaju koliko je važno da Isus Krist ima po njima u Hrvatskoj sluge, koji nisu zli, lijeni i beskorisni, kako je Isus nazvao jednoga u evanđelju, nego dobri i vjerni sluge koji se nikad neće prepustiti napasti zla, mraka nemoći i mržnje. Pozvao je sudionike slavlja da ove sparne ljetne večere kažu Isusu Kristu kako razumiju da je on išao na križ zato da bi božansku ljubav, pobjednicu nad smrću, to najdragocjenije Božje blago unio u naše nemoći, u našu prolaznost i smrt, u naše mržnje i osvete, u naša ubijanja drugih, te nas njime oživio.
Zamolio je sv. Tereziju Avilsku, zaštitnicu crkve u Mikleušu da moli s njima i za njih, da im se otvore oni Božji vidici u kojima se ona znala vjernički snalaziti i na kojima je prepoznavala da je naša šansa i veličina u onome što je Bog ostvario za nas u Isusu Kristu, te je mi zbog toga s pravom nazivamo velikom. Zamolio je sv. Tereziju Veliku da svakom pojedinom sudioniku slavlja i svima zajedno pomogne da i oni poput nje budu veliki u Bogu, u Isusu Kristu i u njegovoj pobjedi nad smrću.
Pri svršetku pričesti biskup je za poginule civile izmolio molitvu odrješenja. Na koncu misnog slavlja biskup je dosadašnjem župniku Dejanu Iliću zahvalio za njegovu služenje u novobukovičkoj Župi, a novom župniku Ivanu Štivičiću poželio je da Bog blagoslovi njegove prve pastoralne korake u njoj, pozvavši župljane na suradnju s njime. Potom je župnik Ivan izrekao riječi zahvale javnim dužnosnicima, svećenicima, pjevačima, vjeroučiteljima i ministrantima, a osobito biskupu Antunu što je i ove godine bio s njima molitelj za poginule. Biskup je izrazio radost što će se s nekim od nazočnih vjernika uskoro opet susresti na hodočašću u Voćinu na blagdan Male Gospe.
