Požeški biskup Antun Škvorčević zajedno sa svećenicima Pakračkog dekanata slavio je 6. listopada 2023. svetu misu za 16 poginulih hrvatskih branitelja i troje civila na mjestu njihova stradanja u Gornjoj Obriježi prije 32 godine u Župi Donja Obrijež nedaleko Pakraca.
Za polazište homilije biskup je uzeo završne riječi proroka Baruha u ulomku prvog čitanja: „Svaki je od nas hodio po nagnuću svoga opakog srca, služeći drugim bogovima, i čineći što nije po volji Gospodu, Bogu našemu.“ Potaknuti navedenim prorokovim riječima o nagnućima opakog srca, mogli bismo naše razmišljanja započeti govorom o onima koji su u domovinskom ratu bili spremni počiniti zločine, jer svako zlodjelo izlazi iz dubine čovjekova zla srca, iz mračna nauma njegova duha. Biskup je pojasnio kako je prorok Baruh, suradnik proroka Jeremije, bio svjedok političkih događaja, ljudskih strategija koje su poduzimali judejski kralj i njegovi najbliži suradnici, ne oslanjajući se ponajprije na Boga i savez koji je narod sklopio s njime kad je krenuo putem oslobođenja iz egipatskog ropstva. Prorok Jeremija i Baruh upozoravaju kralja neka se u svojim odlukama napose u teškim povijesnim situacijama ne rukovodi samo onim što mu njegovi savjetnici predlažu iz neke svoje ljudske strategije i kombinatorike, već da ponajprije osluškuje ono što mu Bog poručuje, te sluša proroke, Božje izaslanike. Naime, opako ljudsko srce ne uspijeva čuti ono što Bog govori, jer je obuzeto vlastitim sebičnim mislima i zlim namjerama, te mu je potrebno obraćenje, kako bi čovjek mogao prepoznati Božje naume i po njima se ravnati, ustvrdio je biskup.
Podsjetio je sudionike slavlja da se opakim srcem ne stiže daleko, te i ove godine kao i prethodne želimo na ovom istom mjestu razmatrati o plemenitosti srca većine hrvatskih branitelja, koje je razabralo da se samo nesebičnim djelovanjem u onim teškim danima rata, te njihovom spremnošću na žrtvu koja je išla do polaganja života za druge mogla ostvarivati naša sloboda i dostojanstvo. Biskup je naglasio kako je plemenito srce poginulih branitelja najviše i najljepše što nam se u Hrvatskoj moglo dogoditi u zlu vremenu, istaknuvši da su se oni na taj način pridružili Isusovoj pobjedi nad smrću, i postigli u njem slobodu od svake uvjetovanosti u vječnosti. Dodao je kako nas to potiče na razmišljanje o vrijednostima u suvremenim okolnostima našega društva, gdje nam se gotovo redovito različita zla i negativnosti predstavlja kao važne događaje. Ustvrdio je kako je ovo naše doba slično sedmom stoljeću prije Krista u kojem je živio prorok Baruh. Podsjetivši kako mi rado ističemo sedmo stoljeće poslije Krista, kad su se naši preci dolaskom na ove prostore opredijelili po krštenju postati kršćanski narod, Isusova svojina u njegovoj Crkvi, uvjereni da on nikome nije spremio smrt, nego je na križu umro za sve ljude, da bi oni mogli vječno živjeti. Slično je to sa židovskim narodom koji je po savezu na Sinaju postao Božji narod, ali u međuvremenu u Baruhovo doba nije više tome davao prvenstvo, počeo se gubiti u vlastitim protu Božjim opredjeljenjima. Biskup je upozorio na opasnost da nam kršćanska pripadnost u Hrvatskoj postane nešto sporedno i usputno. Naglasio je kako je ta pripadnost živa kad pojedinci svjesno i slobodno prihvaćaju Boga i njegove zapovijedi, opredjeljuju se za Isusova načela po kojima razmišljaju i djeluju. Onaj tko kaže da je kršćanin a živi protivno božanskim načelima, čini veliku štetu sebi, kršćanstvu i društvu u kojem živi, pretvarajući kršćanstvo u ideologiju, ustvrdio je biskup.
Istaknuo je kako je zavedeni narod u vrijeme proroka Baruha odvođenjem u babilonsko sužanjstvo platio veliku cijenu nevjere i nepokornosti Bogu, te prorok poziva da se njegovim pripadnicima od sramote zacrvene obrazi, da se obrate i u svakodnevnom životu posvjedoče Bogu savezničku vjernost i poslušnost. Biskup je kazao kako naviještena Božja riječ sudionike ovog malog, ali važnog skupa u Gornjoj Obriježi na spomenu poginulih hrvatskih branitelja i civila poziva na ispit je li možda umrtvljuju svoje srce negativnostima, svojom sebičnošću, opredjeljenjima protiv Boga. Kazao je da pojedinac i narod počinju umirati onda kad djeluje iz bezosjećajnog i umrtvljenog srca, koje ne računa s Bogom. Napomenuo je kako se s takvim srcem ne može živjeti, nego samo u njem umrijeti, kako je govorio Vlado Gotovac. Naši poginuli branitelji kojih se danas spominjemo nisu imali srce da bi umirali u vlastitoj sebičnosti, nego da bi živjeli. Pokrenuti nesebičnošću i ljubavlju htjeli su umirati za drugoga, imali su srce koje je živjelo u Božjim koordinatama, posvjedočenima na Isusovu križu. Takvo srce njihove jedinstvene i neponovljive osobe dušmanin nije mogao ubiti, kad ih je fizički usmrtio, naglasio je biskup.
Osvrćući se na Isusove riječi iz naviještenog evanđeoskog ulomka, kojima upućuje prijekor gradovima u svom zavičaju, govoreći: „Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Jao tebi Kafarnaume!“, biskup je ustvrdio da je Gospodin uputio navedene teške riječi nakon što je u spomenutim gradovima susreo ljude tvrda, kamena, ohola, prazna i izgubljena srca, u kojem nije moglo odjeknuti ništa Božjega. Kad u čovjekovu srcu progovori oholost, onda se on, njegov grad i država počnu strovaljivati u ruševinu, naglasio je biskup. Kazao je kako je jedna od najvećih hrvatskih potreba da danas u našim obiteljima i u cijeloj domovini imamo srce u kojem neće umirati Bog, nego biti živ po njegovoj riječi koju primamo i po kojoj nastojimo živjeti. Uči nas povijest, ukoliko u našim srcima ne vlada Božja blizina a u životu njegova načela časnog i poštenog života, umirat će nam Hrvatska i mi u njoj, upozorio je biskup.
Ako nam Hrvatska umire nije kriv nitko drugi, nekakav naš dušmanin, nego mi sami zbog naših vlastitih krivih opredjeljenja, kazao je biskup. Tvrde i prijekorne riječi: „Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Jao tebi, Kafarnaume!“ Isus je izrekao, ne zato da bi nekoga osudio, nego da bi ga potaknuo na obraćenje, da se u svojoj slobodi opredijeli za Božje i živi od Božjega. Što bi značile pobjede izvojevane oružjem i vojnim strategijama, ako postajemo gubitnici u prostorima duha, u kojima se u konačnici živi ili umire, upitao je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da – kličući našim poginulima: „Slava vam, što ste bili živi u svojim srcima i u svojim savjestima, čuli Božji zov te se niste bojali živjeti za druge i umrijeti za svoju Domovinu!“ – i oni tragaju za srcem koje Boga čuje i voli, koje se u slobodi opredjeljuje za Boga, za ono što je istinski naše ljudsko. Ustvrdio je da to nije previše očekivati od nas samih i jedni od drugih, jer ako smo u ono doba očekivali slobodu porobljene Domovine, kako onda ne bismo smjeli i trebali očekivati danas našu nutarnju slobodu duha, da nam Hrvatska zaista bude zemlja dostojanstva po onom što živimo u svojoj savjesti i u opredjeljenjima svoje slobode. Izrazio je uvjerenje da se naši poginuli raduju svakom našem takvom opredjeljenju, i da su na ovom slavlju blizu s nama upravo po tim koordinatama srca u kojima su se oni snašli i djelovali. Sada je na nama red, i neka nam njihov časni primjer bude poticaj da i mi tako djelujemo, zaključio je biskup.
