U nedjelju, 22. listopada 2023. biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali. Pozdravljajući nazočne svećenike, časne sestre i sve druge sudionike slavlja, osobito mlade i kandidate za sakrament svete potvrde, podsjetio je da je ova nedjelja u Požeškoj biskupiji dan molitve za mir u Izraelu, Palestini i Ukrajini, ponajprije za mir u ljudskim srcima iz kojih izlazi nemir. Kazao je da svoju molitvu za mir upućujemo Bogu na blagdan sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije, kojemu želimo iskazati posebnu zahvalnost za sve ono što smo njegovim služenjem primili. Spomenuvši da u njegovoj osobi i djelima blista Božja blizina, pozvao je nazočne neka ova sveta otajstva slave zahvalnim srcem i mole svetog Utemeljitelja da svojim zagovorom bude s nama na našim hrvatskim putovima, osobito u Požeškoj biskupiji. Podsjetio je nazočne da se u kapeli sv. Ivana Pavla II. u kripti Katedrale nalazi relikvija njegove krvi, potaknuvši ih da se – pohađajući to časno mjesto – spominju Božje snage koja je progovorila u Papinoj spremnosti da za njega dadne i svoju krv. Još je kazao biskup Antun da se danas, na Svjetski misijski dan spominjemo kako smo svi krštenjem uspostavljeni za Isusove učenike i poslanike, kojima je rekao: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju!“ Pozvao je sudionike slavlja da zahvale Isusu što ima povjerenja u njih, i ujedno se ispitaju jesu li dobri njegovi poslanici. Potaknuo ih je da mole za misionare i misionarke koji naviještaju Evanđelje u dalekim zemljama, do kojih ono još nije doprlo, među kojima je i svećenik Karlo Prpić iz Požeške biskupije u Kamerunu u Africi.
U homiliji biskup je spomenuo kako naviještena misna čitanja govore o kraljevima i carevima u njihovu odnosu prema Bogu, o suodnosu vjere i politike, Crkve i države. Spomenuvši kako prorok Izaija u prvom čitanju jednog poganskog perzijskog kralja Kira naziva Božjim pomazanikom, biskup je naglasio kako nas Božja riječ takvim govorom želi razbistriti u našem poimanju zemaljske vlasti, i potaknuti da pravilno shvatimo odnos vjere i politike. Kazao je kako je to aktualna tema i u Hrvatskoj. Naime, svjedoci smo kako postoji kod nas popriličan nesporazum između nemalog broja građana, ne samo vjernika, i obnašatelja javnih dužnosti. Mnogi preziru vršitelje javnih dužnosti, pokatkad zbog toga što ih ne vrše onako kako bi trebalo, a počesto iz nerazumijevanja naravi njihove službe. Biskup je istaknuo da nam u tom pomažu Isusove glasovite riječi: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje!“, koje je uputio farizejima, herodovcima i zelotima kao odgovor na njihovo prijetvorno pitanje: „Treba li plaćati caru porez ili ne?“, kojim su ga htjeli iskušati i kompromitirati. Ako bi Isus kazao da treba caru plaćati porez, zamjerit će mu zeloti, veliki protivnici rimske okupatorske vlasti; ako pak kaže da ne treba, navući će na sebe bijes herodovaca, koji su bili kolaboracionisti s rimskim vlastima. Prozrevši njihovu namjeru, Isus je zatražio da mu pokažu novac. Na temelju careve slike otisnute na novcu Isus je ustvrdio da je on njegovo vlasništvo, da bi s posebnom snagom istaknuo kako je čovjek slika Božja i pripada samo njemu. To znači da vlastodršci u vršenju vlasti nad ljudima trebaju uvijek imati na umu da nisu oni gospodari ljudskog života, nego Bog. Biskup je istaknuo kako to ima veliko značenje za izgradnju odnosa između vjere i politike, za poslanje vjernika da promiče u društvu svijest o čovjeku kao slici Božjoj, zauzima se za moralna načela u političkom i svakom drugom djelovanju, tražeći da politika služi čovjeku a ne čovjek politici i da to djelovanje bude u službi humanizacije društva.
Biskup Antun je ustvrdio kako kršćanin na taj način vrši svoje krsno evangelizacijsko poslanje u društvu, ispunja svoju misionarsku službu. Istaknuo je da je sv. Ivan Pavao II., u smislu Isusove zapovijedi „Dajte Bogu Božje, a caru carevo!“ bio primjer odmjerena a snažna svjedoka jedinstvenosti i dostojanstva čovjekove osobe u različitim društvenim sustavima. Djelovao je po Isusovu naputku da njegov učenik živi u svijetu, ali nije od svijeta. Na temelju Apostolove tvrdnje da je svaka vlast od Boga, Ivan Pavao II. mogao je svim vlastodršcima posvijestiti kako je njihova vlast ograničena upravo zato što je od Boga. Biskup je istaknuo kako je sveti Papa na taj način očitovao Izaijinu proročku dimenziju vjere, kojom je prepoznao Boga na djelu i u poganskom perzijskom kralju Kiru, koji je dao slobodu potlačenom židovskom narodu i gradio mu hram u Jeruzalemu. Biskup je spomenuo kako je Karol Wojtiła kao krakovski nadbiskup sudjelovao na II. vatikanskom saboru i dao svoj značajan doprinos u izradi koncilske Konstitucije „Gaudium et spes“ o Crkvu u suvremenom svijetu, koja na evanđeoski način ocrtava odnos Crkve i društva, vjere i politike i njezinom posebnom poslanju u svijetu. Biskup je istaknuo kako smatra vrijednim da na Misijsku nedjelju čujemo mali izvadak iz navedene Konstitucije (br. 42) u kojem progovara sv. Ivana Pavao II. te je kazao: »Misija koju je povjerio Krist svojoj Crkvi kao njoj vlastitu, nije niti političkog, niti ekonomskog, niti socijalnog reda: svrha, naime, koju joj je odredio, religioznoga je reda. Ali upravo iz te religiozne misije izviru zadaci, svjetlo i sile koje mogu poslužiti da se ljudska zajednica izgradi i učvrsti po Božjem zakonu. Isto tako, gdje je potrebno, već prema prilikama vremena i mjesta, i sama Crkva može, dapače i mora, promicati djela koja su određena da služe svima, napose siromašnima, kao što su djela milosrđa ili druga djela te vrste. Crkva, nadalje, priznaje što god ima dobroga u suvremenom društvenom dinamizmu: napose razvoj prema jedinstvu, proces zdrave socijalizacije i građanskog i ekonomskog udruživanja. Promicanje jedinstva povezano je s najdubljom misijom Crkve, budući da je ona „u Kristu kao sakrament ili znak i sredstvo najužeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva svega čovječanstva“. Tako Crkva pokazuje svijetu da pravo vidljivo socijalno jedinstvo izvire iz jedinstva duša i srdaca, to jest iz one vjere i ljubavi na kojima je, u Duhu Svetome, njezino jedinstvo nerazrješivo sazdano. Snaga, naime, koju Crkva može unijeti u današnje ljudsko društvo jest ona vjera i ljubav koje se oživotvoruju, a ne u nekom izvanjskom gospodstvu koje bi se vršilo čisto ljudskim sredstvima. Osim toga Crkva po svojem poslanju i po svojoj naravi nije vezana ni uz koji posebni oblik ljudske kulture, niti uz bilo koji politički, ekonomski ili društveni sistem. I zato baš ona može biti, uslijed te svoje univerzalnosti, veoma uska veza među različitim ljudskim zajednicama i državama, samo ako se one pouzdaju u nju i ako joj stvarno priznaju istinsku slobodu da može izvršiti to svoje poslanje. Stoga Crkva opominje svoje 
sinove, pa i sve ljude, da u tom obiteljskom duhu sinova Božjih prevladaju sve razdore među narodima i rasama te da iznutra daju čvrstoću legitimnim ljudskim udruženjima. Što god dakle ima istinito, dobro i pravedno u najrazličitijim ustanovama što ih je čovječanstvo osnovalo i neprestano ih osniva, sve to Koncil promatra s velikim poštovanjem. Osim toga on izjavljuje da Crkva želi pomagati i promicati sve te ustanove koliko to o njoj ovisi i ukoliko je to spojivo s njezinom misijom. Ona ništa ne želi žarče nego da se na korist svih može slobodno razvijati pod bilo kojim političkim režimom koji poštuje osnovna prava osobe, obitelji i priznaje zahtjeve općeg dobra.«
Biskup je potom spomenuo kako se danas na Svjetski misijski dan želi sa sudionicima slavlja pred papom Ivanom Pavlom II. obnoviti u navedenoj svijesti misijskog poslanja Crkve. Kad Crkva vrši zadaću, koju joj je povjerio Isus Krist, ona sve ljudsko, nemoćno i slabo prožima božanskim, te na taj način doprinosi da cjelokupna ljudska stvarnost bude usmjerena prema cilju koji joj je dao Bog u Isusu Kristu, a to je kraljevstvo nebesko, ustvrdio je biskup. Zamolio je sv. Ivana Pavla II. da nam pomogne na taj način razmišljati o sebi, o svom poslanju, o svojoj sadašnjosti i budućnosti i tako djelovati u hrvatskom društvu da budemo suradnici mira u svijetu.
Na svršetku svete mise biskup je svim sudionicima slavlja čestitao blagdan sv. Ivana Pavla II., napose stanovnicima Doma pape Ivana Pavla II. koji se nalazi neposredno uz Katedralu: ravnatelju, svećenicima, časnim sestrama, djelatnicima, te kolegijašima, aspirantima za svećeništvo, na čelu s njihovim poglavarima. Zamolio je sv. Ivana Pavla II. da bdije nad njima, te svatko od njih u svom poslanju nastoji živjeti vjernost po njegovu uzoru. Zahvalio im je što su na Misijsku nedjelju molili za misije i dali svoj novčani dar, što su bili molitelji za mir u svijetu, osobito u Izraelu. Posebnu pak zahvalnost izrekao je pripravnicima za svetu potvrdu, što su svojim sudjelovanjem na misnom slavlju, vjerničkim srcem, svojom molitvom omogućili da se po njima uzdigne slava Bogu u gradu Požegi. Potom je biskup u pratnji svećenika i vjernika sišao u kriptu Katedrale i zajedno s vjernicima pred relikvijom krvi sv. Ivana Pavla II. uputio Bogu molitvu.
