U kapeli Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, uvečer 30. listopada 2023. četrnaest bogoslova uspostavljeno je u službu akolita, među njima i dvojica iz Požeške biskupije: Ivan Ligenza iz Župe Ruševo i Antonio Kljajić iz Župe Đurđenovac. Misno slavlje u zajedništvu sa sjemenišnim poglavarima predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević. Rektor Sjemeništa Željko Faltak pozdravio je na početku biskupa Antuna, zahvalivši mu što je prihvatio predvoditi ovo euharistijsko slavlje i postaviti u službu akolita četrnaestoricu bogoslova. Kazao je da će njegova pastirska riječ bogoslovskoj zajednici biti zalog za još veće nastojanje življenja po uzoru na apostolsku zajednicu koja se dala poučavati i oblikovati od svoga Učitelja. Kandidatima pak za akolitat poželio je da im primanje navedene službe pomogne kako bi se još dublje i autentičnije suobličili Isusu Kristu Svećeniku, koji trajno posvećuje svoj narod. Uvodeći u slavlje, biskup je pozdravio poglavare na čelu s rektorom te sve nazočne bogoslove, a s posebnim poštovanjem kandidate za službu akolita. Spomenuo je kako je nekoliko puta u životu imao prigodu biti dionikom radosti u obiteljima kad im je malo dijete prohodalo, učinilo prve korake svojim fizičkim nogama. No, istaknuo je kako mu je osobito drago što danas može biti dionikom radosti spomenutih kandidata zbog važnog duhovnog koraka kojeg primanjem službe akolita čine prema svećeništvu u skladu s naumom koji je za njih smislio sam Bog. Pozvao ih je da u ovo slavlje uđu srcem punim osjetljive zahvalnosti za Boga.
U homiliji biskup je kazao kandidatima za službu akolita kako im gleda lica i pita se što im je u srcima. Podsjetio je kako ih je u sakristiji prije svete mise na pomalo provokativan način zapitao hoće li im Riječ Božja pomutiti duše. Naime, u naviještenom ulomku iz Poslanice Rimljanima sv. Pavao nas upozorava da se možemo naći u stanju svojevrsnog dužničkog ropstva tijelu, koje pomućuje život te mi zapravo umiremo. Upitao ih je jesu li oni odlučili živjeti zato da umru, ili zato da bi živjeli u punini. Ako su odlučili ne živjeti po tijelu, potrebno je ne slušati tijelo i svijet, poručio im je biskup. Kazao je da u Pavlovim spisima „tijelo“, premda nije prezira vrijedno, sadrži dimenziju prolaznosti, smrtnosti, neke inercije povezane s negativnošću, sebičnošću, pokvarenošću i propadljivošću. Međutim, ako našu tjelesnost zahvati Božji životvorni Duh, ona postaje služiteljicom života vječnoga, ustvrdio je biskup. Stoga nas sv. Pavao poziva da Duhom usmrćujemo svoja tjelesna djela, upravo zato da bismo vođeni Duhom Božjim živjeli kao sinovi Božji i zavrijedili biti Božjim baštinicima. Upitavši kandidate za akolite, koje je polazište njihova razmišljanja o njihovoj sadašnjosti i budućnosti, biskup je upozorio da to ne smije biti plitko, svedeno na ostvarivanje tek materijalnih probitaka, koje se propagira u suvremenom svijetu, da trebaju imati hrabrosti oduprijeti se duhu ovoga svijeta i u ovom se svetom činu obnoviti u opredjeljenju za Božje polazište. Valja im odbaciti polazište svijeta u čijem je središtu „imati“, i ne živjeti na niskoj razini postojanja i završiti u gubitništvu. Ohrabrio ih je da se svojom mladenačkom slobodom opredijele za Božje 
polazište, u čijem je središtu „biti“, prihvate Isusa Krista za svoj životni argument, i po njemu se uzdignu na najvišu razinu postojanja sinova i kćeri Božjih, te jednom uživaju u punini blaženstvo njegove konačne pobjede nad zlom i smrću, baštine život vječni u kraljevstvu nebeskom. Njegovim dionicima početno smo već postali u svetom krštenju, opečaćeni njegovim Duhom u svetoj potvrdi, i neprestano obnavljamo svoj božanski status u slavlju svete euharistije, kazao je biskup. Podsjetio je kandidate za akolite da je Isusovo vazmeno otajstvo duhovni okoliš u kojem istinski žive a Duh Sveti čisti dah koji udišu, i da je upravo u takvom ozračju u njihovim srcima niknuo poziv da postanu svećenicima. Biskup im je poručio da će ih Isus Krist u sakramentu svetoga reda snagom svoga Duha podići na još višu na razinu „biti“, upriličiti ih sebi Glavi svoga Tijela Crkve. Kazao je neka budu pozorni na izabranja Božja čiji su dionici: on ih je izabrao kad ih je pozvao u život, potom kad ih je u krštenju učinio svojim sinovima i kćerima, a posebno kad ih je pozvao da u svećeničkom zvanju budu njegovi, i da nasljedujući Isusa Krista i hodeći njegovim putem budu ljudima znak Božje pobjede u Isusu Kristu. Poželio je da im primanje službe akolita bude novi duhovni korak u hodu prema svećeništvu, koje je svojevrsno odrastanje u onom Duhu koji će ih uspostaviti za svećenike zauvijek po redu Melkisedekovu.
Pripomenuvši kako se svi oni fizički smatraju već odraslima jer su navršili osamnaest godina života, biskup je ustvrdio da nam prizor iz današnjeg evanđelja u kojem Isus liječi ženu što ju je Zloduh osamnaest godina držao svezanu i bolešću mučio, svjedoči kako je ona „odrasla“ kad je susrela Isusa Krista i kad je njegova snaga ušla u njezine životne rane, u njezinu bolest, prolaznost i smrt. Isus je svojom riječju u njoj stvorio zdravo stanje, odraslost u Bogu, i položivši na nju ruke pomogao joj da se uspravi i slavi Boga. Te Isusove ruke, koje čovjeka uspostavljaju u stanje da može slaviti Boga, jesu ruke kojima njegovi službenici, biskupi podjeljuju izabranim ljudima sakrament Svetoga reda, i snagom Duha Svetoga osposobljuju da u njihovoj slabosti budu Božji slavitelji i hvalitelji, spomenuo je biskup.
Poželio je kandidatima za akolite da i oni dozriju do „osamnaest duhovnih godina“, pozvavši ih da u službi koju danas primaju, hrane svoju duhovnu odraslost svakodnevnom molitvom, Božjom riječju i svetim otajstvima, i na taj način rastu usred svijeta koji umire, da svjedočanstvom vlastitog života i drugima pomažu da ne umru. Ono što Gospodin Isus, uzdižući nas na razinu božanskog života, od nas očekuje jest da ne budemo licemjeri. Nadstojniku sinagoge u današnjem evanđelju predbacio je što smatra da Isus liječenjem bolesnog čovjeka u subotu oskvrnjuje Dan Gospodnji, dok on u isto vrijeme napaja i hrani svoje životinje, u uvjerenju da time ne krši subotu. Biskup je upozorio kandidate za akolite da je upravo licemjerje najveća opasnost koja im može ugroziti srce i duhovnost. Ono se događa kad iznutra nismo onakvi kakvima se izvana drugima pokazujemo, kad izvanjski glumimo da smo Božji, a iznutra živimo protivno njegovim zapovijedima. Podsjetio ih je da ih Isus nije pozvao biti glumcima, nego njegovim prijateljima, i da s pravom očekuje da mu budu prijateljski iskreni i odani cijelim svojim bićem. Stoga ih je pozvao da večeras, uz ostale svoje odluke, uz pomoć Božje milosti donesu i odluku da neće biti prijetvorni, da će u svom srcu njegovati iskrenost najprije u odnosu prema Bogu, a onda i prema svojim bližnjima. To je prava sloboda sinova Božjih, zaključio je biskup. Poželio je da ih njihov današnji korak ne dovede samo do biskupa, koji će im u obredu postavljanja u službu akolita udijeliti blagoslov i uručiti posudicu za hostije, nego bude opredjeljenje kojim će u svakodnevici nastojati svjedočiti iskrenost vjere i predanja Bogu i Isusu Kristu za vječnost.
Na svršetku misnog slavlja biskup je novopostavljenim akolitima čestitao djelo Božje u njima, kojem je Bog ostao vjeran, a oni ostali vjerni Bogu. Rekao je kako nas govor o koracima na putu prema svećeništvu podsjeća na potrebu da nikada ne prestanemo hoditi s onim Isusom Kristom, koji je za sebe rekao: „Ja sam put“, i s kojim se stiže ne samo do groba, nego do vječnosti. Poželio je da bude blagoslovljeno sve što će akoliti u svojoj daljnjoj formaciji nastojati činiti u hodu i suradnji s drugima. Podsjetio je kako je u Rimu upravo završila Opća biskupska sinoda, koja je produbljivala misao da je Crkva synhodós, „hod zajedno“, najprije s Isusom Kristom, a potom i jednih s drugima. Zahvalio je svima koji su im bili dobri do ovog trenutka njihova života: roditeljima i drugim članovima njihove obitelji, prijateljima, a napose poglavarima na čelu s rektorom. Izrazivši uvjerenje da akoliti s ovog slavlja odlaze ispunjeni u duši, pozvao ih je da na svršetku dana, kad se ponovno svrate u ovu kapelu, u osobnoj molitvi zahvale Bogu za sve darove koje im udjeljuje: od dara života pa sve do svetog zvanja. Na njih i na sve druge sudionike slavlja zazvao je Božji blagoslov da ih prati na zajedničkom putu s Isusom Kristom.
