U nedjelju 12. studenog 2023. požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je Župu Gospe Fatimske u Našicama-Velimirovcu i u župnoj crkvi predvodio euharistijsko slavlje tijekom kojeg je krstio djevojčicu Ivu, peto dijete roditelja Ivana i Ane Crnković.
U homiliji biskup je kazao sudionicima slavlja kako bi bilo zanimljivo provesti svojevrsno istraživanje o tome tko je od njih školovan a tko neškolovan, učen ili neuk. Obraćajući se djeci kazao je kako s obzirom na njih nema dvojbi u tom pogledu, jer svi oni idu u školu, te postaju učeni. Ustvrdio je kako se u suvremenom potrošačkom društvu ljudi uglavnom dijele na spomenuti način, na stručne i nestručne, na one koji koriste društvu, doprinoseći njegovu gospodarskom napretku. Izrazio je uvjerenje kako su sudionici slavlja zamijetili da današnje evanđelje u prispodobi o mudrim i ludim djevicama, kao i prvo čitanje iz Knjige mudrosti ne pristupa čovjeku na taj način, nego ih promatra kao mudre ili lude. Naime, biti mudar više je nego biti školovan, jer učen čovjek može svoje znanje upotrijebiti protiv života, za ubijanje i razaranje, dok mudar polazeći od cjelovitosti svoga iskustva, mjerom zdrava duha pristupa drugima i stvarnosti oko sebe vrijednosnim sustavom koji poštuje život i služi mu, ustvrdio je biskup. Izrazio je uvjerenje da među sudionicima slavlja koji nisu završili visoke škole, zacijelo ima mudrih ljudi u evanđeoskom smislu.
Polazeći od naviještenog prvog čitanja iz Knjige mudrosti, u kojem starozavjetni mudrac opisuje mudrost poput neke osobne stvarnosti, biskup je ustvrdio da mudri ljudi očituju svoj odnos prema životu u onim dimenzijama koje su izvorno Božje. Kazao je da Bog nije tek neko mudro biće, nego da on jest mudrost, te stoga za Gospodina Isusa s pravom kažemo da je on utjelovljena Božja mudrost, i zato u njemu prepoznajemo božansku dubinu, neuhvatljivost, jedinstvenost i neponovljivost. Još je rekao da drugujući s Isusom Kristom, postajemo ljudi koji nisu ispunjeni samo nekim znanjem o sebi i životu, nego Božjom puninom u srcu, u onoj jezgri našeg bića koju nazivamo savjest. Za razliku od samo učenog čovjeka, mudar čovjek uvijek se pravo ponaša i vazda čini dobro. Tragično je da su moderna i sofisticirana oružja, u čiju nas smrtonosnost već mjesecima uvjerava rat u Ukrajini, a od nekoliko tjedana i u Izraelu i Palestini, proizvod ljudskih umnih sposobnosti, ali su velika ludost kad se ona koriste za ubijanje ljudi, ustvrdio je biskup. Pred tom činjenicom na mjestu je pitanje je li dovoljno proglašavati kako hrvatsko društvo treba biti društvo znanja, društvo školovanih ljudi? To je premalo, jer čovjek ne živi samo od onoga što je naučio, nego od onoga što je u njegovo iskustvo poslagano u životnoj cjelovitosti te on pristupa stvarnosti s dubljih polazišta, od onoga što je Božje u njemu. Mudrost je dar Božji, dar Duha Svetoga te je treba željeti i za nju moliti, ustvrdio je biskup.
Osvjetljujući dar mudrosti u konkretnom životu, biskup je kazao da je unatoč velikom znanstvenom napretku čovječanstva naše proizvođačko-potrošačko društvo označeno sebičnošću, te smo svjedoci kako ono radi što veće dobiti uništava okoliš. Potrebni su nam mudri ljudi koji djeluju s osjećajem Božje mjere za stvarnost, koja njome upravlja a ne uništava je. No, naviještena Božja riječ nas uvjerava da svršetak svijeta neće doći kao posljedica ljudskog djelovanja, nego iz nauma Božje mudrosti, koju nam je Bog obznanio u svom utjelovljenom Sinu Isusu Kristu, o njegovu slavnom drugom dolasku. Ono što su naša zloća i grijeh usmjerili prema rasulu i besmislu, Božja mudrost u Isusu Kristu okrenula je prema smislu, punini, konačnosti i dovršenju svijeta. I upravo zahvaljujući Božjem zahvatu u Isusu Kristu ne očekujemo kraj svijeta, nego njegovo dovršenje. Bog, naime, nije biće koje uništava, nego koje stvara, preobražava i dovršuje svoje stvorenje, ustvrdio je biskup. Naglasio je kako je radi toga jedna od najvažnijih vjernikovih kvaliteta iščekivanje, ali ne onoga, što će se roditi kao posljedica ljudske zloće, kako nas uvjeravaju tzv. apokaliptičari, koji plaše ljude svojim tvrdnjama da su potresi ratovi i razne druge nevolje znak kraja svijeta. Sva apokaliptička zla pokazatelji su njegove prolaznosti i konačnosti, i da je jedina naša sigurnost Bog, koji čovjeka i čovječanstvo vodi prema dovršenju, kazao je biskup. Zapitao je: kakav bi to bio Bog, koji bi pustio ljudskoj nemoći i zlu da odredi što će na kraju biti?! Na kraju će biti ono što Bog može svojom prvom najvećom i izvornom moći, a to je ljubav, zaključio je biskup. Još je rekao kako je prosvjetljujuće kad pisac Knjige mudrosti u prvoj rečenici današnjeg prvog čitanja kaže da je mudrost sjajna, to jest da se u njoj prepoznaje punina života, te da taj sjaj vide oni koji je ljube i nalaze oni koji je traže. Mudrost je stvarnost ljubavi, i tamo gdje se ona živi prisutna je mudrost i ondje pobjeđuje život. To svjedoči i obitelj Crnković, koja se nesebično stavila u službu životu, istaknuo je biskup. Tko god se ravna po sebičnosti, taj je lud poput ludih djevica iz evanđeoske prispodobe, kojima je u svjetiljkama ponestalo ulja. To ulje, pojasnio je biskup, zapravo je vjera. Vjerom se vidi dalje, dublje i točnije, jer vjernik gleda sebe i život kroz Božju optiku. Vjera je budnost duha kojom čovjek iščekuje Božji dolazak u njegov život, i njegovo dovršenje svijeta u kojem živi.
Osvrćući se na prispodobu o mudrim i ludim djevicama iz današnjeg evanđelja, biskup je kazao kako evanđelist bilježi da je o ponoći nastala vika s obzirom na zaručnikov dolazak koji su očekivale mudre djevice. Znakovito je to, jer je u ponoć mrak najgušći, i zato je krik, vika za svjetlom, za životom najveća. Biskup je to povezao s mrakom ratova koji trenutno bijesne svijetom, zbog kojih se iz usta mnogih ljudi čuje krik i vika za njihovim okončanjem. Kazao je kako je u tom mraku rata od velike pomoći svjetiljka vjere koju valja zapaliti, da se bolje vidi besmisao nasilja i rata, ali i smisao u Isusu Kristu svega onoga što je on ostvario svojom ljubavlju, kad je sebe položio za nas, do kraja, do u smrt na križu. U toj njegovoj ljubavi, kojom je pobijedio smrt, vidimo svoju sudbinu i sudbinu svijeta, te ga iščekujemo, govoreći: «Dođi, Gospodine Isuse!» Podsjetio je sudionike slavlja da liturgijska godina ide svome kraju, i da nam zato Božja riječ u nedjeljnim misnim čitanjima govori o posljednjim, konačnim stvarima, ne od ljudi, nego od Boga. Pozvao ih je stoga da se obnove u Božjim nadama, da se u njima suoče sa svojim životnim nevoljama, i da sa zapaljenim svjetiljkama vjere u srcu posvjedoče kako u pripadnosti Isusu Kristu vide smisao svoga zemaljskog hoda prema onoj punini koju im je Bog pripravio u vječnosti, nastojeći na ovom svijetu živjeti mudrost, poput obitelji Crnković koja se opredjeljuje služiti životu. Poželio je sudionicima slavlja da istinu o sebi otkrivaju u Božjem svjetlu, potaknuvši ih neka ne dopuste da ih mrak kojeg ima previše i u našem životu i u suvremenom svijetu, pomuti u njihovim srcima i dušama, te počnu živjeti i ponašati se jednako kao i oni koji ne vjeruju. Podsjetio ih je da ni s obzirom na smrt nisu u neznanju, jer je Gospodin Isus uskrsnuo od mrtvih upravo zato da i mi uskrsnemo i zauvijek budemo s njime, pobjednikom nad smrću, kako je to sv. Pavao protumačio Solunjanima u današnjem drugom čitanju. Također im je poželio da se u svojoj velimirovačkoj Župi još čvršće svrstaju među takve i da budu na ponos Božji. Zamolio je Isusovu Majku, Gospu Fatimsku, zaštitnicu njihove Župe da prati obitelj Crnković i sve njih, da poput nje budu Isusovi do kraja i zauvijek.
