Na blagdan bl. Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, 10. veljače 2024. središnje biskupijsko euharistijsko slavlje u crkvi sv. Lovre u Požegi predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević te je tom prigodom za prezbitera zaredio đakona Ivana Klarića iz Župe bl. Alojzija Stepinca u Novskoj.
U homiliji biskup je upitao sudionike slavlje znadu li tko je Alojzije Stepinac. Podsjetio je da o njemu postoje različita mišljenja i stavovi, koji se kreću od pohvala i divljenja do pokuda i osuda. Stoga nije suvišno na 64. godišnjicu njegova prijelaza iz ovoga svijeta u vječnost postaviti navedeno pitanje. Za Alojzija možemo jednostavno reći da je pravednik, ustvrdio je biskup. Kazao je da pod tim izrazom ne misli na one osobe koje Memorijalni centar „Yad Va’šem“ u Izraelu proglašava „pravednicima među narodima“, a koji je iz tko zna kojih ideoloških ili nekih drugih razloga uskraćen Alojziju Stepincu, premda ga on zaslužuje zbog spašavanja života brojnih Židova i Srba u vrijeme Drugog svjetskog rata. Stepinac je pravednik kako ga poima pisac Knjige mudrosti u naviještenom prvom čitanju. Jedno je ono što mi nastojimo misliti i govoriti o Alojziju Stepincu, polazeći od nekih naših ljudskih sudova, napose ideoloških, političkih i nacionalnih, a drugo je kad ga prosuđujemo evanđeoskim kriterijima, ustvrdio je biskup. Kad sveti pisac u spomenutom ulomku kaže: „Duše su pravednika u ruci Božjoj“, prikazuje vjernika čiji je sav život povjeren Bogu. Stepinac nije htio svoju dušu prodati nikome ni za kakve ustupke, bdio je nad svojom dušom da bude cijeloga života posvema vjeran Bogu, Isusu Kristu i njegovoj Crkvi, svome narodu, siromašnima i progonjenima, te pristupajući mu evanđeoskim kriterijima prepoznajemo ga pravednikom iz vjere, istaknuo je biskup. Dodao je kako nas s obzirom na različita gledanja kojima prosuđujemo jedni druge sveti pisac upozorava da ne budemo ljudi „bezbožnih očiju“. Spomenuo je da su to pomračene oči koje ne prepoznaju djela Božjega, poput onih koji su se rugali Isusu na križu, pozivajući ga da on, koji je za sebe tvrdio da je Sin Božji, siđe s križa, pa će mu onda povjerovati. Kazao je da su mnogi bl. Alojzija željeli imati za sebe, očekujući od njega da prihvati njihove nacionalne, političke i neke druge isključivosti. On je takvima spremno odgovarao da želi biti Božji i da će tako na najbolji način biti „njihov“. Taj vjernički odlučan stav priskrbio mu je ponižavanje, montirano suđenje, osudu i tamnovanje, koje je izdržavao najprije u zatvoru u Lepoglavi, a onda u kućnom pritvoru u Krašiću sve do svoje smrti. Na takvu sudbinu bl. Alojzija biskup je primijenio riječi starozavjetnog mudraca da je za malo muke zadobio dobra velika, jer ga je Bog stavio na kušnju i našao da ga je dostojan. Postao je dionik duhovnog dinamizma što ga sveti pisac opisuje riječima: „Koji se u nj ufaju spoznat će istinu, i koji su vjerni bit će u ljubavi s njime, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe“. Biskup je zahvalio bl. Alojziju što je bio čovjek posvemašnjeg pouzdanja i predanja u Boga. Svoje biskupsko geslo „U tebe se, Gospodine, uzdam“, potvrdio je svojim životom, na što nas je podsjetio i otpjevni psalam u kojem smo ga ponavljali. Biskup je kazao kako je bl. Alojzije zbog svega navedenog bio čovjek Božjih nada, koje spomenuti starozavjetni pisac povezuje s patnjom, mukom i nevoljama, a mi im otkrivamo smisao u Isusovoj smrti na križu i uskrsnuću. Naglasio je da upravo o tim nadama govori Isus u evanđeoskoj prispodobi o pšeničnom zrnu koje položeno u zemlju umire da bi ploda bilo, a sv. Pavao u ulomku drugog čitanja uvjerava da su te Božje nade pune njegove utjehe. Bl. Alojzije dobro je znao da Isusov put vodi od poniženja i smrti, do uskrsne pobjede, kazao je biskup. Ustvrdio je da je u bl. Alojziju posijano jedno od najboljih hrvatskih zrnjâ i da je iz zrna njegove vjernosti i pouzdanja u Boga on izrastao poput gorostasa, raskrinkavši sve one koji su išli nekim ljudskim tzv. velikim putem u svojoj njihovoj skučenosti i uskogrudnosti. Stepinčev „mali put“ Isusova križa, žrtve i položenosti života, očitovao je svu njegovu veličinu. Zamolio je bl. Alojzija da pomogne svima nama svakodnevno se svrstavati među Božje pravednike, da se ne osvrćemo na ono što ljudi govore o nama, nego nastojimo živjeti u skladu s Božjim, evanđeoskim kriterijima i vrijednostima za koje se isplati žrtvovati i umirati, ustvrdio je biskup.
Kazao je kako je đakon Ivan Klarić zacijelo uz pomoć bl. Alojzija zaštitnika svoje Župe u Novskoj, osnovane prije dvadeset godina, došao do duhovne jasnoće o smislenosti svoga opredjeljenja za svećeništvo. S bl. Alojzijem molili su za njega i njegovi župljani na čelu sa župnicima i ređenikovim roditeljima. Napomenuo je kako je jedan od razloga zašto je bl. Alojzije stavljen za zaštitnika spomenutoj Župi i njezina blizina Jasenovcu, na čijem je prostoru puno hrvatskih rana koje treba još uvijek liječiti, a bl. Alojzije svojim zagovorom i zaštitom sigurno to zna i može. Podsjetio je na Blaženikove pravedničke riječi izrečene 1943. godine nakon ubojstva slovenskih svećenika u jasenovačkom logoru, da je to sramotna ljaga i zločin koji vapi za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Navedena osuda zločina bila je usmjerena prvenstveno na to da potakne savjesti onih koji su ga počinili te se obrate, te budu ljudi vjerni Bogu i njegovim zapovijedima, ustvrdio je biskup. Rekao je da u bl. Alojziju prepoznajemo ostvarene riječi proroka Habakuka, koje navodi i Poslanica Galaćanima te Poslanica Hebrejima: „Pravednik od vjere živi“. On živi iz vjere do te mjere da je za Isusa Krista bio spreman i umrijeti, kako je posvjedočio na montiranom sudskom procesu.
Biskup je poručio ređeniku Ivanu da u bl. Alojziju ima snažan primjer s obzirom na život po vjeri, te je izrazio radost što je u njegovu svjetlu provjerio sebe i odlučio pred Bogom: „Dȁ, želim biti jedno od hrvatskih zrnja koje pada u zemlju, ne da bi istrunulo, nego da bi umirući donijelo život onom snagom kojom rastu sveci i pravednici poput bl. Alojzija“. Poručivši mu da je krenuo pobjedničkim putem, na kojem će biti puno trnja, patnje i trpljenja, pozvao ga je da se sjeti kako su sve patnje i trpljenja zapravo znak umiranja zrna da bi života bilo, i da je položenost za drugoga ljubav koja ne može umrijeti, nego donosi puninu života. Poželio je da mu bude blagoslovljen put kojim je krenuo, pozvavši ga da moli za nas, i obećavši da ćemo moliti s njime i za njega. Preporučio ga je majčinskoj ljubavi Isusove Majke koju u Požeškoj biskupiji na poseban način štujemo, osobito u njezinim svetištima, počevši od Voćina pa dalje.
Nazočnim pak svećenicima povjerio je subrata, koji po svećeničkom ređenju postaje uključen u Zbor prezbiterâ požeške mjesne Crkve. Kazao je kako svećenik nije zaređen za sebe, za neke svoje vlastite, privatne potrebe, nego se ređenjem uspostavlja u Zbor prezbiterâ kako bi u suradnji s biskupom zajednički vršio ono poslanje koje im je povjerio Isus Krist po Crkvi, na što nas je podsjetio i sv. Ivan Pavao II. kazavši kako osniva Požešku biskupiju „da se preslavno djelo evangelizacije nastavi novom snagom“. Pozvao je svećenike neka pomognu jedni drugima da snaga evanđelja ne onemoća zbog nekih njihovih osobnih razloga ili sebičnosti. Potaknuo ih je neka pomognu mladom svećeniku Ivanu da ugrađen u Zbor prezbiterâ osnaži njihovo poslanje naviještanja Isusove radosne vijesti.
