U Požegi je 24. veljače 2024. održana korizmena duhovna obnova za vjeroučitelje laike i odgojiteljice u vjeri Požeške biskupije. Središnji dio bilo je euharistijsko slavlje, koje je u crkvi sv. Lovre predvodio požeški biskup Antun Škvorčević. Pozdravljajući nazočne svećenike, vjeroučitelje, odgojiteljice u vjeri i stipendijante, biskup je izrazio radost što i ove korizme možemo učiniti jedan zajednički duhovni korak u požeškoj crkvi sv. Lovre. Podsjetio ih je da spomenuta crkva pamti osam stoljeća dušâ od kojih su mnoge bile istog raspoloženja kojim su oni započeli ovo misno slavlje: skrušenog, poniznog srca, punog čežnje za Božjom blizinom. Poželio je da ono što je u njima prisutno dobije snagu po svetom otajstvu koje započinju slaviti.
U homiliji biskup je kazao kako mu je nekom prigodom jedan vjeroučitelj rekao neka ga ne pita kako je, zbog toga što vjeroučitelji ne mogu biti drugačije nego izvrsno, jer se trajno bave Bogom i čovjekom, dvjema najvećim i najdragocjenijim stvarnostima. Spomenuti vjeroučitelj je dodao da čovjek pokatkad jest loš, ali kad ga promatramo u Božjem svjetlu, on nije izgubljeno biće. Biskup je pozvao sudionike slavlja da pristupe samima sebi Božjim pogledom i promotre se u svjetlu naviještene Božje riječi. Podsjetio je da je Hrvatska preuzevši obvezu provoditi europske zakone, stekla pravo biti članicom Europske unije, biti europska zemlja, dodavši kako nas prvo naviješteno čitanje iz Knjige ponovljenog zakona uvjerava da je potrebno vršiti Božji zakon kako bismo bili njegovi, dionici najvišeg mogućeg pripadništva – Božjeg. Kazao je da se Bog u spomenutom ulomku obvezao biti Bog svome narodu, a narod se obvezao biti njegov narod obdržavanjem njegovih zakona, zapovijedi i uredbi. No, biskup je istaknuo da obdržavanje zakona nema smisao u samom sebi, nego je u službi savezništva s onim koji je taj zakon uspostavio. Kazao je kako je savezništvo veće i dublje stanje od puke pripadnosti nekome, pojasnivši da ono uvodi čovjeka u smisao vlastitog postojanja i sudbinu koju mu saveznička strana može udijeliti. Korizma je vrijeme u kojem se valja obnoviti u cjelovitom predanju Bogu saveza, kojem je ime ljubav, očitovana u Isusu Kristu, davši vršenju zakona puni smisao.
O tom je progovorio Isus u naviještenom evanđelju, podsjećajući suvremenike na starozavjetnu zapovijed: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja!“. „A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone!“ Isusova tvrdnja: „A ja vam kažem“ svjedoči o božanskoj svijesti i moći utjelovljenoga Božjeg Sina, i očitovanje je Božje strategije ljubavi da svoju svemoć očituje u skromnosti betlehemske štalice i u slabosti svakodnevnog ljudskoga postojanja, napose u Isusovoj smrti na križu, ustvrdio je biskup. Napomenuo je da je ljubav prividna nemoć, ali da se upravo kroz nju događa najveća moć: polaganje sebe za drugoga da bi drugi bio moćno biće. Naglasivši da je Isus svaku svoju tvrdnju obrazložio na svoj božanski način, biskup je rekao da se njegovo obrazloženje zapovijedi: „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone!“ sastoji u tome da na taj način postanemo „sinovi svoga Oca koji je na nebesima“. Istaknuo je kako je najveći izazov našeg postojanja na razini „biti“ više, dublje i snažnije čovjek po Božjem naumu, čovjek koji se u svom djelovanju zauzima za pravednost Oca nebeskoga „koji daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“. Tim riječima Gospodin Isus nas je poučio da svaki čovjek, pa i onaj kojega smatramo zločincem ostaje božansko stvorenje, koje ne može uništiti nikakva zloća niti grijeh, duhovna bolest koju valja liječiti praštanjem, djelima milosrđa i molitvom, uključujući i neprijatelje, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da se u ovo korizmeno vrijeme obnove u svijesti kako su u krštenju postali sinovi i kćeri Božje, te da se uvijek iznova propitkuju je li im Bog zaista Otac u kojem pronalaze svoje životno uporište, oslonac i nadu, te se obraćenjem oslobađaju od svoje zloće, pokvarenosti i negativnosti, koja ih ponižava u njihovu statusu.
Kazao im je kako ne pomaže kukanje nad negativnostima našeg društvenog okruženja u kojem ljudi neprijateljski nastupaju jedni protiv drugih, nego molitva da Bog dopre do ljudskog srca i u njemu ostvari svoj naum o čovjeku i životu. Podsjetivši ih da je papa Franjo ovu godinu proglasio Godinom molitve, vremenom priprave za jubilej sljedeće 2025. godine, pozvao ih je da konkretna nakana na koju će moliti bude da se Božje uistinu događa u nama i da svatko od nas raste iznutra do one razine našega „biti“ sinovi i kćeri Božje na koju nas samo Bog može uzdignuti: „da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski“, kako nas Isus potiče na svršetku naviještenog evanđeoskog ulomka. Potaknuo je nazočne vjeroučitelje da pristupaju mladim ljudima i pomažu im da rastu u svijesti dostojanstva Božjih sinova i kćeri, i odbiju svaku suicidalnu napast. Poželio je da svaki pojedini od njih bude u ovom dijelu naše domovine snažna točka susreta Boga i čovjeka, da iskreno i zauzeto surađuju s Isusom Kristom u vlastitom duhovnom rastu. Rekao im je neka se ne umore u molitvi, nego budu u njoj sve žarči i po njoj sve bliži Bogu.
