Na drugu korizmenu nedjelju, 25. veljače 2024., požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je Župu sv. Nikole Biskupa u Pleternici i u župnoj crkvi predvodio svetu misu.
U homiliji biskup je rekao kako je jedva prepoznao jednoga svoga školskog kolegu kojega je nedavno nakon dužeg vremena ponovno susreo, iznenadivši se koliko se u međuvremenu promijenio u licu. U tu činjenicu da se čovjek mijenja i postaje drugačiji na tjelesnoj razini, svakodnevno se možemo uvjeriti. No, današnje evanđelje nas upozorava da uz izvanjske, tjelesne promjene postoje i nutarnje promjene u našim srcima i savjestima koje se zovu „preobrazba“ ili obraćenje, ustvrdio je biskup. Podsjetio je da se u Hrvatskoj još uvijek bavimo pitanjem „pretvorbe“ devedesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme Domovinskog rata, kad su neki ljudi određena društvena materijalna dobra nerijetko na nečastan način pretvorili u vlastita. Istovremeno se nemali broj ljudi nije bavio navedenom materijalnom pretvorbom, nego su bili dionici duhovne preobrazbe, opredjeljujući se u svojoj slobodi za žrtvu sve do polaganja vlastitog života u obrani domovine. Kazao je da se Isus u današnjem evanđelju ne zauzima za pretvorbu materijalnih dobara, nego za preobrazbu, koja se događa putem vjere kojim je krenuo Abraham u današnjem prvom čitanju, a koji je zapravo najava Isusova puta.
Na prvi pogled može se učiniti kako se Bog po zapisu Knjige postanka na neki način poigrava s Abrahamom: dao mu je u starosti sina Izaka, a potom traži od njega da ga ubije i prikaže njemu za žrtvu. Biskup je naglasio kako Abraham posvemašnjom poslušnošću odlučuje izvršiti Božji nalog i žrtvovati Izaka. Zbog te i takve svoje vjere Abraham je za sva vremena postao primjer vjernika, otac vjere, koji je – kako kaže Pismo – bio uvjeren da mu Bog može i iz kamenja podići djecu. Ovo naglašavanje veličine Abrahamove vjere ne znači da se ona može količinski mjeriti, kvantificirati: ona je moć ili sposobnost duha koju možemo primiti kao Božji dar, pojasnio je biskup. Postavivši izazovna pitanja: „Koliko vrijedi vjera u Hrvatskoj?“ i „Ima li vjere u Hrvatskoj?“, biskup je rekao da odgovor na ta pitanja treba tražiti ne samo s obzirom na vjeru u Boga, nego u najširem smislu povjerenja u braku, obitelji, susjedstvu u društvu. Društvena svakodnevica napose na političkoj razini očituje kako kod nas u javnom diskursu prevladava među ljudima nepovjerenje i sebičnost, te su odnosi među njima nerijetko obilježeni prezirom, sukobima i mržnjom. Stoga je vjera u Boga i povjerenje među ljudima jedna od prvih vrijednosti koje bismo trebali njegovati prije bilo koje materijalne vrijednosti, moliti za nju i neprestano nastojati od nje živjeti, jer se ona odnosi na dostojanstvo svakog pojedinog čovjeka, ustvrdio je biskup. Dodao je kako materijalna dobra mogu postati određeno prokletstvo, jer u njima ne mogu pravo uživati osobe koje su u međusobnom nepovjerenju, i u društvu gdje ljestvica vrijednosti nije dobro poslagana. Korizma je vrijeme u kojem bi svaki kršćanin trebao provjeravati tko je on, kako zapravo živi i ostvaruje svoj kršćanski poziv. Produbljujući govor o vjeri, biskup je ustvrdio kako je ona poslušnost Bogu, a najveći uzor poslušnosti je Isus Krist, spreman žrtvovati sebe za nas, čiji je Abraham i žrtva sina Izaka njegov pralik. Kazao je da je Bog spriječio Abrahama da mu žrtvuje sina Izaka, jer u konačnici žrtva ne treba Bogu, nego nama ljudima. Mi, naime, kroz vlastitu žrtvu postajemo oblikovani u duhovnim dimenzijama i bivamo preobraženi. Biskup je istaknuo da je na žrtvu spreman onaj koji živi povjerenje i ljubav prema bližnjemu, stavljajući sebe u drugi plan, znajući da se tim putem dospijeva do najviše razine postojanja gdje pobjeđuje dostojanstvo, život i smisao.
Kazao je kako je najveći dio hrvatskih branitelja u ono teško ratno vrijeme očitovao budnost u vjeri i povjerenju, uvjereni da žrtvovati sebe za slobodu hrvatske domovine nije čin kojim će sebe izgubiti, nego se uzdići na najvišu razinu postojanja, ostvariti pobjedu slobode i dostojanstva za sve. Napomenuo je da su time potvrdili čudesnu Isusovu zakonitost da se život dobiva kad ga položimo i žrtvujemo za druge, i da se čovjekova preobrazba događa kroz muku i smrt, kako nam je Isus posvjedočio u svom preobraženju na brdu Taboru. Očev glas s neba: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni. Slušajte ga!“ Božji je poziv da nasljedujemo Isusa te poput njega i mi kroz muku, nevolju, bolest, patnju, žrtvu i smrt postanemo dionici preobrazbe koju je on za nas ostvario. Svaki onaj tko nastoji nasljedovati Isusa Krista prihvaćajući žrtvu krenuo je putem uskrsnuća, ustvrdio je biskup. Poželio je da bude blagoslovljeno sve što su hrvatski branitelji učinili za našu slobodu i dostojanstvo, te da u vječnosti budu dionici proslave koju je Isus ostvario žrtvom na križu.
U drugom današnjem čitanju uvjerava nas sv. Pavao da se Bog u Isusu Kristu očitovao svojom ljubavlju kao biće koje je posvema za nas, od kojeg nas ne može ništa rastaviti, pa ni sama smrt. To nas ohrabruje da se usudimo i sami darivati sebe za druge svakodnevno se žrtvujući za bračnog druga i za djecu u obitelji, za suradnike na poslu i na drugim razinama društvenog života te na taj način budemo dionici one preobrazbe koju je Isus ostvario svojom mukom i smrću. Dok se borimo za pretvorbu materijalnoga, valja nam još više truditi se oko duhovne preobrazbe našega srca i savjesti, istaknuo je biskup Antun. Nazočne krizmanike pozvao je da riječi „Vjerovanja“ koje će sada izgovoriti potvrde svojim životom povjerenja u Isusa Krista i jednih prema drugima. Kazavši da se vjerom postaje dionikom zajedništva s Bogom, pozvao ih je da provjeravaju koliko su moćni, ne fizički nego duhovno u vjeri, plemenitosti, dobroti i ljubavi, i da se opredijele u svom životu ići Isusovim putem na kojem se pobjeđuje i postiže smisao. Zazvao je Isusovu Majku da moli za njih i pozvao roditelje i sve druge sudionike slavlja da se s njome sjedine u tom činu, da se nitko od mladih duhovno ne izgubi, nego budu ljudi koji usvajaju prave vrijednosti, od njih žive, za njih se zauzimaju i žrtvuju, te na taj način postižu smisao i drugima pomažu da i oni budu na putu smisla. Zahvalio im je što su u pripravi za primanje sakramenata spremni mnogo toga naučiti, ali još više što to znanje žele živjeti u vjeri i povjerenju u Boga i bližnjega, te na taj način rasti i preobražavati se u svojim mladenačkim srcima.
