LECTIO
1. čitanje: Djela apostolska 2, 1-11
¹ Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. ² I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. ³ I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. ⁴ Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.
⁵ A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. ⁶ Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. ⁷ Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? ⁸ Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? ⁹ Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, ¹⁰ Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, ¹¹ Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«
Riječ Gospodnja.
Kad se dan Pedesetnice već približavao svom kraju – premda se događaj o kojem je riječ odigrao oko devet sati ujutro, blagdan je naime započeo prethodne večeri – ispunilo se i Isusovo obećanje (1, 1-5), u kontekstu koji doziva u sjećanje velika bogojavljenja (teofanije) Starog zavjeta a osobito ono iz Izl 19, koje je prethodilo darivanju Zakona, a što židovstvo slavi upravo na dan Pedesetnice (r. 1s.). Duh je prikazan kao punina. On je dovršenje obećanja. Kao silan vjetar ispunja svu kuću i sve nazočne; kao teofanijski oganj poprima oblik ognjenih jezika koji silaze na svakoga od njih, dajući moć gorljive riječi, u mnogim jezicima (r. 3s.).
Događaj se odigrao na omeđenom području (r. 1) i uključuje ograničen broj osoba, no od ovog trenutka, polazeći od onih osoba, počinje navjestiteljsko djelo neograničenih dimenzija (»iz svakog naroda pod nebom« r. 5b). Dar riječi, prva korizma koju je Duh potaknuo, je usmjeren na slavljenje Oca i na naviještanje, kako bi se svi po svjedočenju učenika mogli otvoriti vjeri i dati slavu Bogu (r. 11b). Dvije značajke obilježavaju tu novu sposobnost komunikacije koju je udijelio Duh: najprije, ona je razumljiva svakome, ostvarujući jezičnu jedinstvo razoreno u Babilonu (Post 11, 1-9); potom, izgleda da se nadovezuje na ekstatičnu riječ najdrevnijih proroka (usp. 1 Sam 10, 5-7) i napokon, sâm Petar je tumačio kao proročansku riječ, kad Židovima od kuda god dolazili objašnjava taj događaj. Duh prodire i preobražava srce učenika osposobljavajući ih da dubinski shvate, slijede i svjedoče Božje putove da sve narode vode k punini zajedništva s njime, u jedinstvu vjere u Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga (r. 22s i 38s; usp. Ef 4, 13).
2. čitanje: Prva poslanica Korinćanima 12, 3b-7.12-13
Braćo:
³ Nitko ne može reći: »Gospodin Isus« osim u Duhu Svetom. ⁴ Različiti su dari, a isti Duh; ⁵ i različite službe, a isti Gospodin; ⁶ i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. ⁷ A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. ¹² Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. ¹³ Ta u jednom Duhu svi smo mi jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni.
Riječ Gospodnja.
Korinćanima, koji su oduševljeni za očitovanja Duha koja se događaju u njihovoj zajednici, Pavao daje neke važne upute za ispravno razlikovanje. Kako prepoznati djelovanje Duha u nekoj osobi? Ne po izvanrednim stvarima, već po dubokoj vjeri kojom ona vjeruje i ispovijeda da je Isus Bog (r. 3b). A kako prepoznati djelovanje Duha u zajednici? Duh je neumorni tvorac jedinstva: on je onaj koji izgrađuje Crkvu kao jedno tijelo, otajstveno tijelo Kristovo (r. 12), u koje kršćanin krštenjem biva uključen kao živi član. To jedinstvo, koje stoji na početku kršćanskog života i koje je svršetak kojemu teži djelovanje Duha, ostvaruje se preko raznolikosti karizmi, dar jednoga Duha, djelovanjâ, crkvenih službi koje je povjerio jedan Gospodin, omogućio jedan Bog, izvor svake stvarnosti (r. 4-6).
Kako dakle prepoznati autentičnost – to jest božansko podrijetlo – različitih karizmi, službi i djelovanja koja su prisutna u zajednici? Pavao to pojašnjava u 7. retku: »A svakomu se daje očitovanje Duha na korist«, to jest za izgradnju i rast čitavoga crkvenog tijela u jedinstvu, »do mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4,13): stoga najveća od svih karizmi, ona nužna i neophodna, jedina koja će trajati vječno jest ljubav (12, 31 – 13, 13).
Evanđelje: Ivan , 20, 19-23
¹⁹ I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« ²⁰ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.
²¹ Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.« ²² To rekavši, dahne u njih i kaže im: »²³ Primite Duha Svetoga! Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Riječ Gospodnja.
Na Uskrs navečer Isus, kojega je Otac uskrisio od mrtvih snagom Duha Svetoga (Rim 1, 4), ukazuje se apostolima sabranima u dvorani posljednje večere, i daje im Božji dar koji ujedinjuje i posvećuje. To je ivanovska pedesetnica, koju evanđelist smješta u vrijeme uskrsnuća da naglasi njezino osobito teološko usmjerenje: jedinstven je »čas« prema kojem je težio čitav zemaljski život Isusov, to je čas u kojem on proslavlja Oca žrtvom na križu i predajom Duha u smrti (19, 3ab, doslovno), i to je neodvojivo čas u kojem Otac proslavlja Sina u uskrsnuću. U tom jedinstvenom času Isus predaje Duha Svetoga svojima (r. 27), i time im daje svoj mir (r. 19 i 21), svoje poslanje (r. 21b) i nadnaravnu moć za njezino ostvarenje.
Duh Sveti – kako Crkva ponavlja u sakramentalnoj formuli odrješenja – »je izliven za oproštenje grijeha«. Jaganjac Božji je na sebe preuzeo grijeh svijeta (1, 29), uništivši ga u svom tijelu žrtvovanom na križu (usp. Kol 2, 13s; Ef 2, 15-18). Preko apostola on nastavlja u povijesti svoje spasenjsko djelovanje, preporađajući na novi život, vraćajući na izvornu čistoću one koji pristupaju primiti Božje oproštenje i, iskrenim se kajanjem otvaraju za primanje dara Duha Svetoga (Dj 2, 38s).
MEDITACIJA
Nedjelja Pedesetnice kao u jedan snop blistave svjetlosti sabire svu vazmenu radost i širi je nezadrživom prodornošću ne samo u srca, nego i po svoj zemlji. Uskrsli je postao Gospodar svemira: sve što on dotakne kao da je ispunjeno ognjem, zaogrnuto njegovom svjetlošću, i u očima vjere postaje blistavo i prozirno. No, je li moguće reći »Isus je Gospodin« samo riječima?
Da je Isus Gospodin, to se uistinu može reći samo životom, pokazujući konkretno da on zauzima sva područja našeg postojanja. U njemu sve različitosti postaju izraz božanske ljepote, sve razlike čine sklad jedinstva u ljubavi. Sabrani smo zajedno »biti jedno tijelo« i istovremeno imamo razne darove, razne karizme, svatko ima vlastito lice svetosti. Ljubav sve ne izjednačava nego obogaćuje sve ono što je u nama dobro i čini nas darom jednih za druge. No, ne možemo živjeti u Duhu ako nemamo mira u srcu i ako ne postajemo oruđa mira među svojom braćom, svjedocima nade, čuvarima prave radosti.
MOLITVA
O Duše, Oče siromašnih, dođi. Ti, sjajna i blistava svjetlosti, pozvani goste srdaca, utješi skrivene boli. Okrjepo u našim naporima, snago na teškom putu, daruj nam milost i oproštenje, ti balzamne što svaku ranu liječiš. Neka oganj tvoje ljubavi zapali srce svih vjernika i trijeznom opojnošću razveseli sve koji zazivaju tvoje svete darove. Dođi, Duše, od Oca poslani, u ime ljubljenoga Sina Isusa: učini Crkvu jednom i svetom za vječnu svadbenu gozbu nebesku.
KONTEMPLACIJA
Brižno se nastoj sjediniti s Duhom Svetim. On dolazi čim ga se zazove, a može ga se zazvati samo zato jer je već tu. Kad ga se zazove, dolazi u obilju Božjih blagoslova. On je rijeka i njezini rukavci što vesele Grad Božji (usp. Ps 46, 5), a kad dođe, ako te nađe poniznog i mirnog, premda u drhtanju pred Božjom riječju, počinut će nad tobom i objavit će ti ono što Otac skriva od mudrih i umnih ovoga svijeta. Počet će za tebe blistati one stvari što ih je Mudrost mogla objaviti učenicima na zemlji, a što oni međutim nisu mogli podnositi sve do dolaska Duha istine, koji ih je poučio svu istinu.
Uzalud se očekuje primiti i naučiti iz usta bilo kojeg čovjeka, ono što se može primiti i naučiti jedino jezikom istine. Naime, kako sama istina kaže: »Bog je Duh« (Iv 4, 24). Kao što je potrebno da mu se njegovi klanjaoci klanjaju u Duhu i istini, tako i oni koji ga žele upoznati i iskusiti, jedino u Duhu Svetome trebaju tražiti razumijevanje vjere te čisti i jednostavni smisao te istine. U tminama i neznanjima ovog života, on je – siromasima duhom – sjajna svjetlost, dobrota koja privlači, dobrohotna slatkoća, čovjekov pristup Bogu, ljubav koja ljubi, pobožnost. (Guglielmo di Saint-Thierry, Speculum Fidei, 46 )
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Dođi, Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika i oganj svoje ljubavi u njima užezi!« (iz bogoslužja).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Crkvi su potrebni trajni Duhovi. Ona treba oganj u srcu, riječi na usnama, proroštvo u pogledu. Crkva treba biti hram Duha Svetoga, potrebna joj je potpuna čistoća, nutarnji život. Crkva treba ponovno osjetiti kako iz dubine svoje osobne intimnosti niče kao biljka, pjesma, molitva, hvalospjev, molitveni glas Duha Svetoga, koji u nama i za nas moli »neizrecivim uzdasima«, i koji sastavlja govori kojega mi sami ne bismo znali uputiti Bogu. Crkvi je opet potrebna žeđ za sigurnošću svoje istine, da u nepovredivoj tišini i poučljivoj raspoloživosti, uronjena u kontemplaciju sluša glas Duha koji je poučava »svoj istini«.
Nadalje, Crkvi je potrebno da osjeti kako kroz sve njezine ljudske sposobnosti struji val ljubavi koji se zove dobrota i koji je razliven u našim srcima upravo »po Duhu Svetom koji nam je dan«. Čitava prožeta vjerom, Crkva ima potrebu doživjeti hitnost, žar, revnost te dobrote; potrebno joj je svjedočanstvo, apostolat. Jeste li čuli, vi živi ljudi, vi mladi, vi posvećene duše, vi braćo u svećeništvu? To je Crkvi potrebno. Njoj je potreban Duh Sveti u nama, u svakome od nas, i u svima nama zajedno, u nama Crkvi. Dȁ, Crkvi je, osobito danas, potreban Duh Sveti. Recite mu, dakle, svi vi: »Dođi!« (PAVAO VI, Govor 29. studenog 1972.).
