Na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove – Tijelovo, 26. svibnja požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali, u zajedništvu s kanonicima, svećenicima iz svih gradskih župa te svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova. Na misnom slavlju i u tijelovskoj procesiji sudjelovali su brojni vjernici različitih slojeva iz svih požeških župa: djeca vrtićke dobi, ovogodišnji prvopričesnici, ministranti, učenici katoličkih škola, mladi, župni pjevački zborovi, članovi crkvenih udruga i drugi vjernici a pridružili su im se predstavnici Hrvatske vojske i policije, te gradskih udruga. Među vjernicima bio je i Alojz Tomašević. požeško-slavonski župan i Vedran Neferović, požeški gradonačelnik.
Uvodeći u misno slavlje biskup Antun je rekao da se danas s vjernicima diljem svijeta želimo zaustaviti pred velikim otajstvom Isusove trajne euharistijske prisutnosti među nama i njegove ljubavi za nas. Kazao je kako ovom svetom misom i procesijom želimo javno posvjedočiti tko je nama Isus Krist i tko smo mi njemu: on nama spasitelj, koji nas euharistijskim otajstvom okuplja u zajedništvo vjere, nade i ljubavi svoje Crkve a mi njegova odana i zahvalna braća i sestre.
U homiliji biskup Antun progovorio je o čovjeku kao biću pamćenja i spomena, istaknuvši njihovo značenje za naš život. Potkrijepio je to današnjim susretom s jednim prijateljem umjetnikom iz Zagreba, tijekom kojeg su se spomenuli kako su 1994. godine zajedno postavljali izložbu »Sveti trag« prigodom prvog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj o 900. obljetnici prvoga pisanog spomena Zagreba i Zagrebačke biskupije. Između ostalog prijatelj se potužio kako mu je za nedavnog boravka u Pragu nestao mobitel u kojem su bile pohranjene fotografije s rođendana njegova unuka i koje su zauvijek izgubljene. Da stvar bude gora, po povratku u Zagreb dogodilo se da mu je s prijenosnog računala izbrisana sva memorija te je tako nestalo sve ono što je u nju bilo pohranjeno. Unatoč našim nastojanjima da sačuvamo spomen na ono što nam je važno, mnoge informacije nepovratno se izgube, zaključio je biskup.
Upitao se zašto nam je toliko važno pamćenje i spomen? Pojasnio je to na primjeru brojnih majki koje je susretao tijekom i nakon Domovinskog rata, koje čuvaju fotografiju ili neki predmet što ih podsjeća na njihove poginule sinove. Istaknuo je kako te majke pamte s ljubavlju i kako fotografije njihovih sinova ili nekih drugih predmeta po toj ljubavi na neki način postaju živa prisutnost njihovih voljenih i ostvaruje zajedništvo. Primijenio je to na euharistijsko otajstvo kazavši da je Isus, kako nas podsjeća sv. Pavao u današnjem drugom čitanju iz Poslanice Korinćanima, svoju ljubav za nas, moćniju od smrti, povezao s kruhom i vinom, ustanovio euharistiju kao živi spomen na njega. Ustvrdio je da taj spomen ne može pasti u zaborav, izbrisati se iz memorije čovječanstva, jer je njegovo pamćenje i životvorna snaga sam Duh Sveti koji u euharistijskom otajstvu ponazočuje Isusovo djelo ljubavi, povezuje nas u zajedništvo njegova tijela i krvi. Tumačeći tajanstveni lik šalemskog kralja i svećenika Melkizedeka, koji je pred Abrama, kad se kao pobjednik vratio iz jedne bitke, iznio kruh i vino, biskup je kazao da ne znamo njegovo ljudsko podrijetlo, ali znademo da grad kojim je vladao znači »grad mira«, i da nas on upućuje na Isusa Krista čije podrijetlo nije samo ljudsko, nego i božansko. Istaknuo je da je Isus na posljednjoj večeri učenike učinio dionicima svoje svećeničke službe kad je uzeo kruh i vino u ruke, blagoslovio ih rekavši „ovo je tijelo moje za vas i ovo je krv moja za vas“, te im naredio da to čine njemu na spomen te se tako po svećeničkom služenju u snazi Duha Svetoga po euharistiji i danas očituje i ostvaruje Crkva.
Tumačeći evanđeoski ulomak o čudesnom umnažanju kruha kojim je Isus nahranio nekoliko tisuća ljudi, biskup je upozorio na važnost kruha za tjelesni život, ustvrdivši da nema moćnije hrane od Isusova „za nas“ na križu te da u euharistiji postajemo njegovim dionicima, hranimo se za život vječni. Istaknuo je kako je euharistija po prisutnosti Isusova pobjedničkog „za nas“ najvažniji događaj i kako bi zato svetoj misi trebalo dati središnje mjesto u svim našim nastojanjima. Pozvao je nazočne da zahvale Kristu što nas voli i što svojom ljubavlju uvijek iznova želi biti »za nas« na našem osobnom i zajedničkom životnom putu, što izgrađuje zajedništvo svoga tijela koje se zove Crkva. Završavajući homiliju zaželio je da Gospodin Isus osjeti danas naše zahvalno požeško srce za tako veliki dar i za tako veliku moć, za ljubav kojom nas ne ostavlja same na našim životnim putovima, nego ostaje naša trajna duhovna hrana, lijek besmrtnosti.
Nakon misnog slavlja krenula je tijelovska procesija središtem grada. Nakon postaje ispred zgrade Biskupskog dvora, procesija je nastavila hod do franjevačke crkve Duha Svetoga, gdje su vjernici otpjevali himan »Tebe Boga hvalimo« a biskup im podijelio Euharistijski blagoslov. (J. K.)
Vijesti TIJELOVO U POŽEGI
