Na Nedjelju Muke Gospodnje – Cvjetnicu, 24. ožujka 2024. biskup Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i Župe sv. Terezije te drugim vjernicima grada Požege predvodio je procesiju ulaska Gospodnjega u Jeruzalem i euharistijsko slavlje u Katedrali. Među brojnim sudionicima slavlja bili su učenici Katoličke osnovne škole i Katoličke Gimnazije u Požegi te ovogodišnji krizmanici i prvopričesnici Župe Sv. Terezije. Slavlje je započelo ispred crkve sv. Lovre s blagoslovom grančica i svečanom procesijom od spomenute crkve do Katedrale.
U kratkoj homiliji biskup je kazao sudionicima slavlja kako su čuli potresni izvještaj o Jednome, koji je dragovoljno prihvatio trpjeti i umirati za nas, vršeći poslanje koje mu je povjerio nebeski Otac. Podsjetio je nazočnu djecu na iskustvo koje već imaju o trpljenju, te ih je upitao jesi li možda pokušali pronaći odgovor na pitanje što je to trpljenje. Sva naša nastojanja da si ga protumačimo ostaju uzaludna, ono nadilazi naše razumske mogućnosti, te ne možemo doumiti kamo nas to stanje vodi, do kamo po njem stižemo s obzirom na život i što trpljenje doprinosi životu i smrti. Pored toga, kad je trpljenje povezano s bolima, susrećemo se s još dubljim otajstvom našeg postojanja, te nam se valja zaustaviti pred Gospodinom Isusom i u njegovu trpljenju prepoznati Božji pristup toj stvarnosti. Naglasio je da Bog u Isusu Kristu nije odbio, nego prihvatio trpljenje za nas i radi nas da bi u sva naša trpljenja, naše boli i umiranja unio Božju pobjedničku snagu. Da nam Gospodin Isus nije svojim trpljenjem posvjedočio kako je Bog na strani naših trpljenja, mogli bismo zdvajati kad nas ono zahvati. Međutim, jer je On prihvatio trpljenje otkrivamo da se u njemu Božjom snagom ostvaruje preobrazba iz gubitničkog u pobjedničko stanje, ustvrdio je biskup. Spomenuo je kako se to zbiva u svakom trpljenju što ga prihvatimo za drugoga, poput majke koja trpi za svoju djecu, ili hrvatskih branitelja koji su u Domovinskom ratu svojim trpljenjem i spremnošću da i sam život polože za nas ostvarili našu slobodu. Svojom spremnošću trpjeti za druge ljude i za njihovo dobro ušli su u nama do kraja nedohvatljiv dinamizam života koji u bogočovjeku Isusu Kristu pobjeđuje i samu smrt, te su naše trpljenje i smrt dobili u njem sasvim novo značenje kojim smo ohrabreni.
Pozvao je sudionike slavlja neka se u Velikom tjednu po godišnjem slavlju Isusove muke, smrti i uskrsnuća što dublje povežu s Isusom Kristom, da nitko od njih u svojim patnjama, trpljenjima, bolima i smrti ne bude izgubljen, nego njegovim putem poniženja stigne do proslave. Nazočnoj djeci poželio je da u Velikom tjednu promišljaju o tome, i donesu zaključke vjere s obzirom na trpljenje i smrt, i da nikad ne posumnjaju da su oni u Isusu Kristu dobili svoj smisao te u sve čvršćoj i dubljoj povezanosti s njime i oni budu pobjednici. Homiliju je biskup završio molitvom: «Gospodine Isuse, dok te gledamo kako patiš i trpiš, prepoznajemo sva naša ljudska trpljenja! Ti si na svom križnom putu prišao našim trpljenjima, našoj smrti, posvjedočio da si do kraja za nas. Daj da i mi po tvom primjeru pristupamo onima koji trpe i umiru, da bismo im bili pomoć, svjetlo i snaga iz onoga što o tebi vjerujemo i o tebi svjedočimo.»
