Četrnaesta nedjelja kroz godinu (7.7.2024.)

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Ezekijela 2, 2-5

U one dane ² uđe u me duh, kako mi progovori, te me podiže na noge, i ja čuh glas onoga koji mi govoraše. ³ I reče mi: »Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi griješili su protiv mene sve do dana današnjega. ⁴ Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: Ovako govori Gospodin Bog! ⁵ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima«

Riječ Gospodnja.

Ovdje je ispripovijedan ogledni primjer poziva nekog proroka. O Ezekijelu znademo da je »sin Buzijev«, svećenik po rođenju (1,1), no, riječ ga Božja ovdje naziva »sin čovječji« (‘ādām), ne više svećenik, već jednostavno ‘čovjek’, to jest ‘načinjen od zemlje’ (‘ᵃdāmah hebr. ‘zemlja’), krhak, smrtan. Na tog se čovjeka izlijeva Duh Božji, koji dolazi na noge podići onoga koji je ležao na zemlji, podjeljujući božansku moć (dýnamis, u Novom zavjetu) za djelotvorno naviještanje Riječi. Na Božje djelovanje Ezekijel odgovara slušanjem njegove Riječi.
Odjednom, prorokovo poslanje kao da se pretvorilo u nešto krajnje teško, što košta: ono je na neki način povezano s ‘otvrdnućem srca’, tvrdoglavost sinova koji su se pobunili protiv Oca, i koja se očituje u ‘neslušanju’ (5. r.) Ni Riječ niti snaga Duha ne mogu prisiliti slobodu čovjeka da prihvati Božju objavu. Tada ustaje prorok, sâm i jedini, kao znak protivljenja, kamen spoticanja za one koji jure u vlastitu propast.

2. čitanje: Druga poslanica Korinćanima 12, 7-10

Braćo,
⁷ Da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. ⁸ Za to sam triput molio Gospodina da odstupi od mene. A on mi reče: ⁹ »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. ¹⁰ Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab onda sam jak.

Riječ Gospodnja.

Nakon što je voljene Korinćane (koji, međutim, Apostolu zadaju toliko jada!) podsjetio na veličinu primljenih objava, da pokaže kako je njegovo poslanje doista od Boga (dano), sada se Pavao pokazuje u svoj svojoj ljudskoj slabosti, bolje rečeno njome ‘se hvali’, kao što se nekom drugom prigodom hvalio križem Kristovim (usp. 1 Kor 1, 17-31). Na koncu poslanice imamo dokaz da Pavao svoju slabost shvaća kao nasljedovanje Gospodinove slabosti: »I raspet bî, istina po slabosti, ali živi po snazi [u grčkom tekstu: dýnamis] Božjoj. I mi smo, istina, slabi u njemu, ali ćemo po snazi Božjoj živjeti s njime za vas« (2 Kor 13,4).
Kao što križ izaziva sablazan, tako Apostolova ljudska slabost (opisana kao progonstvo, pogrde, razdori u zajednici, bolest, tjeskoba) može u Korinćanima izazvati osjećaj nepovjerenja i straha, no, upravo je ta slabost sigurni pokazatelj da njegovo apostolsko poslanje dolazi od Boga, jer je ono obilježeno jasnim znakom u srcu.

Evanđelje: Marko 6, 1-6

U ono vrijeme:
¹ Otišavši odande, dođe Isus u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. ² I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakve se to silna djela događaju po njegovim rukama? ³ Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipo, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.
⁴ A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« ⁵ I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. ⁶ I čudio se njihovoj nevjeri.

Riječ Gospodnja.

Na koncu prvog kruga čudâ u Markovu evanđelju, zgoda u Nazaretskoj sinagogi predstavlja Izraelovo odbijanje Božje objave u Isusu, gdje se pod riječju ‘Izrael’ ne misli samo naziv jednog naroda, već su njime obuhvaćene Isusu bliske osobe, njegovi sumještani, njegovi ukućani.
Prizor se odvija na povratku iz kuće Jairove, u selu Nazaretu (koje je tako maleno i beznačajno da se u Starom zavjetu niti ne spominje), gdje se, znademo, se pročulo o čudesima (dynámeis) što ih je Isus učinio u čitavoj Galileji (usp. 2. r.). Prva reakcija, nakon slušanja njegove autoritarne riječi, je ‘čuđenje’, čime evanđelist želi ukazati na objaviteljski značaj Isusovog propovijedanja. Pet pitanja koja slijede, ukazuju, naprotiv, na sumnjičavost njegovih rođaka i poznanika: problem se bitno tiče Isusova podrijetla (»Odakle…«), kao da se time hoće reći da izravno poznavanje njegova obiteljskog okruženja, njima onemogućuje da u njemu prepoznaju Božjeg poslanika. On za njih uvijek ostaje samo seoski »drvodjelja«, »sin Marijin«. Činjenica da Isus nije mogao činiti čudesa, znači da nevjera, ukoliko je ona odbijanje Božje ponude spasenja, sprječava očitovanje bilo kakvog događaja spasenja. Pred takvim odbijanjem Isus ‘se čudi’ (jedini put u Marka), udaljava se od njih, proglašava se nespremnim na suživot s njihovim nedostatkom vjere, kako bi time ukazao na korjenitu suprotnost između Božjeg plana spasenja i nevjere ljudi.
Ono što je prouzročilo sablazan jest izričita i jasna tvrdnja kojom se čovjek Isus proglasio mjestom Božje objave, sablazan koja će svoj vrhunac doseći pred smrću Sina Božjega na križu.

MEDITACIJA

Sablazan, ili ‘otvrdnuće srca’ (usp. Ez 2,4), nevjera onoga koji je čak bio pozvan razmatrati Božju objavu, je nît vodilja današnjih biblijskih čitanja. Izazvan je bitnom očitovanjem Božje snage u obliku krhkosti, slabosti: prorok je odbačen od svoje braće, jer je i on obični ‘ādām, Apostolu Pavlu se ne vjeruje jer se pojavljuje i djeluje kao i svi drugi obični ljudi. U središtu, čovjek-Isus, koji ima moć podariti konačni smisao povijesti svih siromašnih na zemlji, s ponovnim potvrđivanjem činjenice da nam je nužno potrebna logika križa. Nužno potrebna, jer ju je Bog htio i jer se njemu svidjelo tako objaviti: u životu jednog naroda u kutku zemlje i na rubu povijesti, u siromašnoj kući djevojke zabačenog sela u Galileji, u izvršenju smrtne osude jednoga tmurnog travanjskog dana na Golgoti.
Međutim,u toj, gotovo ludoj povijesti, uvijek se događa jedno te isto čudo: ‘ādām se podiže sa zemlje, Duh se očituje u nezaustavljivom djelovanju u riječima i činima bilo kojeg čovjeka, grob ne ostaje zatvoren i boravište Smerti, već se širom otvara da iz njega Život zauvijek izađe. Tako djeluje Bog, jer je odlučno naumio spasiti čovjeka: svakog čovjeka, čitavog čovjeka.

MOLITVA

O Oče, želimo ti zahvaliti što si nas stvorio baš ovakve: krhka i smrtna stvorenja, ali proizašla iz tvojih ruku, koja na sebi nose tvoj otisak. Pred tvojom riječi koja »blaženima« naziva one koji se ne sablažnjavaju nad tobom i nad tvojim Sinom, predajemo ti sve naše sumnje, našu nevjeru, strahove pred očitovanjem naše slabosti, koja nas trajno podsjeća da smo načinjeni od zemlje, premda čeznemo za beskonačnošću.
Ne želimo biti među onima koji nisu mogli promatrati tvoja čudesa, jer su previše zaokupljeni preispitivanjem vlastite ljudskost, i promatranjem vlastitih tuđih ograničenja:oslobodi nas straha od čovjeka! Svrni na nas svoj pogled Oca i Majke koja je rodila svoje prekrasno stvorenje, pogled kojim ulijevaš spokoj kao bratski Spasitelj, koji se djelom Duha solidalizirao s nama, da u onu istu ljubav praštanja i suosjećanja, primiš nas same i svakog muškarca i ženu kao tvoj predragocjeni dar.

KONTEMPLACIJA

U nebu Krist daje, ali ovdje dolje on je u potrebi. Bogat na nebu, siromašan na zemlji. I baš zato jer je ovdje na zemlji siromašan ovako nam govori: »Bijah gladan, bijah žedan, gol, stranc, u tamnici bijah…« Jednima reče: »A vi me poslužiste«; drugima pak: »I ne poslužiste me,,,«. Krist je dakle i bogat i siromašan: bogat jer je Bog, siromašan jer je čovjek. No, on je i kao čovjek bogat, jer jebaš sa svojim čovještvomuzašao na nebo i sjeo o desnu Oca; pa ipka, ovdje dolje ostaje siromah koji gladuje i žeđa, koji je gol (SV. AUGUSTIN, Govor 123).

AKCIJA

Često ponavljaj znak križa, snažno razmišljajući o značenju riječi:
»Tvoja moć. Gospodine, potpuno se očituje u mojoj slabosti«.

ZA DUHOVNO ČITANJE

Tko je od dvojice krhkiji? Onaj kojeg primam u pričesti? […] To sićušno biće koje htjedoše ugušiti da ga uklone s puta, bez ikakve zaštite osim Marijine i Josipove i, u euharistiji, zaštite Crkve? Kad susretneš nekog doseljenika, poželiš li s njime porazgovarati, ili bi ga se uplašio?
Onaj kojeg primam u pričesti? […] Onaj bez stalnog prebivališta, kojemu bi i jedan kamen bio udobni jastuk, koji u euharistiji od tebe traži stan i hranu? Zašto ne pozoveš u svoju kuću ovu ili onu obitelj cigana kojoj bi mnogo značilo kad bi se tu negdje mogla smjestiti? Ili bi te to bilo strah učiniti?
Onaj kojeg u njoj primam? Čovjek koji na križu ne može ni prstom maknuti, koji više zapravo ne može ni govoriti, koji diše nadljudskim naporima, kao da je u euharistiji pogođen istom nemoći? A ti, voliš li tog čovjeka pred oboljelim od dječje paralize? Ili ga se plašiš?
No, ako je on onaj koga voliš, više se nećeš ničega bojati. Usudit ćeš mu se reći: »Isus, u svojoj svetoj pričesti, je siromašniji od tebe, mnogo nemoćniji od tebe« (D. ANGE, Le nozze di Dio dove il povero è re, Milano, 1985, str. 241s).