Na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja požeški biskup Ivo Martinović je predvodio 24. lipnja 2024. godine središnje hodočasničko euharistijsko slavlje s molitvom za bolesnike u svetištu sv. Ive u Podmilačju nedaleko Jajca. U slavlju su sudjelovali fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, svećenici, redovnici i redovnice te brojni hodočasnici iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i inozemstva.
Na početku propovijedi biskup Martinović je podijelio s vjernicima svoja promišljanja o hodočasnicima koji dolaze u Podmilačje. „Dok sam sinoć u molitvi promatrao ovo svetište, zastajao sam pred tajnom vjere koja je ovdje već stoljećima tako živa. Promatrao sam vjernike kako na koljenima obilaze oko crkve, kako u skrušenosti, poniznosti i predanju izriču svoje molitve, zavjete i žrtve te iskazuju ljubav prema Bogu. Stoljećima je to tako u ovom svetištu. Tako je bilo i kad nije bilo automobila niti autobusa. Zašto su i onda ljudi ovdje dolazili? Zašto su tražili pomoć, zagovor i zaštitu sv. Ive u svom osobnom, obiteljskom i društvenom životu? Zašto su preporučali svoje roditelje, a roditelji djecu, bolesnike i patnike? Očito što im je Bog na ovom mjestu po zagovoru sv. Ive dao tolike milosti koje su bile snaga u njihovu životu i vjeri da su mogli i dalje živjeti u zajedništvu s Bogom.“ Govoreći nadalje kako sv. Ivan već 20 stoljeća privlači svojim životom i primjerom predanja Bogu, pozvao je vjernike da osim upoznavanja Ivanove biografije nastoje slijediti njegov primjer.
Tumačeći naviještena čitanja, biskup je podsjetio hodočasnike kako prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije govori o stvaranju ljudskog života i rođenju. „Rođenje koje nam je Bog darovao duboko je upisano u Božjem promislu dok smo oblikovani u majčinoj utrobi. I prije nego smo oblikovani u njoj, Bog nas je poznavao, Bog nas je stvorio. On želi da budemo toga svjesni“ rekao je biskup Martinović te istaknuo kako je svaki čovjek jedinstven i neponovljiv, od Boga stvoren te u njemu imama svoju vrijednost i veličinu. Potom je kazao kako tekst prvog čitanja usmjerava i na rođenje Ivana Krstitelja o čijem životu govori sv. Luka u Djelima apostolskim. „Ivan je propovijedao i pozivao ljude na obraćenje. Pozivao je ljude da slijede Boga i priprave put Božji“, rekao je biskup ističući ključne Ivanove riječi dok je govorio o Mesiji: Nisam dostojan (odrješiti mu remenje na obući)! Upitao je vjernike što je to u njihovu životu čega nisu dostojni? Ustvrdio je kako se suvremeni čovjek u svojoj oholosti ponaša kao da je svedostojan. „Toliko nas naša oholost razara da nema one stvarnosti grijeha za koju ne bismo mogli reći: Nisam dostojan. Mi smo dostojni Gospodina moliti i slaviti, ali mislimo da smo dostojni njega ponižavati, vrijeđati, psovati. Mi smo dostojni Božjih zapovijedi i slijediti Božji zakon. Štoviše, to je put našeg spasenja i vječnosti. Ali mi smo dostojni prezirati svaku zapovijed kad je u pitanju naša ljudska potreba ili korist. U stanju smo ne prezreti Boga samo riječima, nego prezreti i sam život. Spremni smo uzeti tuđe, spremni smo drugoga iskoristiti, poniziti, obezvrijediti njegovo dostojanstvo, spremni smo oduzeti život, pa bilo to i nerođenom djetetu“, ustvrdio je biskup te se zapitao kako obnoviti odnos s Bogom u kojem će čovjek ponovno reći: Nisam dostojan, Gospodine. Odgovor je pronašao u činjenici i svijesti da je čovjek stvorenje i dijete Božje. Bog mu je dao zapovijedi i savjest kako bi mogao doći u vječnost. Podsjetio je kako i sv. Ivan poziva na takvo obraćenje govoreći „Pripravite put Gospodinu!“ (Lk 3,4) i „Evo Jaganjca Božjeg!“ (Iv 1,29) te je kazao: „Ivan je prstom upozorio na Isusa Krista. I nas, danas ovdje okupljene, usmjerava na ovaj oltar gdje nam se Krist daje kao živi Bog u tajni presvetoga Tijela i predragocjene Krvi. Ivan nas usmjerava na njega jer zna da nas jedino on može spasiti.“
Nadalje biskup je, govoreći o Ivanovu životu u pustinji, primijetio da je pustinja mjesto borbe sa zlom i sotonom, ali i mjesto molitve. Istaknuo je kako molitva bila od velike važnosti u Ivanovu životu. „Ivan je izmoljen od Boga. On je plod molitava Zaharije i Elizabete. Nismo ni svjesni koliko je molitva važna danas za očeve i majke, za svaku obitelj, za svaku osobu. Olako tražimo razloge i opravdanje da ne molimo. Nemamo vremena za molitvu, a imamo vremena za mobitel, društvene mreže, šoping… Imamo vremena za sve, ali, Bože, za tebe malo teže“, primijetio je biskup Martinović te poručio kako bez molitve ne možemo iskusiti ono što nam je potrebno za naš život u vjeri. Važnost molitve potkrijepio je potom i primjerima Isusa Krista koji je neprestano svoj život ostvarivao kroz molitvu. „Isus je trajno molio: noću i zorom, prije javnih nastupa, prije i nakon liječenja bolesnika. Isus ne prestaje moliti.“ Govoreći nadalje o sv. Ivanu i Gospodinu Isusu kao učiteljima molitve, potaknuo je hodočasnike otvore svoju dušu Bogu te pronađu vrijeme za molitvu. „Jedino u molitvi Bog može nam govoriti. Jedino u molitvi Bog nam daje svjetlost za naš životni put. Jedino u molitvi Bog nam daje snagu da možemo nositi svoj križ i podnositi poteškoće života. Jedino u molitvi otkrivamo pravi smisao i ljepotu svoga života i postojanja, ali i postojanja drugih ljudi. Jedino u molitvi opažamo ljepotu svega što je Bog stvorio te da sve ima smisao veći od bilo kakvih suvremenih tehnologija i znanstvenih ostvarenja.“ Kao vrhunac svake molitve biskup je istaknuo euharistiju na koju je usmjeravao i sv. Ivan govoreći „Evo Jaganjca Božjeg“. Na svršetku propovijedi biskup je ohrabrio vjernike i pozvao ih da po zagovoru sv. Ivana prinesu Gospodinu sve svoje molitve i stave ih pod okrilje Isusa Krista koji nas vodi na euharistijsku gozbu i od nje u vječnost.
