Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo – Velike Gospe, u četvrtak 15. kolovoza 2024. godine, požeški biskup Ivo Martinović pohodio je rodnu Župu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi te ondje na otvorenom ispred samostanske i župne crkve predvodio središnje euharistijsko slavlje prigodom svetkovine zaštitnice Župe. U slavlju su sudjelovali franjevci iz toliškog samostana i drugi svećenici na čelu sa župnikom i gvardijanom fra Mariom Jurićem, redovnice, bogoslovi, domaći župljani i mnogobrojni hodočasnici.
U prigodnoj homiliji biskup se osvrnuo na naviještene svetopisamske tekstove po kojima Bog neprestano usmjerava čovjeka na nebesko, vječno i neprolazno. Tumačeći prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja koje spominje ženu zaodjenutu suncem, biskup je kazao kako je sunce simbol Boga koji je svojom božanskom milošću zaodjenuo Mariju i dao da se u njezinoj utrobi nastani i po njoj rodi Isus Krist sin Božji, Spasitelj svijeta. Nasuprot njoj, sv. Ivan spominje i zmaja, đavla koji želi ubiti novorođeno dijete. Naglasio je kako Marija želi da se svi ljudi spase, a zmaj – đavao odvojiti čovjeka od Boga i odvesti ga u propast, poručio je biskup te pozvao vjernike da u svom životu budu svjesni te borbe koja je važna za spasenje.
Biskup se potom osvrnuo na drugo čitanje iz poslanice Korinćanima u kojem Pavao govori o uskrsnuću (1Kor 15, 20-27). „Teško razumijemo da nakon smrti možemo živjeti, ali to je temelj naše vjere, to je ono što slavimo u Uskrsu i što nam je Bog u Isusovu uskrsnuću otkrio , da se poslije smrti naš život nastavlja“ poručio je biskup te kazao kako svetkovina Marijina uznesenja na nebo obnavlja uskrsnu vjeru i u vječnost u koju je Marija ušla dušom i tijelom.
Tumačeći nadalje Lukin evanđeoski izvještaj o Marijinom pohodu Elizabeti biskup Ivo je među ostalim naglasio važnost susreta. Primijetio je kako moderni čovjek ima sve manje vremena za druge. „Roditelji nemaju vremena za svoju djecu, a djeca za roditelje. Tko to danas ima vremena za djedove i bake, bolesnike i starce? Susreti nas ne zanimaju. Zajedništvo nam sve više propada jer se gubi osjećaj za osobu, za čovjeka, za ljudski život, ono što je najvažnije i najdragocjenije. Ako zanemarimo i odbacimo naše susrete, što će nam ostati? Hoćemo li doživjeti ljepotu radosti koju su doživjele Elizabeta i Marija? One kliču i raduju se jer se dogodio susret između dvije osobe. To je i nama potrebno danas“, zaključio je biskup. Komentirajući nadalje Marijin hvalospjev „Veliča“ istaknuo je njezinu krepost poniznosti i neznatnosti. „Iako je postala velika, Marija se nije uzoholila jer joj je Bog dao da postane Majka njegova Sina. Zadržala je svoju majčinsku poniznosti i ljubav. To je potrebno i nama danas. Bog daje veličinu po poniznosti i dobroti. Svatko je velik onoliko koliko ljubi Boga i bližnjega, a za to je potrebna Marijina poniznost, otvorenost srca i darivanje srca“, ustvrdio je biskup te poručio kako je poniznost nužna za nasljedovanje Krista.
Na kraju homilije istaknuo je kako Marija u svom hvalospjevu hvali Boga i zahvaljuje mu te je potaknuo vjernike da ne zaborave zahvaljivati Bogu. Pozvao ih je budu svjesni onoga što im Bog daje u vlastitom životu, a osobito po životu svoga sina Isusa Krista i nebeske majke Marije. Na svršetku homilije poželio je svima da ih neprestano prati Marijina pomoć, zagovor i zaštita kako bi ih Bog mogao čistiti, mijenjati, obraćati i posvećivati te svojim zemaljskim životom ostvare nebesku slavu.
